Početkom ovog tjedna, u ponedjeljak je s obitelji iz Dubrovnika preselio u Italiju. U srijedu, jučer, vodio prvi trening momčadi aktualnog klupskog prvaka Europe, sastava Pro Recco. Prije selidbe na Apenine porazgovarali smo sa Sandrom Suknom, jednim od dvojice hrvatskih trenera ove sezone u Seriji A (uz Joška Krekovića u Milanu).
Tema napretek, nakon utakmicama i natjecanjima prebogatog ljeta. Ljeta u kojem je on osobno i promijenio klub, došao za kormilo najmoćnijeg sastava u svijetu vaterpola. Ljeta koje nam zasad protječe bez medalja svih reprezentativnih momčadi, a koje lagano upućuje na određene probleme. O svemu smo tomu odlučili “preslušati” Sandra čija se zapažanja u ovom sportu uvijek upijaju s osobitim zanimanjem, još od njegovh igračkih dana.
Rezultat na OI nije debakl
Za početak, Tokio. S odmakom od cca mjesec dana, pogled na Olimpijske igre je...
- Išli smo osvojiti medalju, a nismo uspjeli. To automatski za hrvatski vaterpolo znači da nismo zadovoljili i malo smo svi skupa razočarani. Nije napravljen posao koji smo htjeli. Apsolutno se ne bih složio da je to debakl jer smo ispali od jako dobre reprezentacije Mađarske, koja je kasnije osvojila broncu, ali sigurno da Hrvatska ima veću kvalitetu od petog mjesta. No, taj najbitniji dan nismo bili pravi. Možda smo tada trebali biti i najbolji, a nismo to bili. Da smo ušli u polufinale, sve bi se promijenilo. Tada psihološki svak’ naraste.
Može li se Hrvatska 2022. vratiti u borbu za medalje, pa i na postolje, na jednu od stepenica?
- Hrvatska je stalno tu i ne bih baš rekao niti da se trebamo “vraćati”. Sljedeće godine imamo dva velika natjecanja, Svjetsko prvenstvo u Fukuoki u svibnju, pa Europsko prvenstvo u našem Splitu u rujnu. Sezona će i inače biti dosta teška, izazovna. Za klubove i reprezentaciju, te će sve trebati jako dobro osmisliti. Mislim da će doći u našoj reprezentaciji i do promjena na koje će izbornik biti prisiljen i zbog godina nekih igrača. Čeka nas težak posao, ali imamo mi potencijala i kvalitetu. Sigurno da nas domaćinstvo EP u Splitu i dodatno “vuče” u pogledu očekivanja. Trebat će jako dobro ukomponirati momčad za ispunjenje ciljeva.
Kada spominjete i promjene u momčadi, neke su znane.Xavi Garcia okončao je karijeru, Paulo Obradović pomogao je i više no solidno u Tokiju, ali on nastavlja karijeru u Turskoj i sigurno je glede reprezentacije svoje odigrao. Je li to sve ili će biti još? Počev od kapetana Andre Bušlje? On se onog trenutka nakon poraza u četvrtfinalu OI izrazio u smjeru okončanja reprezentativne karijere, ali već dan-dva kasnije nije bio baš tako decidiran. Kakva su vaša saznanja?
- Zadnje što sam pričao s Tuckom, rekao mi je da će u rujnu, dakle ovaj mjesec kada se sve pomalo slegne, porazgovarati s pojedinim igračima. Nemam detaljnije informacije. Uostalom, sada se tek pokreću svi klubovi, tako da ćemo možda u sljedećih 15-ak dana imati jasniju sliku.
Turbulentna budućnost
Sasvim sigurno da su Barakudama potrebne neke promjene, “svježe krvi”, novih igrača, samo se postavlja pitanje - vidite li ih? Nekako smo dojma da je taj bazen iz kojeg se “grabe” najbolji za A vrstu sve plići... Nemamo u posljednjih pet godina medalje mlađih uzrasta, ali ne samo što nema medalja, nego nismo baš “izbacili” niti odveć puno velikih igrača.
