Čast i slast. Povlastica i užitak. To znači u Hrvatskoj pratiti vaterpolo i poglavito nacionalnu momčad. Ma koliko to nekome djelovalo patetično ili pretjerano, uistinu je činjenično točno. Bilo da to sagledavamo s čisto hedonističkog ili pak sa sportskog stajališta. I tako već tri desetljeća. Vaterpolo je naime sport koji se igra odreda u velikim, atraktivnim i lijepim mjestima, gradovima. To je ona hedonistička sastavnica vaterpola i uživanja u novinarskim putovanjima, praćenju vaterpolista zahvaljujući čemu je potpisnik ovih redaka vidio i New York, i Rio de Janeiro, i Azurnu obalu s Nicom, i Toronto, i uzavreli jug Andaluzije i Malagu, i poluotok Peloponez, i Montreal, i Atlantu, i Bilbao, i Šangaj, i Moskvu, i Eindhoven, i Sheffield, i Gwangju, i Istanbul, i Napulj, ali i vrlo lijepe Košice, Oradeu ili pak podosta specifični Volgograd, te dakako Berlin, Atenu ili pak neke gradove u kojima bi se mogli uposliti kao turistički vodič poput Barcelone, Rima, Budimpešte... To je dakle, taj hedonistički dio uživanja u vaterpolu, sportu velikih gradova.
Bitniji je ipak sportsko-natjecateljski, koji pak hrvatskom novinaru, opet zahvaljujući Barakudama, pruža ne baš svakidašnju priliku. Učestalu mogućnost nazočenja, izvješćivanja s nekih od najvećih sportskih uspjeha ove nacije. Niti jedan drugi loptački sport u nas nema takvu i toliku tradiciju neprekinutih uspjeha. Ta niska uspješnosti i učestalost uspona na tron nije takva zbog “manjka ili slabije konkurencije” kako znaju neki - samo iz neodgovarajuće razine znanja - tobože zaključivati. Ona je takva iz vrlo jednostavnog razloga. U ovom su sportu Hrvati najbolji ili stalno u vrhu, među najboljima. Isti je razlog zašto primjerice Amerikanci neće nikada ispasti iz košarkaškog vrha ili Brazilci iz nogometnog vrha, primjenjiv na Hrvate i vaterpolo. Razlog se krije u samo jednoj riječi - kvaliteta! Onda se na ovo može još podosta toga pridodati, a ponajviše jako, silno puno mukotrpnog i teškog rada.
Potpuno izmijenjeni
Godina za nama, ljeto 2022. bilo je upravo jedno takvo. Puno nekih dvojbi ili prije bi naveli sumnji na početku, problema, posrtanja, pa uspona, ponekad sreće, a gdjekad možda i malo nepravde, no na koncu s holivudskim najljepšim završetkom.
Godinu 2022. ćemo primarno u hrvatskom vaterpolu pamtiti dakako po europskom zlatu, drugom naslovu prvaka Europe naših Barakuda. Iako, prije godinu dana, na kraju 2021. ili početkom 2022. da nam je netko rekao da će Hrvatska postati prvak Europe... Pomislili bi samo dvije stvari - “taj nema pojma o sportu i vaterpolu ili je pak zreo za malo pomnje psihijatrijsko promatranje”. Naime, vaterpolska Hrvatska, nacionalna momčad, je u 2022. ušla posve izmijenjena. Gotovo pa do neprepoznatljivosti. Ništa čudno, jer cijela jedna plejada odličnika koji su desetljeće, neki i desetljeće i pol vukli reprezentaciju, rekla je: “zbogom, ne mogu dalje”.
