Ruku na srce, rastanku Luke Lončara s reprezentativnom kapicom baš i nismo ne nadali (nismo se nadali niti jednoj), ali nije baš bila za očekivati. Istina da je u lipnju navršio 34 ljeta, ali ne samo što se sportski vijek produžio, a on je u vaterpolu izražen upravo kod centara i vratara. Ma koliko igrali na mjestu koje fizički silno troši, o centrima govorimo, ima ih podosta koji igraju ili su igrali na visokoj, pa i najvišoj razini i s puno više od 35 godina.
"Najviše je presudila želja za slobodnim vremenom, ali u stvari... sve. I želja za slobodnim vremenom, pa onda kada je i Maro (Joković, op. a.) rekao da neće ni on više, a znali smo praktički za Bušlju, Obradovića, ranije Garciju, onda je bolje da se odmah krene u novi ciklus sa svim mladima. Bolje tako nego da ja, jedini "starac" debelo iznad 30 ostanem, da se guram tu nešto - pojašnjava svoju odluku o zbogom Barakudama, sjajan zagrebački centar Luka Lončar koji je preko Mladosti, Brescie, pa ponovo Mladosti i Juga, sada na 2 metra prvaka Europe, Pro Recca.
"Možda Josip (Vrlić, op. a.) još ostane, ne znam, ali sve to je nekako utjecalo. Najviše je utjecalo, ali te ću detalje ostaviti za sebe, što su me neke stvari počele smetati. U onom smislu u kojem me prije nisu smetale, niti sam obraćao pozornost. Točno sam vidio 'OK, postao si star, vrijeme je da se makneš', ha, ha. Najiskrenije, to je to. Netko tko je motiviraniji od mene sada će onda možda time amortizirati neki manjak kvalitete, ali će dobiti iskustvo koje će onda pretvoriti u kvalitetu. Samo treba malo vremena, a vjerujem da ima materijala dovoljno i bolje da oni dobiju priliku, nego da se ja tu 'vučem'."
Ono zbog čega smo bili iznenađeni ovakvom Lukinom odlukom jest činjenica da Lončar nije na zalazu, još uvijek može igrati puno, i dalje ima i snagu i kvalitetu. Možda se može govoriti o iscrpljenosti iz prošle sezone u kojoj je morao u klubu, u Jugu AO igrati više od tri četvrtine po utakmici jer nije bilo pomoći od Amerikanca Alexa Oberta. Uostalom, podatak da je ljetos Lončara doveo u svoje redove Pro Recco, dovoljno govori o tomu što misle stručnjaci.
"Sigurno da sam još u formi, ali nisam bio ni zadovoljan svojom igrom prošle sezone. U klubu, a pogotovo u reprezentaciji. Tu sam vidio da mi treba odmora, a već u svibnju je Svjetsko prvenstvo, mjesec dana ranije pripreme... Odmah nakon SP, pripreme za EP u Splitu koje je pred sam kraj ljeta, početak rujna. Nema smisla forsirati "ustrajan je Lončar.
Malo nas je ipak zaintrigiralo ono od malo prije "...neke su me stvari počele smetati...". Zagolicali ste maštu. O čemu se radi? Neki nesporazumi unutar momčadi?
"Ma ne! Ne, ništa bitno, nego stvarno neke gluposti, sitnice koje ranije ne bi primjećivao. Netko pukne, a ja možda mislim da nije trebao ili neko krivo dodavanje. To su sitnice, shvaćate. Kad si mlađi, ni ne vidim nego "guraš" dalje, ideš. U biti, počeo sam gledati malo širu sliku od one koju sam trebao, a trebam gledati svoju igru, svoj posao."
Bi li odluka o napuštanju, odlasku iz reprezentacije bila drukčija da ste osvojili medalju na OI u Tokiju?
"E sad, to je isto pitanje... Tko zna. Možda bi lakša ta odluka bila, možda bi odmah svi mi stariji, isti dan rekli "uzeli smo medalju i tako se opraštamo". Ovako smo svi ipak uzeli još mjesec i pol dana da "prelomimo" do kraja. To nećemo nikad znati. Izbornik je govorio i u razgovorima kasnije, a i ja to mislim, da smo po imenima trebali biti među reprezentacijama koje se bore za medalju. Trebali smo doći do polufinala, pa onda... Jednostavno, nismo bili pravi, analizirali smo sve, svatko svoje pogreške. Na kraju smo se tako i rastali, u dobrim odnosima, svi smo prihvatili svoj dio odgovornosti, nije bilo nekakvih "repova" ili svađa, dapače."
Luka Lončar se u reprezentaciji ustalio u najboljih 13 od 2013., u biti od dolaska izbornika Tucka, ali neki su nastupi bili i ranije.
"Imao sam kod Ratka Rudića. Čak mislim i da sam debitirao 2007. jer je Ratko non-stop vodio mlade, bio sam u momčadi i u Nišu u Svjetskoj ligi 2010. kada je osvojena bronca, ali nisam ulazio u igru. Bio sam među 15, dakle jedan do one dvojice na tribini. No, kod Tucka sam postao standardan reprezentativac."
