TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix
DESETLJEĆE IVICE TUCKA

Pomiče granice, postavlja rekorde, ‘izmišlja‘ igrače, mijenja generacije, ali pri tome i osvaja medalje

Najdugovjčeniji, a po broju medalja i najtrofejniji hrvatski izbornik se svrstao u velikane
Piše: Dean BauerObjavljeno: 21. rujan 2022. 21:44

Prošlog petka, 16. rujna, navršilo se točno deset godina od kako je Ivica Tucak za kormilom admiralskog broda hrvatske vaterpolske flote, Barakuda. Puno desetljeće u kojem je Ivica Tucak ušao, izborio svojim radom, znanjem i umijećem, a ponajviše ostvarenjima opipljivim u kolajnama i trofejima, mjesto u Panteonu hrvatskih sportskih trenera. Ondje gdje se nalaze jedan Ratko Rudić, Lino Červar, pokojni Ivan Ivančić, Nikola Bralić, Ante Kostelić, Miroslav Blažević...

Desetljetni hrvatski vaterpolski izbornik već je sada jedan od najboljih, najvećih trenera koje je imao, ne samo naš vaterpolo, već hrvatski sport u cjelini. To je čovjek koji je pomicao granice, postavljao rekorde, ostvarivao i neke teško zamislive uopće pothvate. Ukoliko ima nekog tko imalo sumnja u ove riječi, drži da su ova slova sadržajno malo ipak pretjerana, preuveličana, te se zbog toga malo namršti... pričekajte malo. Pročitajte ovaj tekst do kraja, a tada slobodno donesite osobni sud. Iz jednostavnog razloga što neke, pa i mnoge detalje, iz minulih deset godina Tucka za kormilom Barakuda ljudi i ne znaju, a većinu su, pak, zaboravili. Snagom samo i isključivo činjenica i argumenata pokušat ćemo vas podsjetiti.

image
TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix

Ivica Tucak s deset godina izborničkog statusa uvjerljivo je najdugovječniji vaterpolski izbornik, a ujedno s 14 osvojenih medalja i trofeja, najuspješniji. Od 2012. do 2022. osvojio je zamalo jednako medalja kao svi prijašnji hrvatski izbornici zajedno (15). Do ovog rujna, mnogi vaterpolski stručnjaci ne bi ni u ludilu uspoređivali domete jednog legendarnog Ratka Rudića i aktualnog izbornika, i to kada je riječ samo o ostvarenjima na hrvatskoj klupi. Obrazloženje je bilo jednostavno - Rudić ipak ima tri najveća zlata s Hrvatskom - olimpijsko, svjetsko i europsko. Međutim, činjenica je da je Tucak sada vraški blizu jer s Barakudama ima i svjetsko i europsko zlato, te olimpijsko srebro. No, kako ne bi bilo zabune, niti mi ne uspoređujemo ovu dvojicu trenera. Ne, svatko je zasebna priča, s tim da je ona Rudićeva enciklopedijski svezak, zasebna, uzvišena kategorija. Međutim, držimo potrebnim točno i precizno svrstati Ivicu Tucka na mjesto koje mu pripada. Već sada.

Moderni vaterpolo

Inače, sam izbor i dovođenje Tucka na izborničku dužnost niti je bilo iznenadno, ishitreno, a najmanje ne slučajno. Ovaj je trener, naime, izučavao dodatno zanat na klupi reprezentacije baš kod Rudića zajedno s cijelom plejadom trenera (Milorad Damjanić, Emil Nikolić, Elvis Fatović, Vjekoslav Kobešćak...). Ništa baš nije bilo slučajno.

image
SRDJAN VRANCIC Cropix

Nadalje, Tucak je ozbiljno na sebe skrenuo pozornost 2007. kao trener Solarisa (tada Šibenika) kojeg je doveo do finala ondašnjeg Kupa LEN i u njem ostao “kratak” za samo jedan gol. Godinu potom će osvojiti broncu s Hrvatskom, na juniorskom EP u Beogradu, a 2009. naslov svjetskog juniorskog prvaka na prvenstvu održanom u Šibeniku. No, niti jedan od tih trofeja ga nije u tolikoj mjeri “lansirao” u orbitu kao dvije godine provedene u Jadranu iz Herceg Novog, 2010. i 2011.

