Stručni komentar Mile Smodlake:
Pri kraju prvenstva moram priznati da je zgodno vidjeti jednu Francusku, pa i SAD koje su se sasvim približile nekim momčadima za koje se govori da su konstanta u vrhu. Neki veliki sastavi poput Španjolske i Mađarske su se provukle kroz ušicu igle, a to nadalje znači da i s određenim promjenama pravila, modifikacijama igre u vaterpolu, mi teško možemo očekivati da ćemo osvajati medalju zato jer se to "očekuje", zato jer je to "normalno". Još kada pogledamo i količinu uloženog novca, znanja, energije...
Vaterpolo kod nas je dugo godina "plesao po rubu", te ostvarivao fantastične rezultate. To je zapravo bilo jedno čudo. Malo improvizacije, malo i dobrog rada, ponešto i sreće da smo imali nekoliko talenata, samo što se i talenti sve rjeđe rađaju. Da ne velim da u sadašnjim metodama treninga, čak i kriterijima suđenja, talent je nešto što izumire. Postaje manje bitna. Primarna je snaga i brzina.
Pročitao sam nedavnu jednu rečenicu vezanu za sastav Hrvatske na SP - "u Fukuoki je sve što vrijedi u hrvatskom vaterpolu". I to je zaista tako.
Netko povlači usporedbe sa Spaladiumom i EP u Splitu. Nije usporedivo. Momčadi su bile u malo izmijenjenim sastavima, ali i mi također. Hrvatskoj nije malo izostanak jednog Lorena Fatovića. Ja sam i u najavi SP u Fukuoki napisao da je Fatović naš motor. Uzmimo samo detalj igrač više. Ja bi volio da mi netko kaže da s Lorenom Fatovićem naš igrač igrač više ne bi bio, ma eto, 3% bolja. Ta tri posto nisu malo, to je onaj jedan gol koji nam je nedostajao protiv Crne Gore. Ja sam pak uvjeren da nam Fatović vrijedi puno više od 3%, jer s njim su onda i Kragić i Vrlić bolji pa za barem 1%, uz njegovu lucidnost, ideju, loptu koju servira ili kada postigne gol.
Dalje, ne umanjujem ničiji doprinos, ali neki naši igrači su u ozbiljnim godinama koje nisu zanemarive. Ne možda u smislu izvedbe, ali možda zato sada igra 2 ili 4 minute manje. Ponavljam, mi u Fukuoki nismo igrali sjajno, ali se nismo osramotili. Nas nitko nije "pregazio" ili da smo doživjeli debakl. Vratit ću se u svoje igračke dane. Prije 20 godina u Barceloni smo se mi osramotili izgubivši od Australije 10:6, pa kad smo završili deveti. Mene danas sram te utakmice. U Ateni na Igrama smo bili 10-ti, to je moja generacija, to sam ja igrao, e to je debakl i bruka. Ovo nikako.
Neki spominju i tobože neke promjene izbornika. Ja sam radio s Tuckom, bio mu pomoćnik, a i sam sam trener i savršeno dobro mogu prepoznati kada dođe do nekog zasićenja između igrača i trenera. Meni se to nedavno dogodilo u Jadranu i ja sam sam to primijetio i odstupio. Ovdje, u reprezentaciji ja to doista ne vidim. Dapače, vidim i slogu, zajedništvo, a sad ti neki detalji koji su nas ovog puta odveli do 9. mjesta, njih valja determinirati, ali biti i svjestan onog što sam na početku iznio. Ovo je trenutačno najbolje što imamo, to je još uvijek moćno, ali valja biti realan. I drugi rade, ali i ulažu još više.