U odnosu na OI u Tokiju godinu ranije, u 2022. u sastavu Barakuda više nije bilo prvog braniča, jednog od najboljih na svijetu, kapetana Andre Bušlje. Ostali smo i bez cijele desne strane, dvojice ljevaka, zamjenika kapetana Mare Jokovića, ali i najdražeg CRO-Katalonca, Xavija Garcije. Otišao je i drugi centar, Luka Lončar, baš kao i sveprisutni i višenamjenski Paulo Obradović koji je pokrivao i braniča, po potrebi sidraša, dok je najopasniji bio izvana. Međutim, nije više bilo niti još dvojice braniča, Marka Macana i Hrvoja Benića. Na popisu nije bilo ni napadača Lovre Miloša. Od 12 iz Tokija, osmorice ili dvije trećine nije više bilo! Netaknuti smo ostali samo na mjestu vratara i lijeve strane, ali s posve novim braničkim redom i desnom stranom, plus jedan centar i dva vanjska.
Nije bilo puno vremena
Sad, kako u takvim okolnostima širiti baš neumjereni optimizam? U godini koja je nosila u istom ljetu SP i EP, od toga je ovo potonje doma, u Splitu, a što odmah znači neku samonametnutu obvezu, odgovornost više, zabrinutost i oprez je bio logičan stav. Ne poradi sumnje u odabir i znanje izbornika ili nadarenost i sposobnost odabranika mu, već jednostavno stoga što za uklopiti nove igrače u jedinstvenu cjelinu s očekivanjima da orkestar bude sposoban izvoditi simfoniju, treba... Vremena. Zakonitost svakog sporta.
Koncem travnja 2022. takva potpuno redizajnirana reprezentacija, imala je svoje prve ozbiljnije nastupe, prvi veliki turnir u Podgorici. Kvalifikacije za završni turnir Svjetske lige.
Od Italije poraz koji se ne doima teškim (8:6), ali... Bilo je i 5:1 te 7:2 nakon treće četvrtine. Nije bilo dobro. To je utakmica u kojoj je debitirao - između ostalih - Konstantin Harkov. Dan kasnije smo jedva svladali Francusku (13:12), ali potom izgubili glatko od Mađara (14:9). Bilo je shvatljivo, s neba vidljivo da tu ima jako puno posla. A malo vremena, jer u tom je trenutku do Svjetskog prvenstva u Mađarskoj ostalo tek mjesec i pol dana. Za pripreme i još manje, tek dva tjedna jer kalendar je u vaterpolu bio - i ostao - zgusnut.
- Nije to samo dvije trećine novih igrača, već su neki apsolutni debitanti u reprezentaciji, više od polovice njih nikada nije igralo na nekom velikom natjecanju - zborio je izbornik Ivica Tucak uoči odlaska u Mađarsku, u Debrecen točnije koji nam je bio prva postaja.
Doista, Rino Burić, Franko Lazić, Jerko Marinić Kragić, Marko Žuvela... Ovi su igrači dotad gledali seniorski SP i EP samo na TV. Žuvela je najmlađi, ima 21, ekstreman talent, ali jasno i bez iskustva. Marinić Kragić je prvi strijelac domaće lige, ali s 30 godina igra prve ozbiljne minute u reprezentaciji. Krapić je kapetan, na određeni način povratnik u reprezentaciju nakon pet godina, zbog ozljeda ponajviše. Harkov prvi put u novoj reprezentaciji. Mogli bi tako unedogled za veliki dio igrača.
Prva utakmica u Debrecenu, 1. kolo SP i prva četvrtina, natjerala nas je u stanje ozbiljne zabrinutosti. Grčka je vodila u trenu 4:0! Međutim, upravo tijekom te utakmice, ovaj sastav, ova - kako smo je jednom nazvali - “Tuckova izmišljena momčad”, počela je iskazivati zanimljivu osobinu. Fanatičnu borbenost, odbijanje predaje, neodustajanje, ekstremno zalaganje, dok je iz svega toga počela je lagano izbijati, “probijati” i kvaliteta pojedinaca. Imali su je, imaju je oni, svatko na svoj način, samo ju je trebalo “isprovocirati”. Već nakon druge četvrtine je bilo 5:5. Harkov je dao tri, “mali” Žuvela dva, završilo je 8:8.