Kao što Tucku nije bilo jednostavno zasjesti na stolicu na kojoj je sjedio jedinstveni Rudić, tako vjerujemo da nije bilo jednostavno niti Luki Lončaru postati hrvatska uzdanica na mjestu centra gdje smo bili 15-ak godina naviknuli gledati par Smodlaka - Hinić, pa Hinić još igra OI u Londonu 2012. Tu se već pojavio Nikša Dobud, ali onda i on odlazi zbog drugih problema i postajete od 2015./16. u biti prvi centar Barakuda.
Dobar dio javnosti, navijači, pa i neki novinari bili su malo sumnjičavi. Kako ste vi živjeli te dane?
"Meni je osjećaj bio sasvim drukčiji. Napokon sam dobio priliku! Pokazati da mogu, dokazati se. Iskreno, cijeli sam život čekao takvu priliku, situaciju u kojoj ću pokazati da vrijedim i naplatiti sav dotadašnji trud i rad koji sam uložio u sebe. Ovo, što se tiče javnosti i šire, mogu i njih shvatiti. Možda su polazili od fizičkog izgleda. Dovoljno je pogledati Nikšu Dobuda, Vrlića, ili ranije Smodlaku, oni svi imaju preko 115 kilograma i viši od 2 metra. Ja nisam takvih proporcija, pa sam to nadoknadio radom, tehnikom, strpljivošću, dobrim plivanjem", o sebi će Lončar.
Zapravo bi osobno Lončara svrstali u red određene preteče onog što se danas traži od modernog centra. Odlična obrana, a tu je Lončar u izvanrednoj prednosti jer je počeo u biti i dugo igrao kao branič, da bi ga tek u Brescii "instalirali" na 2 metra. Lončar može stoga odigrati braniča vjerojatno najbolje od svih centara na svijetu. Plivanje vrlo dobro, posebno za sidraša.
"Ne bi to nazvao suvremenim modelom centra, već drugi tip. Idealno je po meni da u momčadi imate jednog centra takvog kao ja, lakšeg, ne umara se dok pliva i drugog, gorostasa koji je u stanju fizički razgrnuti suparničku obranu."
U ovom trenutku, vaterpolska reprezentacija ima problem na mjestu centara i braniča, nakon odlaska vas i Bušlje. Tek ostaje vidjeti što će reći onaj gorostasni tip centra, Josip Vrlić (198 cm i 130 kg), koji također ima lijepe godine, 35. Kako vi vidite budućnost izabrane vrste?
"Doista mislim da to neće biti tako velik problem ako će svi biti motivirani i ako će se stvoriti dobra atmosfera jer je to nužno. Vaterpolo je momčadski sport. Vrhunska kvaliteta nije baš uvijek jamstvo uspjeha. Mi smo u Tokiju imaju onu vaterpolsku kralješnicu; vratar - centar - branič, koja je bila među najboljima u Tokiju, pa smo pet ostali na 5. mjestu. Važnije je kako će se oni postaviti, imati dobar rad, atmosferu. Stožer se istina također ponešto promijenio, ali ostao je Pero Kuterovac koji je sam vrh kondicijske pripreme, plus Damba, naš fizio Damir Luketić, sretna amajlija hrvatske reprezentacije."
A onda je dodao još nešto.
"S guštom ću gledati tekme repke. Znaš ono, bez stresa, bez nervoze prije utakmice."
Ma, jel' moguće to? Gledati u miru, s tribina ili iz fotelje momčad u kojoj ste proveli trećinu života?
"Bit će čudno, ali bit će gušt. Iz pozicije navijača, a opet i nekog tko osjeća neke stvari."
Pitanje koje smo postavili, provjerili i kod Jokovića. Izbornik Tucak je ostavio neku minimalnu mogućnost da ako ustreba pozove upravo vas dvojicu. Točno?
"Da, ali mislim da je to stvarno u uvjetima krajnje nužde. Iznenadne ozljede ili da nam se istodobno ozlijede dva centra. U tom samo pogledu, ali ja stvarno ne bi više. Mislim, ako bi se sve tako nešto loše izdogađalo, ako ne bi bilo drugih rješenja, a ja se osjećao dobro... ne bih tada okrenuo leđa reprezentaciji. Međutim, ja ipak..."
U redu, shvatili smo i bez dovršetka rečenice. I ne da nema zamjerke, nema primisli tako nećemo. Luka Lončar nije igrao za Barakude poput Bušlje i Jokovića 16-17 godina, ali bio je na raspolaganju od 2007., a standardan od 2013. Počeo je s mediteranskim zlatom u Mersinu, osvojio olimpijsko srebro u Riju, bio svjetski prvak u Budimpešti. Između ostalog. Prije šest godina je odigrao cijeli jedan turnir sa spoznajom da mu je dijete dosta teško bolesno, u bolnici (nećemo u detalje), ali on je igrao, dao sve za reprezentaciju. I osvojio medalju za Hrvatsku. Da ništa nije učinio, samo to je bilo veliko.
I sada, sada bi bilo dosta! Dosta više oproštaja od reprezentacije, dosta više oproštajnih intervjua. Za neko nam ih je vrijeme i više no dosta. Iako, slutimo da bi mogao još jedan...