TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix
IVICA TUCAK ZA SN

‘Ovo prvi put javno govorim - ozbiljan klub me zvao da napustim hrvatsku reprezentaciju! Bio sam u dilemi...‘

Izbornik europskih prvaka, hrvatske vaterpolske reprezentacije, progovorio je o brojnim zanimljivim temama
Piše: Dean BauerObjavljeno: 16. rujan 2022. 11:02

Prošla subota u Splitu, nešto prije 23.00 sata. Prošlo je bilo već sat vremena od vaterpolskog euro-finala, podjele medalja, himne, zatvaranja Prvenstva. Mnoštvo se s tribina preselilo u tzv. Jana Vodeni grad, ondje gdje je svake večeri bio koncert. Sada opet dakako, ali to je već bio tulum. Novinar je “pohvatao” doslovno sve igrače po hodnicima i svlačionicama velebnog zdanja Spaladiuma. Malena povlastica nešto posebnije akreditacije koja nam je omogućavala ulazak posvuda, pa i na sam bazen da je trebalo. No, nismo to zlorabili. Nekorektna bi to bila prednost pred kolegama, nije u duhu fair-playa. Znamo neki koji bi iskoristili, ali ovaj nije takav. Isčestitali smo se s cijelom repkom. Osim... Jedan je falio. Promaknuo nam je, pobjegao. Ništa, mobitel u ruku i broj 09....

- “Nemoj molim te sad, “mrtav sam”. Sutra, preksutra kad hoćeš, ali sad stvarno ne mogu. Ne mogu više”.

Ivica Tucak. Nema problema. Ma, kakav dan-dva, ovom čovjeku dajemo koliko hoće dana. Neće svijet propasti bez jedne dodatne izjave, niti će čitatelji biti zgroženi što je nema, niti nam urednik “derati kožu s leđa” jer... “a, gdje ti je trener?”. Tucak i njegova družina su ionako sve rekli, govorili u bazenu, u vodi. Osim toga, pa minula tri mjeseca smo ga “pilali”, zvali, pitali koješta, provjeravali, u svako doba dana, od jutra do večeri. Doslovno i to na svakodnevnoj čak razini. Da, sada ga je valjalo pustiti. Novinari trebaju imati i taj osjećaj. To dolazi malo s iskustvom, godinama, ali i “čitanjem” ljudi. Osjećaj kada je sportašu, treneru dosta, kad je umoran, iscrpljen ili pak utučen ako je poražen. Pusti ga tu minutu, taj tren ili dan. Bit će vremena.

image
TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix

Posebno zlato

Tri dana kasnije, utorak. Novinar u Zagrebu, trener u Šibeniku. Adrenalin je pao, organizam osvježen, dolazi k sebi iako umor još nije izašao u cijelosti. Sad je trenutak. Za razgovor s izbornikom europskih prvaka u vaterpolu. Bio je on i svjetski prvak. Vodio je momčad i u olimpijskom finalu, ali u subotu je izjavio - “Ovo je moja najveća pobjeda”. Znamo, pa i objasnili smo na što je ciljao, ali je red dati priliku treneru da to i sam pojasni.

- U veličini sportskog rezultata je olimpijsko srebro veći doseg nego europsko zlato. Po meni. Pa i svaka olimpijska medalja, a finale Igara je nešto strašno veliko - veli Ivica Tucak, a onda pojašnjava.

