Dovoljno je reći, Dejan Savić, čovjek koji je za svoju zemlju osvojio tonu velikih odličja s Olimpijskih igara, SP-a i EP-a kao igrač, a zatim je isto to neposredno nakon prekida igračke karijere podjednako uspješno napravio i kao izbornik reprezentacije Srbije. "Srpski Ratko Rudić", rekli bismo iako se ničije ime ne smije stavljati u istu rečenicu s Rudićevim. U Savićevom slučaju napravit ćemo iznimku.

S velikim igračem, sada trenerom sreli smo u Makarskoj gdje se reprezentacija Crne Gore, koju sada vodi, spremala za predstojeći SP-u u Singapuru, a koja je u istoj skupini s hrvatskom reprezentacijom.

"Kafana" je moja sudbina

Možemo li nakratko sjesti u "kafanu" i popričati o vaterpolu i svemu pomalo?! Naravno da možemo, Savić je i izvan terena posvećeni profesionalac, a kontakti s medijima sastavni dio igre...

- Došli smo u Makarsku u sklopu priprema za SP nakon što sam dobio informaciju da su uvjeti ovdje savršeni. Zahvaljujem HVS-u što su nam pomogli da dođemo kao i svima u SRC Makarska. Vratit ćemo se, nigdje nismo mogli dobiti tako lijepe uvjete uz takvu cijenu...

Nakon Makarske je Savić odveo svoje igrače u Split na pripremne utakmice s Hrvatskom...

- Dogovor da se igra s Hrvatskom napravljen je ranije, prije nego što smo znali da smo na SP-u u istoj grupi. S hrvatskim izbornikom Ivicom Tuckom stalno surađujem na obostrano zadovoljstvo. Nakon toga imamo pripremni turnir u Budimpešti sa Španjolskom, Srbijom i Mađarskom pa se vraćamo natrag u Crnu Goru i sedam dana ranije, zbog aklimatizacije, putujemo na Daleki istok...

Kakva je trenutačna Savićeva momčad za SP i sljedeći period:

- Dobri smo, mladi perspektivni, imamo veliki kapacitet, tu smo u vrhu i tu želimo ostati. U svjetskom smo vaterpolu imali veliku osmorku, a sada desetorku jer su nam se priključili SAD i Francuska, koja se gura u vrh. Kao izbornik Crne Gore tražim malo strpljenja javnog mijenja jer ovi moji momci zaslužuju podršku. Imamo puno dobrih igrača i kandidata, možemo biti izuzetni, možda već sada na SP-u. Ciljevi su mi uvijek visoki jer sam tako odgojen. Na svakom novom natjecanju želim stepenicu više.

Kako je i zašto došlo do razlaza sa srpskom reprezentacijom s kojom je Savić uzeo sve?

- Otišao zbog neuspjeha, umorio se, izgubio viziju. Nije više funkcioniralo, izgubio sam utjecaj na ekipu. Samokritičan sam, to je to, preuzeo sam odgovornost za pad i otišao....

Nakon zlata pad

Nakon osamostaljenja od SRJ, Crna Gora je na EP-u u Malagi brzo osvojila europsko zlato; otad je malo uspjeha:

- Bio je to veliki uspjeh, no, konkurencija je jaka. Nakon Malage bilo je oscilacija, osvojili su svjetsko srebro 2013., ostajali bez medalja na OI. Zato su me i doveli, ne samo za 2028. nego i sljedeće Igre, žele kontinuitet. Tako sam sustavno radio i u Srbiji. Crna Gora ima mlade, koji su već sada kostur za 2028. i bit će okosnica za 2032.

Hrvatska, Srbija i Crna Gora oduvijek su imale odlične vaterpoliste...

- To je na neki način nacionalni sport. Sada je u sve tri reprezentacije na djelu podmlađivanje, smjena generacija. Crna Gora je jedina poslije Pariza promijenila trenera, drugi idu gdje su stali, mi idemo - ne od nule, ali s novim snagama. Od nule svi krećemo zbog novih pravila, to je moja sreća u nesreći...

Svima su u vaterpolu puna usta tih novih pravila...

- Nažalost, mijenjaju se bez smisla i funkcionalnosti. Ne pita se igrače i trenere. Sad se opet nešto korigira po stoti put jer je promjena bila nestabilna i puca po šavovima. Tako je, kako je, meni osobno ne smeta. Igrači su ti koji se prvi prilagode pa treneri tek onda publika. Najviše me muči smanjenje vremena. Ne znam zašto se vaterpolo toliko vremenski uvijek ograničava. Najvažnije je za vaterpolo da se približimo publici jer je puno nejasnoća što se tiče pravila.

Spomenute zemlje bivše YU uvijek su u svjetskom vrhu; tako će i ostati?

- Srbe, Hrvate (i Mađare) se nikad ne otpisuje, to se pokazalo na OI u Parizu. Iako je Srbija loše krenula, bili su na neki način otpisani, ali su napravili atmosferu i došli do zlata. I sada će iste reprezentacije biti u vrhu, pitanje je samo tko će se kako prilagoditi na pravila. Veća će biti uloga centra, golmani će biti najvažniji - kao u rukometu. Ponavljam, vaterpolo se nekoliko puta mijenjao, prilagodba je bitna, ali je previše toga.

Savić je uvijek apostrofiran kao veliki prijatelj velikog rivala Ivice Tucka. Otkud ta bliskost?

- Jednostavno je, radi se o drugom vidu sporta, koji se ne vidi na terenu, a zove se "kafana"...