- Slažem se da je bazen plići i svaki laik će vam reći da što je manja baza, to je teže izvući vrhunsku kvalitetu. No, nismo baš niti s trenerima na “ti”. To valja popraviti, a klubovi moraju povećati bazu djece, mladića. Nažalost, sigurno će ostaviti traga u bliskoj budućnosti i ova korona gdje djeca dugo vremena nisu trenirala, ni igrala. Ostavila je traga na seniorima, a gdje neće na djeci. Dosta nas turbulentna očekuje bliska budućnost, ali ne treba okrenuti glavu i zažmiriti, već krenuti na posao. Treba nam aktivirati što bolje trenere u mlađim uzrastima jer nije nam rješenje da nam treneri mlađih uzrasta u klubovima, jer nisu odgovarajuće plaćeni, rade od jutra svoj posao u nekoj tvrtki, a onda trči na trening. Pa nekad ne stigne, nekad kasni...
Sve to ostavlja puno tragova, pa i u reprezentaciji. Evo, sad se malo popravila slika s trenerima, izbornicima mlađih reprezentacija, ali mislim da tu i klubovi moraju dati obol. Moraju i “pogurati” svoje trenere u reprezentacije jer to je budućnost, a svi živimo od uspjeha seniorske reprezentacije. To je najbolje ogledalo sporta, olimpijske igre, svjetsko prvenstvo... To svi prate.
Reprezentacija mi je uvijek na prvom mjestu, ali ne znam ostajem li u stožeru
Ostaje li Sandro Sukno među Barakudama, u stožeru? Nije upitna vaša volja i želja, još manje Tuckova, no sad su se uloge ipak malo promijenile od kako ste trenerom velikog i zahtjevnog pogona kakav je onaj Pro Recca, kojeg se isto nešto pita.
- Čak ni Tucak i ja nismo o tomu još porazgovarali, ostavili smo da prođe malo vremena. Jednom ste me to pitali, nakon što sam postao trener Pro Recca i ostajem pri tomu da postoji moja želja i dalje raditi u stožeru reprezentacije. Do kraja rujna ćemo i o tomu porazgovarati. Hrvatski vaterpolo mi je uvijek na prvom mjestu, ali ako ne budem mogao, bit će mi žao. Iako se nadam da ćemo pronaći rješenje, ali isto tako mislim da bi bilo glupo da zauzimam u stožeru nekome mjesto tko može biti duže i više od mene. Ne znam još ni raspored Talijanskog prvenstva o čemu također jako puno ovisi jer sam sad ušao u posao koji može u velikoj mjeri odrediti, usmjeriti moju trenersku karijeru.
Gdje su to malo bolje očito zadnjih godina uspjeli u Crnoj Gori, Grčkoj, Italiji, pa i Srbiji... Imali su i oni koronu.
- Bio sam niz godina u Italiji, prošle godine u Crnoj Gori. Prednost Crne Gore je što je sve ondje blizu, tako da se oni onda i vikendom okupljaju, mlade reprezentacije. Talijani imaju jako moćan savez koji je povezan s plivačima, imaju svoj centar u Ostiji nedaleko od Rima. To su dvije različite priče, ali istog uspjeha. Nije da se u nas loše radi, ali moramo pojačati sustav rada u mlađim kategorijama, pa u klubovima i da znamo u kojem smjeru idemo - napominje Sukno.
Moramo se prilagoditi
Nedavno je u Pragu završilo SP do 20 godina na koje je Hrvatska recimo igrala bez centra, ali zato jer trener Vjeko Kobešćak nije uopće imao odgovarajućeg centra, pa je tijekom priprema, mijenjajući bitno igru, način treninga, neke druge igrače prebacio na sidraša. Budući da mi imamo generalno problema na nekim mjestima u momčadi, kada govorimo o vrhunskoj kvalitetu, je li i to opcija?