- Međutim, ovo zlato ima neke komponente koje ga, posebno sada s malenim odmakom vremena, čini mojim najdražim sportskim rezultatom dosad. Prvenstveno zato jer je to bila jedna nova reprezentacija. Jedna nova momčad za koju znam koliko je muke bilo potrebno u posljednjih 10-11 mjeseci. S okupljanjima u svakoj vremenskoj “rupi”, prostoru koji se nudio. Znajući koji me posao čeka, znajući što nam je potrebno za raditi, da je to formiranje jedne nove reprezentacije, razgovori sa svakim igračem ponaosob. Traženje koncepcije igre koja će biti najprikladnija za tu novu reprezentaciju, a prateći opet sve nove trendove koje moraš pratiti jer su prisutni u vaterpolu. način igre, brzina, sudački kriterij. Na tom putu je bilo i strašno puno mojih nekih nedoumica. Zato sam inzistirao na tolikim okupljanjima, pa mi je nakon drugog takvog okupljanja nešto izgledalo bolje nego na prvom. Nakon trećeg mi se sve to skupa izmaglilo. Ma mislim, svega je bilo. Prijateljske utakmice, turniri, sparinzi s Italijom doma i vani, sparinzi s Crnom Gorom, onda okupljanje nakon Božića s Crnom Gorom kada je čak i jedan naš novinar napisao “odakle meni pravo u doba covid-problema, u doba blagdana okupljati reprezentaciju. Čovjek stavrno jako poznaje sport i on zna zašto se mi okupljamo.

image
BOZIDAR VUKICEVIC Cropix

Jeste li cijelo vrijeme bili na pravom baš putu, u uzdizanju forme i kreiranju momčadi ili je tu bilo i nekih odustajanja od određenih prvopostavljenih postavki?

- He, došao je onaj turnir Svjetske lige u Podgorici, u travnju. Tada je prvi put reprezentacija bila kompletna, prvi nam je put Harkov stekao pravo nastupanja. Moram biti iskren, to mi tada nije izgledalo dobro. Imao sam 2-3 klasična beka, ljevaka, ali ne... nije izgledalo dobro. Po povratku iz Podgorice sam uistinu sam sebe uhvatio u razmišljanjima i nisam bio u stanju oduševljenja. Dapače! Bila je nedjelja navečer kada sam se vratio iz Podgorice u Šibenik, došao doma oko 23 sata i do jutra sam gledao video snimke. Ponedjeljak ujutro mi se pridružio Perica Bukić jer je bio u Šibeniku, pa smo zajedno “vrtjeli” snimke. U utorak još i Jure Marelja... Tražili smo što to ne valja. Tada sam prelomio. U tom malenom vremenu do okupljanja igrača, onog dijela koji nije igrao završnicu Lige prvaka da jedina koncepcija koja meni, reprezentaciji i hrvatskom vaterpolu može odgovarati je koncepcija s jednim ili najviše dva klasična beka, te igračima koje ću morati žrtvovati da mogu uskočiti na tu poziciju. S tim da mi istodobno, isti ti igrači mogu odigrati desnu stranu, da su polivalentni igrači, brzi, da imaju šut. Tu sam definitivno odlučio da to onda “krpaju” Žuvela, Bašić, Lazić. Na Svjetskom prvenstvu je to čak bio i Marinić Kragić. U Splitu je upravo iz tog razloga, kada smo ostali bez Vukičevića, pozvan Filip Kržić.

Mlada momčad

Puno smo tijekom turnira pričali s igračima o pritisku s kojim su se nosili, pritisku s tribina ili osjećaju odgovornosti kada 9.000 ljudi dođe tebe bodriti i sad “nemaš pravo” na kiks. No, kako se Ivica Tucak nosio s pritiskom? Tijekom godine, kako se približavalo SP, pa EP znali ste neslužbeno reći da vam nikada nije bilo teže, ne spavate dobro...