Savić je pokušao detektirati velike uspjehe hrvatskog vaterpola posljednjih godina:

- Uvijek su u vrhu, teško je to držati. Tako je od OI u Atlanti i srebra 1996. Oduvijek je tako bez obzira na manje neuspjehe. Neko vrijeme nije bilo zlata, ali do SP-a 2017. i Budimpešte sve je još bolje. No, u sportu je uvijek tako, nekad odlučuje jedna lopta, tako je bilo i na OI u Parizu. Hrvatska je iskoristila period ludila oko korone, puno je bilo natjecanja. Pokazali su organizacijsko savršenstvo, u kratkom roku organizirali dva velika natjecanja. Odlično se radi u HVS-u...

Savić je odigrao bezbroj utakmica protiv Hrvatske, kao igrač i kao trener. Koja ga je obilježila:

- Možda ona u finalu EP-a u Kranju 2003. Gubili smo, Hrvatska je za koplje bila bolja. Ušli smo bolje u završnicu, iskoristili njihov pad u ritmu, na stranu ono što se poslije događalo s onim glupim neredima.

A što se točno dogodilo?

- Iskreno, točno i ne znam, navijači su bili bijesni, napadali sudionike, prebacilo ih je. Mi smo uskočili u bazen da ne nastradamo. To nas je definiralo kao generaciju...

Mladi dolaze

Kakve i koje mlade igrače ima Crna Gora koji će biti budućnost reprezentacije?

- Ne bih isticao mlađe iz momčadi jer su mladi i ne kuže kritiku, a hvaljenje je također pogrešno...

Prva sljedeća "stanica" je SP u Singapuru gdje su u grupi Crna Gora, Hrvatska, Kina i Grčka...

- Grupa je teška, Ivica Tucak isto misli, no i bolje je tako. Ionako svakog moraš pobijediti ako nešto želiš postići. Turnir traje dva tjedna, teško je najbolje pogoditi formu. Vidjet će se tko će bolje prilagoditi pravilima. Španjolci, Grci i Mađari su malo u prednosti u tome, mi malo kaskamo. U svakom će slučaju odlučiti nijanse. Četvrtfinale će biti najvažnije kao i uvijek na velikim turnirima.

Uvjeti će biti teški u "vlažnom" Singapuru...

- Bit će, zato se ide ranije zbog aklimatizacije, no bazen je zatvoren i to će biti OK. Malo će i hrana biti upitna, još nisam ulazio u detalje...

Koja je tajna uspjeha sportaša s ovim naših prostora?

- Takav nam je mentalitet, podneblje je takvo, tradicija; tajna je u svemu, hrani, genetici. Svi se bave sportom i vole sport. Sistem je bio dobar, bio je savršen; nažalost, više ga kao takvog nema. "Gladni" smo, nismo bogati, mladi ljudi kroz sport traže izlaz i to nam je prednost u odnosu na bogatije zemlje. Pobjede i porazi važni su u našim mentalnim sklopovima.

Nekad su se vaterpolisti bivše YU pod Ratkom Rudićem za velika natjecanja spremali mjesecima...

- Bio sam lani na Korčuli na onoj vaterpolskoj fešti, pričao sam tada s Rudićem o tome. On se za OI u Seoulu 1988. spremao četiri mjeseca, finale se igralo početkom listopada. Ratko svoje igrače nije mučio kao što se priča iako su nekad igrači povraćali od napora, ali žrtva mora postojati. Moja je generacija stasala na takvom pristupu. Ništa ne ide onako "na pola". Nažalost, klinci su danas "kviteri". Neki se neće složiti, no to je tako...

Na stranu sport i vaterpolo. Što se događa s današnjim svijetom, čini se da je sve oko nas ludo?

- Prsli smo k‘o pasulj. Idemo dođavola, otići ćemo u prah i pepeo. Mislimo da imamo slobodu, ali smo potpuno kontrolirani. Bavimo se tuđim, a ne svojim životima, nismo posvećeni sebi. Treba nam nešto loše kao što je bila korona da se vrati empatija, solidarnost, osjećaj bliskosti. Sve je materijalno i u novcu. Kao što je rekao Andy Warhol, svi imaju svojih pet minuta slave; svi su samo sebi bitni i važni i žele čuti samo sebe. Nitko ne sluša. A da bi naučio naređivati moraš naučiti slušati.

"Smak svijeta"

Ratovi su svuda oko nas, slijedi li repriza najgorih dana?

- Nas dvojica smo tu kao i mnogi, uživamo, a drugi pate. Nama je svejedno. Šačica bijednih, ljutih i prebogatih imaju monopol, igraju se s nas nekoliko milijardi. Rasuo se sustav vrijednosti. Mi smo rasli u državi koja je predstavljala nešto, imali smo samosvijest, savršeno školstvo, zdravstvo, socijalno uređenje i bili smo sretni. Sada vladaju bijes i nezadovoljstvo, svi glumimo i nosimo maske. Generalno, neće se dobro završiti. Osobno mislim da već 30 i više godina živimo neke lažne živote. Izgubilo se ono Mandićevo i Kaporovo "daj griz, daj liz", kad smo svi rasli i dizali se iz pepela i iz iste neimaštine i bili solidarni. Pomagali smo se tada, a sada smo zatvoreni u svoje samoljublje i egoizam. Imamo umjetne prijatelje na mrežama, svi su na telefonu, nema dijaloga, svi žele samo svoj monolog. Ne sviđa mi se to nikako i ne vodi nikamo...