Prekvalifikacija. Od klubova pa nadalje.
- Pratio sam SP u Pragu. Poimanje moga vaterpola je da možeš pobijediti utakmicu, ali osvojiti turnir bez centra, ne možeš. U to sam uvjeren. Sigurno da izbornik Kobešćak bolje zna je li imao mogućnost nekog voditi. Vjerojatno nije jer bi onda poveo barem jednog pravog centra. Probao je sa Stahorom i još nekim, ali problem je što mi nemamo fizički dominantne igrače koji mogu nadomjestiti te neke stvari. Možda jedino je Marko Žuvela taj. On je, recimo, i uspio raditi nered u suparničkim obrana, ali onda te brzo suparnici snime, analiziraju i tako smo došli na jednu... ne bih rekao jaču, ali puno organiziraniju i kompaktnu reprezentaciju Srbije koji dosta dobro analiziraju svakog. Sigurno su nam tu “skratili” ruke jer puno se trošiš kada igraš bez centara. Tada počinje patiti i obrana, čak smo u napadu i bili korektni, počnete griješiti čak i ono što nikada ne griješite. Onda ti suparnik koji je svježiji to uspije iskoristiti.
U četvrtfinalu smo realno imali možda i najbolju šansu za pobijediti tu Srbiju jer se od njih očekivalo da uđu u polufinale, osvoje zlato... Trebamo li pojačati fizičku pripremu, generalno gledano? Jesu li drugi možda tjelesno jednostavno jači od nas?
- Hrvatska je sigurno prije bila dominantnija u fizičkom smislu, tu nema filozofije. Igramo mi čak i dosta brzo, ali treba puno više učiti naše vanjske igrače na kretnju, da zabijaju golove s vanjskih pozicija. Mi to sigurno nismo imali desetljećima i nije to lako promijeniti u tri mjeseca ili u jednim pripremama. Cilj mora biti što brže, s vanjskih već pozicija zabiti gol, a mi uvijek izbjegavamo to i idemo na nekog igrača više što postaje sve teže kako turnir odmiče. No, igrom na kontre, brzinom, Hrvatska može pobjeđivati svakoga. Moramo se prilagoditi novom stilu vaterpola.
To smo imali, ali s jednim Mihom Boškovićem, pa Baračom, Jokovićem koji je još tu, u konačnici i s vama. Želimo reći, imali smo jednu-dvije generacije izvanserijskih igrača...
- Stoji, ali ne treba se vraćati u prošlost već gledati naprijed. Moramo pojačati rad. Ne kažem da se radilo ili radi slabije, ali kada nemaš medalja neko vrijeme... Od medalja se živi. Nećemo se lagati s tvrdnjama “igramo lijepo”, “bio sam blizu”... Koga to zanima? Matematika je egzaktna, koliko imaš medalja? I to je to.
Nije lako u Pro Reccu Vaš klub, Pro Recco počeo je s punim pripremama za novu sezonu. Kakve vam je ciljeve zadala klupska uprava?
- Nitko nije rekao da morao osvojiti sve, ali sigurno da su očekivanja da želimo osvajati trofeje. Igračku kvalitetu imamo, a moj je dio posla sve to ukomponirati i kako bi tijekom sezone bili sve bolji i bolji. Sezona će nam biti jako zahtjevna, s dva prekida zbog SP u Japanu i onda završnog turnira Lige prvaka s tri jake utakmice u tri dana. Nitko nije navikao na ovakav tip sezone tako da će sigurno biti iznenađenja, ali glavni cilj je sigurno vratiti naslov prvaka Italije od Brescie koja ga je osvojila prošle sezone i prekinula naš niz od mislim 14 godina. Nije lako u Pro Reccu biti trener, ali spreman sam i na to.