Slabašna Njemačka je svladana s nekim bespotrebnim (dječje bolesti) oscilacijama 13:9, da bi Japan bio svladan u utakmici u kojoj se hvatala gol-razlika za prvo mjesto. Završilo je 21:13, za mjesto broj 2 u skupini. No, i bitnu nevolju. Vrlo, vrlo dobri mladi branič Rino Burić zbog udaranja Japanca u posljednjoj utakmici skupine u Debrecenu, kažnjen je s tri utakmice zabrane igranja. Bez njega se bez problema svladalo Gruziju u osmini finala, sada već u Budimpešti 13:7, a onda je dolazio vaterpolski klasik, Hrvatska - Srbija. U četvrtfinalu već, jedna će velika momčad biti izbačena iz borbe za medalju. Istina, nije ni Srbija bila u boljem stanju, štoviše istom kao i mi. Oni su jednako tako došli s pomlađenom momčadi, bez 7-8 igrača koji su osvojili zlato u Tokiju.
Srbi ostali šokirani
Tog, 29. lipnja 2022. na Margit Szigetu, nitko, ali baš nitko nije davao izglede Hrvatima. Poglavito inozemni novinari, oni koji su doista jako dobro upućeni u vaterpolo, od Mađara do Talijana. Srpske su kolege recimo bile sjajno raspoložene uoči susreta. Ležerno su pijuckali kavicu, opuštajući se još samo 20-ak minuta prije početka susreta, daleko od press-tribina. Štoviše, najavljivali su kako će tek nakon te utakmice doći više novinara iz Beograda jer “sve ovo dosad nije baš toliko bitno, a i Hrvatska isto nije više onako ista, jaka”. A onda se počelo igrati...
Najbolja utakmica Barakuda na cijelom tom turniru, prva koju je i većina Hrvata doma gledala na TV jer jasno, mi u pravilu u ostalim sportovima i shvatimo da se neko prvenstvo igra tek od četvrtfinala, još ako se igra s “onima preko”, to se ne propušta. Ostadoše tog dana mnogi u čudu, i kod nas, u Hrvatskoj. Tko su ovi tipovi? Onaj “šareni”, tetovirani s dva prezimena? Pa onda onaj, kako se zove... Bašić? Srbi su ostali apsolutno šokirani. Znali su da im reprezentacija nije baš više tako jaka, ali opet da nema mrvicu šanse protiv Hrvata... Slušali smo ih nakon utakmice, dok su rezignirano žurili do tzv. mix-zone.
”A dobro, i taj Franko Lazić. Odakle je taj, pa on u životu nije dao dva gola i sad da nam uvali i to kakva”.
Hm, tu su bili u krivu. Lazić - ako ćemo o njemu - je opako opasan ako ga se pomno ne motri i da, ima sjajan šut s vanjskih pozicija. Problem je samo što je Srbija solidno podcijenila Hrvatsku, dok su Barakude odigrale briljantno. U toj se utakmici dogodilo nešto što nikada prije nije pošlo za rukom našim reprezentativcima protiv Srba. Svi, ali baš svi izuzev vratara su postigli barem po jedan gol. Čak 11 različitih strijelaca, sjajan igrač više (10-16), konstantno vodstvo tijekom cijele utakmice od po 2-3 razlike. Komotno, za konačnih 14:12.
Emotivno pražnjenje
U toj je utakmici postalo vidljivo da u ovoj momčadi ima “ono nešto”.
- Ivice, dođi ovamo da te poljubim. Svaka čast, moram ti čestitati jer ovo je bilo briljantno i točno se vidi trenerova zasluga.
To je bila slika i riječi kojima smo osobno svjedočili u mix-zoni nakon utakmice. Riječi koje je Ratko Rudić uputio Ivici Tucku. S tim da morate znati kako RR baš i nije čovjek koji olako dijeli komplimente. Sad znate kako su igrale Barakude.