- Na samom turniru u Splitu nisam osjećao pritisak. Znate, kada se veli da je netko 100% miran i koncentriran. Ja sam bio 101 posto, tada. Inače mi na turnirima, treneri, stožer znamo otići malo izvan hotela, prošetati, piće, na kakvu večeru. Sada se kompletno, ali kompletno cijeli stožer nije maknuo iz hotela cijelo vrijeme Prvenstva. Ni malo. Nakon svake utakmice, dodatne analize, razgovori, video, a kada se više od umora nije moglo, onda bi zamolio Juru Marelju (pom. trener) da on nastavi. Čovjek je pogledao valjda 3.000 utakmica! Imali smo naime problem s našim video-analitičarem Igorom Pezeljom koji nam je zbog korone bio 10 dana u izolaciji. Trudio sam se i zbog igrača biti miran, da i oni to vide, međutim osjećate iznutra veliki pritisak spoznaje igranja doma, pa ta mlada momčad koja možda podlegne tom pritisku. On se i vidio u početku. Malta, Francuska, Grčka..., ali kako je vrijeme odmicalo, jednostavno su se i oni naviknuli. Bo sam potpuno “unutra”, svjestan da možemo napraviti velike stvari. Bilo je meni već u Budimpešti jasno da možemo napraviti puno, da izgleda dobro i tada sam rekao da su poprimljene konture ozbiljne reprezentacije. Mi smo tada već, u Mađarskoj trebali osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu, a tko zna kako bi bilo da nas ždrijeb nije poslao na Španjolsku koja je u tom trenutku bolja reprezentacija. Nakon SP, u detaljnoj analizi sam vidio gdje smo najviše “curili” i na tom smo puno radili. To je obrambeni dio, s blokiranjima, gdje smo primili previše golova u bliži kut gdje blok nije bio dovoljno agresivan, visok. Ostavili bi golmana na cjedilu. Radili smo na tomu i strašno puno na igraču više.

image
VLADIMIR DUGANDZIC Cropix

Izoliran od medija

Postojala je ipak jedna olakotna okolnost, tako nam se barem čini. Očekivanja, nekih velikih nije bilo. Niste igrali pod navijačkim imperativom da nešto “morate”. Mediji nisu spominjali nikakvu medalju. Je li to točno?

- U jednom dijelu to stoji, a ja se donekle i izoliram od medija. Uvijek je bilo onih koji poštuju i onih koji ne cijene tvoj rad. Ja sam doživio omalovažavanja čak i za 2. mjesta, iako moram biti iskren, od jednog malenog dijela medija. Međutim, ti ljudi su mi čak i pomogli. Strašno su mi veliku uslugu napravili. Ja sam karakterno zaj... lik. Čovjek sam koji ne trpi nepravdu, iritiraju me takve izjave ljudi koji nisu “unutra”, koji ništa ne znaju, ne znaju što se zbiva u reprezentaciji. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali takve paušalne ocjene... Kao da su neki čekali jedva posrtaje. Kad smo kod posrtaja, hajde da i to spomenem. U zadnje 2-3 godina tobože “ozbiljnih” posrtaja, mi smo bili dvaput 4-ti, na EP 2020. i SP 2022. i jednom peti na OI. E sad, ako su to baš posrtaji... Dobro, mene to ne dodiruje sad, a onda prije kada bi me možda i dodirivalo, tada me samo učinilo još tvrdoglavijim, još boljim. Imate ljude koje kada malo “pecnete” oni se povuku, a mene kada “pecnete” onda mi daješ strašnu energiju. Dakle, nisam se ja tu osvrtao na medijske pritiske ili ne pritiske. Ono što sam igračima rekao, to ih možete sada pitati i odgovorit će vam, u Šibeniku sam im rekao nakon vrlo, vrlo dobrog turnira na Sardiniji, a malo prije Splita - “Momci, mi u Split idemo uzeti zlato. Nigdje to nećete iskomunicirati prema van, to će biti naša želja, a ja vas sada uvjeravam da vi to možete jer i imate tu snagu!”. Nije to bilo neko davanje lažne nade, nego argumentirano, zbog tog, tog i tog.

Nemamo puno klasa

Stoji li onda i dalje, i nakon ovog zlata, ona rečenica koju ste spominjali u navrat-dva da mi, moramo biti iskreni, nemamo više super-kvalitetne pojedince.

