Nije baš da će trener samo zapovijedati, a igrači će ga slijediti

Zasad posljednji hrvatski vaterpolist koji je tek navršenim punoljetstvom igrao za seniorsku reprezentaciju na velikom natjecanju kakvo je EP. Bilo je to u Malagi na 2008. i Sandro Sukno. Bespogovorno najbolji hrvatski vaterpolist 21. stoljeća. Jedan od najboljih i inače. O Suknu igraču je viđeno definitivno sve, a ispisano... pa, vjerojatno sve. Uvijek će ostati pokoji, u Zagreb bi rekli “štiklec”. Pokoja sitnica, zanimljivi detalj. Zapisat ćemo i to, s vremenom. No, Sandro Sukno je ujedno i već sad, ma kako mlad bio (30. lipnja će navršiti tek 35 godina), ostvario dojmljivu trenersku karijeru. Iako je ona vrlo kratka. Niti pet godina.
Prvi trenerski ugovor kao strateg prve momčadi, potpisao je 1. rujna 2020. Za kotorski Primorac. Devet mjeseci kasnije, 16. lipnja 2021., postao je trener moćnog Pro Recca. U četiri sezone s klubom iz predgrađa Genove osvojio je 13 trofeja. Od toga - 2 naslova prvaka Europe, 1 Eurokup, 3 europska Superkupa, 4 naslova prvaka Italije, 3 Talijanska kupa.

Prije dva-tri tjedna, osvojio je Eurokup protiv Radničkog iz Kragujevca. Iskreno, nismo gledali uzvrat finala, budući da je već u prvoj utakmici u Srbiji “razvalio” 16:12. Zato, nismo sigurni jesu li ga igrači nakon uzvrata uspjeli konačno ubaciti u bazen. Dosad nisu uspjeli niti jednom.
- He, he, ne. Nisam bio u bazenu.
Zašto, što je tomu razlog? Uobičajeni način proslave nekog trofeja u vaterpolu je... svi u bazen! Trenera se prvog baca.
- Nekako, to je u početku bio moj odabir. Prva dva-tri puta sam morao bježati, a onda su nekako to već prihvatili. Sad više ni ne pokušavaju.
Shvatili su, trener voli ostati na suhom.
- Nije to neki znak omalovažavanja uspjeha. Jednostavno, meni to nije nešto specijalno, a mislim da u tim trenucima glavni moraju biti igrači. Najviše volim da se oni zabavljaju. Čak ne gledam ni ceremoniju dodjele pehara.
Zašto pak to?
- Možda zato jer bih ih i tada dovodio u nekakav red, a to su trenuci kada moraš pustiti igrače da uživaju. Pa, i da rade malo gluparija. Onda bolje da to ne vidim, ha, ha.
Je li se to nama čini ili se iza ovakvog stava u biti krije dosta strog trener?
- Pa, ne strog možda kao neki koji su mene trenirali, ha, ha, ali treba se poštovati hijerarhija, grupa. Uzajamno poštovanje je najbitnije. Ne možete inzistirati samo na jednosmjernom poštovanju, jer ako trener ne poštuje igrače, nije dobro. Nastojim da imaju uvijek što bolje uvjete, da su nam takvi odnosi koji ne trebaju biti prijateljski, ali moraju biti puni uzajamnog poštovanja. Nije tu trener da bude prijatelj, već da ti pomogne, usmjeri, da budeš pobjednik, osvajaš.

U ljeto prošle godine čuli smo se u dosta navrata sa Sandrom, a to je ljeto 2024. bilo iznimno neizvjesno u Pro Reccu. Počelo je s odlaskom gazde Volpija, povlačenjem glavnog mecene, klub je ostao bez sponzora i otvoreno je svim igračima rečeno “slobodni ste, možete svi otići”. Pro Recco je odustao i od Lige prvaka. Gotovo pa svi stranci su i otišli, trener Sukno je prvi rekao da ostaje, ali sve je i dalje bilo puno upitnika. Onda smo se vidjeli usred ljeta u Parizu, malo prije olimpijskog finala Hrvatska - Srbija. Nije baš tada Pro Recco bio na pameti, ali jesmo malo razgovarali. Sandro je djelovao neuobičajeno smiren i staložen za čovjeka, trenera kojem se klub u tom trenutku raspadao. Sjećamo se da je Sandro samo promrsio:
- Vidjet ćemo, ali bit će dobro.
To “bit će dobro” na koncu je rezultiralo s trostrukom krunom. Prvenstvo i Kup Italije, te Eurokup. Sad kad se prisjetimo one pariške slike, shvaćamo i od kuda ta mirnoća.
- Mislim, u tom trenutku, moja prva reakcija o ostanku je bio čisti rulet. Iskreno. Opet, tu smo se nekako povezali. Prethodno sam sam sa sobom “popričao”, razmislio i odlučio da bi to sve možda moglo nekako i pozitivno utjecati na klupsku sredinu. Kao i da bih mogao do određenih razmjera održati veliku većinu igrača na okupu.

