Prije kojih desetljeće i pol, izborom novog čelništva Hrvatskog vaterpolskog saveza koje je oko sebe oformio Perica Bukić, te s dolaskom Ratka Rudića za kormilo seniorske vrste proklamiran je cilj. Hrvatska se na svakom natjecanju mora nalaziti u “zoni medalja”. Polufinale dakle. Dotad je Hrvatska, i prije vaterpolska sila puna perfektnih igrača, velikih klubova, bogata poviješću i tradicijom, zauzimala u pravilu peta, deveta, sedma ili osma mjesta. Medalja je osvajana, samo jedna, u pravilu svake treće do četvrte godine (OI Atlanta ‘96, Firenca ‘99. i Kranj ‘03.). Sve srebra.đž
Od studenoga 2004. došli su neki novi ljudi koji Hrvatsku nisu uveli samo u “zonu medalja”. Sada smo, već 13 godina u razdoblju koje možemo nazvati “epohom kolajni”. Medalje su hrvatska konstanta. Finala u zadnje 3-4 godine shvaćamo kao “dobar dan”. Do te mjere da se podrazumijeva kako bi mi, jedna malena država od 4,2 milijuna ljudi, na svakom natjecanju jednostavno morali osvajati medalju. Da, naravno, samo zlatnu, jer Hrvati ništa drugo niti ne doživljavaju kao uspjeh.
Kao da samo mi postojimo, samo mi treniramo, samo mi promišljamo neki sport dok drugi stagniraju ili prate iz prvog reda Hrvate, nama aplaudiraju, a onda se ostatak svijeta bori za ono što je preostalo. Jasno, nije baš tako, samo trebamo toga postati svjesni. Valja jednom konačno progledati i oko sebe pogledati, neke stvari čak i komparirati, sagledati kroz povijest. Tada tek, kada stvari postavimo na papir, usporedimo, postanete svjesni što u ovom konkretnom slučaju rade naši vaterpolisti i koliko je to rijetko, vrijedno i teško.
Osvojiti 7 medalja na isto toliko uzastopnih svjetskih prvenstava je nešto što svijet vodenih sportova nije nikada doživio. To je nešto na čemu nam se klanja isto to društvo. Osvojiti jednom je bljesak. To ponoviti je već potvrda kvalitete. Kada isto napravite i treći put, onda ste velesila. Ali, četvrti, pa peti, šesti i sada sedmi put... To je i više od kontinuiteta.
U kolikoj je mjeri ovaj doseg rekordan, raritetan, zgodno je sagledati kroz usporedbu s uspješnosti nacija, muške vrste ili momčadi samo, na svjetskim prvenstvima u svih 5 momčadskih loptačkih sportova - nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo, odbojka. Ovakva dominacija koju prezentiraju Barakude u vaterpolu od 2007. do danas nogomet, rukomet i odbojka nemaju. U samo još jednom sportu je neka država bila još malo uspješnija od Hrvatske u vaterpolu danas. U košarci, i to država koja više ne postoji, SSSR. Oni imaju medalje sa 8 svjetskih prvenstava. Nekako smo uvjerenja da bi ih Barakude mogli stići za dvije godine, ali o tom potom.
Najbolje reprezentacije u povijesti:
KOŠARKA
SSSR - 8 uzastopnih medalja (bronca 1963, zlato 1967, bronca 1970, zlato 1974, zlato 1978, zlato 1982, srebro 1986, srebro 1990.)
VATERPOLO
Hrvatska - 7 uzastopnih medalja (zlato 2007, bronca 2009, bronca 2011, bronca 2013, srebro 2015, zlato 2017. i bronca 2019.)
ODBOJKA
SSSR - 6 uzastopnih medalja (zlato 1949, zlato 1952, bronca 1956, zlato 1960, zlato 1962. i bronca 1966.)
RUKOMET
Čehoslovačka - 5 uzastopnih medalja (bronca 1954, srebro 1958, srebro 1961, bronca 1964. i zlato 1967.)
Rumunjska - 5 uzastopnih medalja (zlato 1961, zlato 1964, bronca 1967, zlato 1970. i zlato 1974.)
Švedska - 5 uzastopnih medalja (bronca 1993, bronca 1995, srebro 1997, zlato 1999. i srebro 2001.)
NOGOMET
Njemačka - 4 medalje uzastopno (srebro 2002, bronca 2006, bronca 2010. i zlato 2014.)