- Stoji i dalje. Nemamo. Što ćemo se mi sada lagati. Mi nemamo igrače koji igraju u top svjetskim klubovima. Mi nemamo igrače koji imaju ugovore poput Zalankija, Filipovića ili Vamosa. Nemamo! Imamo igrače koji igraju u dobrim klubovima, daleko od toga, ali nemamo više Jokovića, Sukna, Bušlju, Boškovića... Je li Biljaka poput Bušlje? Nije! Hoće li biti? Vjerujem, nadam se, molim Boga. On ili Rino Burić. Međutim, imamo itekako dobre igrače! Ono što sam rekao u nekom od ranijih intervjua, puno tih igrača je prolazilo pripreme i otpadalo, pa se vraćalo. Jedan Andrija Bašić je 5 godina barem sudjelovao u pripremama i uredno, pred veliko natjecanje ide doma jer tada to nije bilo to. Za mene. Otpadali su i Rino Burić, Marko Žuvela. Recimo, pripreme pred Rotterdam, kvalifikacije za OI 2021. do zadnjeg sam trenutka bio u dilemi, voditi ga ili ne u Rotterdam. Onda smo odigrali protiv SAD jednu prijateljsku, “stao” je na beka s njihovim centrom Hallockom, nije mi to izgledalo dobro, odlučio sam ne. Dolazili su, otpadali, vraćali se, ali svi su znali moj način rada i razmišljanja. U redu, imamo Josipa Vrlića koji je svjetska klasa i za mene najbolji centar svijeta i imamo Marka Bijača koji je ponovo pokazao da je najbolji ili jedan od dvojice najboljih golmana na svijetu. Oni imaju svoju težinu, ostali to možda još nemaju, ali su izvanredni. Kako podcijeniti ulogu jednog Lorena Fatovića, Luke Bukića, Ivana Krapića, Harkova..., ali na nekoj vaterpolskoj mapi s transferima, klubovima, ne spadaju u planetarni vrh. Ali, svi oni su mi dali ono što sam tražio u koncepciji igre. da mi Bašić može dati taj svoj šut i odigrati obranu, zatvoriti ulazak s lijeve strane, on i Žuvela. Taj Žuvela... on može ući kao centar, razoran je u tom dijelu, ima sjajan šut, a skok-stativu igra fenomenalno. Vrijedi li on u ovom trenutku kao Munarriz? Ne, ali Žuvela je strašno, strašno dobar igrač. Oni će svi, nadam se i od srca im želim, dosegnuti te cijene onih koji su sada financijski iznad. I još nešto... za mene su oni najbolji igrači na svijetu!

image
BOZIDAR VUKICEVIC Cropix

Smjenu generacije smo odradili i to jako dobro

Je li u Spaladiumu dakle uspješno obavljena smjena generacija ili još nešto tražite?

- Mislim da smo smjenu definitivno obavili, iako će se momčad kroz određeno razdoblje još definitivno mijenjati. Imamo neke i starije igrače i znam što moramo pripremati za budućnost, ali najveća moja pobjeda će na koncu biti da onog dana kada napustim klupu hrvatske reprezentacije, ostavim hrvatskom vaterpolu reprezentaciju koja će nakon mene još jedno 10 godina biti u vrhu svjetskog vaterpola. Ja sam počeo proces, teško mi je bilo, ali sutra koji god kolega dođe na moje mjesto, ja se nadam da ću mu ostaviti reprezentaciju dobro formiranu, karakternu i momčad koja će još dugi, dugi niz godina donositi Hrvatskoj sjajne rezultate.

Ono što smo zamijetili u pripremnim utakmicama i to posebno između SP i EP, a gledali smo ih velik dio putem TV i interneta je obrana. Prije Splita je ona već naznačila kako je Hrvatska postala momčad kojoj će jako, jako problematični biti dati gol. Protumačili smo to nužnošću jer više nemamo onakvu lepezu razornosti u napadu kakva je bila do prije 5, da ne velimo i 10 godina. Točno?

- Na tom smo dijelu radili strašno puno i još ima puno prostora.

To smo sljedeće i htjeli pitati, koliko tu još ima prostora za napredak?