Posljednje dvije utakmice na SP, polufinale sa Španjolcima (5:10) i za broncu kontra Grčke (7:9), pokazale su ipak dvije stvari. Očekivane, doduše. Prvo, emotivno pražnjenje nakon pobjede u četvrtfinalu je bilo prejako. Nije bilo slavlja, ali iznutra su igrači “gorjeli” i onda izgorjeli. Drugo, za najveći domet, za osvajanje medalje, još je uvijek ipak bilo nekih “rupa” koje velike momčadi, na ovakvoj razini istog trenutka prepoznaju i kažnjavaju. Generalno je ipak, dojam nakon SP u Mađarskoj bio iznad razine očekivanja. Četvrto mjesto na svijetu i rezultatski zvuči solidno, iako Hrvatska uvijek teži većemu. No, dijelovi igre, određene partiture su bile vrlo obećavajuće. Otkriće Prvenstva je svakako bio Andrija Bašić, najbolju sedmorku turnira je izabran Harkov. No, ovi su momci bili tada tek na polovici, možda čak i lakšoj polovici ljeta.
Ispred njih je bio Split, EP doma, “šminkala se i glancala” Spaladium Arena, navješćivale tisuće na tribinama, tu nije smjelo biti kiksa. Nitko nije glasno najavljivao, medalju spominjao, ali sanjalo se polufinale. Ma, barem to, pa da su do posljednjeg dana u igri za medalju. U suprotnom su “u vjetar bačeni” milijuni kuna za organizaciju spektakla. S tim da su se problemi rojili. Malo nakon SP, otpao je i Ante Vukičević iz zdravstvenih problema. To je deveti igrač iz Tokija. Bez tri četvrtine momčadi se spremalo za Split.
- Nikad otkad vodim reprezentaciju mi nije bilo teže, nikada manje ne spavam - požalio nam se jednom zgodom, između Budimpešte i Splita izbornik Tucak.
Još uvijek su ga morile i neke dvojbe, iako pripremni turniri uoči EP su pokazali bitniji odmak u odnosu na SP. Obrana! Ona je postajala sve boljom, sve čvršćom, sve uigranijom. Istina, malo smo teže davali golove, ali smo ih bogami jako teško i rijetko primali.
- Obrana je stvar volje i samo volje. Nikada neću koriti igrača zbog promašaja, vratnice u napadu, ali blok, disciplina u obrani, ne odstupanje od dogovorenog u defanzivi, to je imperativ! Nećemo i ne možemo dati dva gola iz jednog napada, ali gol ćemo dati iz obrane. Obrambena čvrstoća vam daje opuštenost i sigurnost u napadu.
Ponovo Tucak. To izbornikovo inzistiranje na obrambenom segmentu je bilo vidljivo tijekom priprema i nikada nije bio toliko razdražljiv, ljutit kao kada bi neku pripremnu utakmicu otvorili s 0:4. A bilo je takvih barem 3-4. To pojašnjava onu Tuckovu nesanicu tijekom ljeta, ali odstupanja nije bilo. Ni milimetra. “Krvav” su stoga rad, možda najnaporniji ikad u zadnjih 15-ak godina, obavile Barakude u srpnju, prvoj polovici kolovoza. Sve do dolaska u Split, 24. kolovoza. Tek je tada, dan uoči prve utakmice, u posljednjim za to predviđenim satima, Tucak odabrao konačnih 15: Bijač i Popadić, Vrlić i Krapić, Burić, Žuvela i Biljaka, te Fatović, Bukić, Harkov, Lazić, Marinić Kragić, Bašić, Kržić i Zović. Već i iz podatka o čekanju posljednjeg roka za prijavu (u posljednjem je krugu otpao treći centar Dužević), vidljivo koliko je tu bilo promišljanja do posljednje sekunde. A onda je počelo...