Tada je “uletio” Alex Behring, brazilski poduzetnik, multimilijader koji je nekoć i sam igrao vaterpolo. Čovjek je suosnivač koncerna 3G Capital koji stoji iza nekih velikih “marki” tipa Burger King, Stella Artois, Beck’s, Kraft Heinz itd. Ukupno bogatstvo Alexa Behringa je cca 6,2 milijarde dolara. Solidno. Uz njega je i još jedan prijatelj mu, multimilijunaš...
- Tek nakon OI u Parizu iskristaliziralo se da ćemo imati stvarno “ozbiljne”, jake vlasnike koji će ubuduće voditi Pro Recco i na višu razinu od prijašnje. To nam je svima olakšalo daljnji put, ali sigurno da onih početnih mjesec i pol do dva, punih neizvjesnosti, nije bilo lagano. Tada su neki stranci, koje u potpunosti razumijem, imali pozive ozbiljnih klubova i otišli.
Podsjetimo, tada su Pro Recco napustili Mađar Gergo Zalanki, Crnogorac Aleksandar Ivović, koji bi doduše ionako otišao, Grk Konstantinos Kakaris, a posebno zanimljivo, sjajan Španjolac Alvaro Granados, koji je potpisao ugovor za Pro Recco tek koji dan prije početka raspada.
- Sve ih razumijem jer to je bilo izuzetno teško razdoblje. Nije nama međutim ni sezona bila lagana.
To je ono što nas zanima. U redu, klub je dobio nove, prebogate vlasnike, ali ipak je dosta velikih igrača otišlo.
- Ne samo to, imali smo i dosta ozlijeđenih. De facto smo 8 mjeseci igrali bez Echeniquea. Pa, i Fondelli je imao puno problema sa zdravljem, zatim Amerikanac Ben Hallock, koji mjesec i pol dana nije trenirao. Presciutti nam je cijelu finalnu seriju Prvenstva Italije igrao pod blokadama. Imali smo skraćeni popis igrača, a unutar njega toliko ozljeda. Znate, uvijek su očekivanja od Pro Recca da pobjeđuje sve, a ove sezone momčad nije bila sastavljena da pobjeđuje sve utakmice i da sve osvoji. Trebalo je dosta riskirati, “gađati” pravu formu. Mi smo tako ligaški dio Prvenstva Italije završili s porazom od Brescie i bili drugi. Finalnu seriju smo počeli opet s porazom od Brescie. Navike iz prijašnjih vremena su se malo izmijenile, ali uspjeli smo se izvući iz svega.

Zadnje tri utakmice sezone, obje finala Eurokupa s Radničkim i presudnu talijansku finalnu s Bresciom, u gostima, smo odigrali i pobjednički, ali i prikazali jako dobru igru.
Koliko je Sandra Sukna protekla sezona učinila boljim trenerom? Koliko je različit od Sukna koji je počinjao svoj samostalni trenerski put u Kotoru prije pet godina?
- Neke stvari nisam mijenjao. Ono što sam govorio, o uzajamnom poštovanju, kako se zna tko je šef... Nema tu puno razglabanja. Nije baš da će trener samo zapovijedati, a igrači će ga slijediti. Ne, morate davati točne informacije, biti pravovremen. Što se ove tek završene sezone tiče, imali smo tu malo sreće, hajde nešto i malo pameti. Zato jer smo uključivali s vremenom i mlade igrače. Jednog smo doduše ranije bili posudili u Mađarsku, ali ove koje smo imali su baš jako mladi, 15-16 godina. Za njih je malo prerano da budu svaku utakmicu u sastavu. Opet, pomagali su nam na treninzima. Ujutro ipak nismo mogli vježbati jer bi nas bilo samo 10-11. Doslovno. Moje je načelo inače da igra uvijek onaj tko najbolje trenira, a ove sezone sam morao prelaziti preko toga jer sam imao kratak “roster”. Igrali su mi najzdraviji. “Krpali” smo se, igrali su nerijetko i ozlijeđeni i bolesni ili oni koji nisu trenirali već su radili samo terapiju. To nije nešto što inače preferiram jer ću radije staviti nekoga tko je zdrav i tko je trenirao, te može dati 100% svojih mogućnosti. Na to se valjalo prilagoditi, a naravno da je tu moja odgovornost kao trenera najveća. Dosta sam mijenjao program. Ujutro bi samo plivali, malo šutirali, a popodne bi čekali ove najmlađe da dođu iz škole. Ono, da nas bude 14 - pomalo nestvarne epizode za jedan klub kakav je Pro Recco, otkriva Sukno.
- Malo je bilo improvizacije, ali momčad se održala. Na kraju smo sve potvrdili s tri trofeja i onda su svi sretni i zadovoljni.
Je li to onda i prebačaj plana? Što su vam rekli u upravi kluba?
- Sigurno da nam je ovakva sezona i rezultati u njoj dala vjetar u leđa za sljedeću sezonu. No, mi opet idemo u izmjene. Prošle smo godine izmijenili dvojicu najstarijih igrača, Aicardija i Ivovića, plus stranci. Sad već imate Aarona Youngera koji je završio karijere, pa Bena Hallocka, koji se vraća u Ameriku da bi nastavio studiranje...

Samo malo, samo malo... Govorimo o Benu Hallocku, Amerikancu, najboljem centru na svijetu koji odlazi studirati!?
- Je, nama Europljanima jako čudno za shvatiti. Najbolji centar svijeta se odluči za školovanje. To je drukčiji način razmišljanja od našeg. On ima logično obrazloženje jer veli kako se eto moglo dogoditi prošle godine da ostane bez kluba, a nema ni školu. Ima rezona. Bit će i puno drugih promjena, još 3-4 igrača su na odlasku. Echenique se baš odlučio vratiti u Španjolsku.

Kada ste spomenuli promjene u svojoj momčadi, uglavnom ste naveli odlaske. Međutim, idemo malo o dolascima. Prvi potpisani je Australac Luke Pavillard iz Barcelonete, inače igrač kojeg je otkrio Elvis Fatović. Tu je međutim i jedan naš, hrvatski reprezentativac, Rino Burić, pa Amerikanac Max Irwing...
- Rino ima dosta kvaliteta, dosta je moderan tip igrača i mislim da bi mogao još napredovati u Pro Reccu. Može igrati i više pozicija, što je i razlogom više da ga angažiramo. S puno snažnih utakmica, može se samo razvijati i postati i još bolji igrač za reprezentaciju što je i za Hrvatsku dobro.