- Još jako puno. Želim da u toj obrani budemo ose. U tom presingu na desnom ramenu. Kada smo se spremali za Francusku, glavno nam je bilo da ih presingom “razvalimo” s obzirom na njihovu fizičku snagu jer su Francuzi tu dominantniji od nas. Od Mehdija Marzoukija do Remi Saudadiera, pa kad mu izlete jedan Bukić, jedan Bašić u taj presing, onda s tim teško nositi. Moramo biti tu još agresivniji. U dijelu zone... ne želim da mi i jedan igrač više opali nakon dugačkog mahanja, to sam im rekao. Može jednom zamahnuti, može drugi put, ali treći put bogami više ne. Imamo mi još puno prostora za napredak. Neće uvijek biti medalja zlatna, daj Bože da bude, ali da prostora za napredak imamo, to da.

Zasukao sam rukave

Ono što je nedovoljno znano o Ivici Tucku koji je, kako smo to zapisali osvojio ovo zlato s “izmišljenom momčadi”, da je riječ o treneru koji često i rado daje priliku mladima. U Jadranu iz Herceg Novog je osvojio tada Jadransku ligu 2010., pa su otišli veliki igrači poput Jokovića, Zlokovića, Jokića, uveo je mlađe i bio 2011. još bolji, jači, u Rijeci osvoji Final Four te lige protiv vrlo jakog Juga i Primorja, te je baš to bio rezultat koji mu je “zakapario” izborničku fotelju u jesen 2012. Sada isto u rep...

- Pa i prethodno, u Šibeniku isto. Do finala Kupa LEN s dečkima koji su bili tada 19-21 godinu, nepunih. Samodol, Petković, Sabioni, Ivan Sukno, Lončar.

Time ste dali neke smjernice svim trenerima, rekli. Nema kuknjave kada odlaze velikani, dajte priliku mladima.

- Nisam nikada kukao, a imao sam tolikih problema kada su mi otpadali igrači zbog ozljeda, bolesti, suspenzija. Dapače. Ja sam isto bio u jednoj nedoumici. Perica Bukić, moj veliki prijatelj, čovjek koji je najzaslužniji za sve ovo dobro što se zbiva u hrvatskom vaterpolu to zna i sada ću prvi put to javno reći. Bio sam u dilemi. Pred Olimpijske igre u Tokiju sam dobio poziv iz jednog ozbiljnog kluba da napustim reprezentaciju, znao sam da ide smjena generacija, ali... Nije to u mojem karakteru. Zasukao sam rukave, imao sam i imam povjerenje Perice i predsjednika Drnasina, cijelog Stručnog savjeta s Rudićem. To je strašno važno. Kada imate povjerenje ljudi koji imaju više medalja nego što ima zvijezda na nebu. Tada sam prionuo poslu. Znam, odajem nekome možda sliku zbog načina života da sam veseli tip, ali... bit ću takav cijeli život. Ali, oni koji me znaju, onda znaju da radim i koliko je Ivica Tucak “unutra”. Ovo je moj život. Ja sam takav. Ratnik, borac, sve što sam u životu dobio, stekao sam svojim krvavim radom. Nitko mi ništa nije servirao u životu. Ja sam dijete roditelja koji nisu siromašni, ali koji mi nisu uspjeli ništa drugo dati u životu osim velike ljubavi i poštovanja prema drugima. Da griješim, griješim. Moje je put bio drukčiji nego nekih drugih. Nisam imao podršku ni politike, ni roditelja ili ne zna koga. Išao sam svojim i teškim putem. Sad me malo hvatate na emocije, ali trebalo je imati petlje i tada, 2009. otići u Herceg Novi, uzeti jednu malo raštimanu momčad, ali strašnih individualaca. S 39 godina uzeti takav klub i napraviti ono što sam napravio. Imao sam puno neprijatelja na tom putu jer... čovjek koji je došao iz Šibenika, iz Hrvatske, on će sad voditi Jadran HN pokraj svih crnogorskih i srpskih trenera.