Na Malti 7000 ljudi
Odmah šok! Pozitivan. To što je Malta svladana lako (19:5) bilo je očekivano, ali 7.000 ljudi na tribinama, to je nešto na što ovi dečki nisu naviknuli. S tim da je riječ ne o 7000 gledatelja, već 7.000 gromoglasnih navijača. Ako ih toliko dođe na prvu utakmicu, pa još protiv jedne Malte, tu se moralo valjati nešto više. I jest, protiv momčadi koja će kasnije izbaciti Srbiju, protiv Francuza (13:7), već je 8.500, na svakoj sljedećoj 9.000. Maksimum. Puna kuća. Ludo, splitsko, dalmatinsko grotlo u kojem je Hrvatska baš zbog tribina zapravo konstantno imala “igrača više”, suparnik dodatnu tonu tereta na ramenima. Pa, ti onda plivaj ili šutiraj prema golu dok ti 9.000 ljudi unisono fućka, doslovno napinjući ušnu opnu do razine bojazni od pucanja. U takvim se uvjetima nije moglo gubiti. Ne Hrvatska. Protiv Grka opet remi, sada 5:5 za prvo mjesto u skupini i lakše suparnike dalje. To je bio značaj tog susreta.
Gruzija je “sprašena” u četvrtfinalu (15:5). Ostvaren je onaj naš, minimalistički cilj, polufinale i ulazak u borbu za medalje do posljednjeg dana turnira. Oni, igrači su imali drukčiji cilj. Puno kasnije ga je otkrio Tucak.
- Rekao sam dečkima prije dolaska u Split, ali pod uvjetom da to nikada ne kažu do kraja Prvenstva: “Idemo po zlato jer vi imate tu kvalitetu”.
U polufinalu je čekala Italija, svjetski doprvak. Utakmica s 34 isključenja, čak šest igrača (tri sa svake strane) su prijevremeno morali izvan bazena zbog treće osobne, Marinić Kragić četiri gola, Bijač je imao 14 obrana, ali pazite talijanskog igrača više; 6-18. Jest Bijač, ali i fanatična obrana ispred njega odradila je briljantan posao. Završilo je 11:10, plasman u finale, medalja osigurana!
Uskoro će 30. medalja
Finale protiv Mađara, inače branitelja naslova prvaka iz 2020. da se moglo premjestiti na poljudski stadion - bez ikakvih pretjerivanja - bilo bi ispunilo tribine. Uostalom, za svaku su utakmicu Barakuda, od četvrtfinala ulaznice bile rasprodane doslovno dva sata nakon početka prodaje, to je bilo uvijek 48 sati uoči utakmice. Preludo i predobro.
- Došao sam u Hrvatsku jer želim igrati velike utakmice, finala, osvajati medalje.
To nam je rekao Konstantin Harkov početkom 2022. nakon što je dobio odobrenje nastupa za Hrvatsku. Te subote, 10. rujna 2022. mu se ispunila želja, a on je u njoj značajno sudjelovao. Prvi gol na utakmici, za 1:0 bio je njegov. Ukupno će ih dati tri, baš koliko i Rino Burić, specijalist za “zakucavanje” s vratnice u napadu s igračem više. Marko Bijač je bacao u trans tribine, u očaj suparnike. Splićani su mu skandirali ime dok je on “raširio krila”, skinuo 10 udaraca, primorao Manhercza da iz peterca uzdrma gredu. Zasluženo je dakako proglašen najboljim vratarom EP. Završilo je 11:10 za Hrvatsku, drugo europsko zlato Barakuda uopće, peto s velikih natjecanja (OI, SP, EP), 24. medalja od 2007. i ukupno 29. od osamostaljenja Hrvatske.
Nemojte dvojiti, uskoro će i jubilarna, 30. kolajna Barakuda. Momčadi kojoj je čast, povlastica i neopisiva sreća biti kronološki pratitelj.