Trener, strateg, stručnjak kojem od srca želimo da si desnu ruku na kojoj nosi uru, optoči satovima od ramena do zapešća. Za dobrobit hrvatskog vaterpola.

image
NIKSA STIPANICEV Cropix

Rekao sam Mariniću Kragić izravno u lice da ne znam želim li ga u reprezentaciji

Je li točno da ste prije EP u Splitu dvojili o tomu voditi ili ne Marinića Kragića?

- Ne, to je bilo ranije, početkom ove godine i to sam mu rekao izravno, u našem razgovoru. Kada sam mu rekao da imam dilemu, zvati ga ili ne na iduće okupljanje, on mi je odgovorio - “Izborniče, vi kako odučite, stojim iza vaše odluke, ali samo da znate ja sam uvijek vama na raspolaganju”. Gdje ćete veće bogatstvo od toga. Ja znam tko je Jere. Ja sam s njim bio juniorski prvak svijeta u Šibeniku 2009. S njim sam osvojio i europsku broncu u mlađim uzrastima, ali smo u seniorskoj momčadi na njegovoj poziciji imali Muslima, Barača, Šetku, Sukna. Onda je on igrao vani, Steaua, a onda Posillipo, no najbitnije, on bi se kroz rad i igre u Jadranu prošle sezone definitivno nametnuo.

U stožeru od kuma do brata

Veličina svake osobe, u svakoj djelatnosti se zrcali i u ljudima kojima se okružuje. Ivica Tucak ima izvrstan stožer. Sugrađanin Jure Marelja, sjajan je strateg i jedan od pomoćnika. Drugi je Zoran Bajić, trener Mladosti, izbornikov vjenčani kum. Kondicijski trener Pero Kuterovac je onaj koji je učinio da u zadnjoj četvrtini Hrvatska natpliva i iskontrira jednu Mađarsku. Renco Posinković je “napravio” ovakvog Marka Bijača. Liječnička struka je takva da ozljeda i bolesti nije bilo. Damir Luketić, fizioterapeut je konstanta Barakuda. Svi prolaze, on ostaje. Video-analitičar Igor Pezelj nažalost odlazi u Kinu. To su ljudi koji mislimo zaslužuju koje slovo više.

- Malo više od toga. Taj stožer zaslužuje sve što u životu imam. Ja imam sreću što sam okružen besprijekornim stručnjacima u svom poslu. Pero Kuterovac nije moj suradnik, on je moj brat! Deset godina i plovimo ovim brodom. U njega imam potpuno povjerenje, najduže sam s njim. Kad on odluči da je slobodno jutro, onda je slobodno. Kad mi kaže da su igrači umorni, onda slijedi odmor. Pero ima tu odriješene ruke jer je on tu stručnjak, ne ja. Jure i Baja su mi dali toliko puno toga. Bajić mi je vjenčani kum, hm... tu smo u nepotizmu, ha, ha. Bajić je čovjek s kojim plovim 30 godina života. Imamo višestruko kumstvo, isprepleteno i mojim pokojnim djetetom, moja supruga je krsna kuma njegovom sinu Luki. On je moj najbliži čovjek u životu. Renco mi je toliko puno dao. Njega posebno moram istaknuti jer je došao naknadno. Toliko divan čovjek, miran, normalan, a najveća pohvala za njega mi je bio Marko Bijač jutro nakon finala. U nedjelju. Dođe mi Marko i kaže - “Ivica, daj vidi s Rencom da mu slučajno ne bi pao na pamet još koji trening”. Učinit ću sve da Renco ostane i dalje tu. Pezo je otišao, ali Pezo će ostati i dalje, na daljinu s nama. On se razumije u tu suvremenu tehniku i elektroniku, to je ono što ja ne razumijem ni malo, ali ona nam je dopustila da i na daljinu radi i bude dio ovog stožera. I dalje, Damba Luketić, doktori, svi... Sve odreda divni ljudi kojima ja strašno puno vjerujem i volim.

Linker
21. rujan 2022 21:44