Klub je bio u blagom rasulu, momčad se rasipala, najbolji igrači otišli, a on je dvije godine uzastopno s mladićima, dotad nepoznatima, osvojio tadašnju Jadransku ligu. U eri i konkurenciji izvrsnog Juga i riječkog Primorja. Osobito je dojmljiv bio Final Four te lige 2011. u Rijeci kada je protutnjao Kantridom i to preko oba najveća, tada nemjerljivo skuplja hrvatska sastava iz Rijeke i Dubrovnika. Demonstrirao je moderni, suvremeni vaterpolo. Da, tada je u biti, proljeće 2011. Tucak “postao” izbornikom.

Na studiju anatomije

Naime, znalo se da 2012. Rudiću istječe mandat. Bilo je dogovoreno i da će mu to biti zadnji mandat, neovisno kakav rezultat ostvari na Igrama u Londonu. Hrvatski vaterpolo je uspješan i trofejan zadnjih desetljeće i pol do dva, baš zato što se u njemu radi sustavno, planski i što se gleda dugoročno. Tako se u vaterpolskim okvirima u nas jako dobro znalo, nije se čak previše ni skrivalo te 2011., pa onda i 2012. da je Tucak sljedeći. Ono što je izdogovarano, formalizirano je potpisom ugovora 16. rujna 2012. Ivica Tucak postao je novim hrvatskim izbornikom.

image
ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Napisali smo tada, kao i toliko puta kasnije, hrabar potez. Ne HVS-a, već Tucka. Zamijeniti na klupi olimpijskih pobjednika, a prethodno europskih i svjetskih prvaka karizmatika kakav je Rudić, omiljenog lika u puku, te biti realno široj javnosti potpuna nepoznanica... za to je trebalo hrabrosti. Onoga što, doduše, Tucku nikada nije manjkalo. Jasno, trebalo je imati i još nešto. Ono što su, međutim, znali jako, jako rijetki, a mnogi su sumnjali pa sve do prije neki tjedan. Trebalo je imati vjere u ono što radiš, te “žicu”, trenerski nos znanja i nepobjedivosti. Oni koji se ponešto razumiju u ovaj sport, oni koji su pratili utakmice pa i onih klubova koji ne pripadaju eliti, koji nisu u Hrvatskoj ligi, oni su znali tko je Tucak, što može, što donosi. Sva sreća da su baš takvi i birali odnosno odlučivali. Od 16. rujna 2012. sve je bilo na njemu, Ivici Tucku.

On će se, pak, u godinama što će slijediti stalno suočavati sa sumnjičenjima, glasnim šaputanjima pojedinaca da je izbornik “samo zato jer je iz Šibenika” i sličnim bedastoćama. Na to se nije obazirao. Postojao je, međutim, jedan drugi problem koji je pratio ovog izbornika, na koji se nije mogao baš ne obazirati, a koji ga je izrazito obilježio. U biti obilježio je sve njegove godine na klupi Barakuda.

Nikada, niti jedan vaterpolski izbornik, a i malo izbornika u drugim sportovima, nisu bili toliko često desetkovanog sastava zbog ozljeda, bolesti, suspenzija. Ozljede ramena, istegnuća vrata, lomovi rebara, prstiju, srčane tegobe... U proteklom je desetljeću Tucak dobio prinudni studij anatomije ljudskog tijela i što ga sve loše može snaći. Gotovo da nije bilo natjecanja na koje je otišao, poveo momčad, a da netko nije nedostajao. Stalno je morao nešto mijenjati, ponekad u zadnji čas, a bilo je situacija kada nije imao izbora. Primjerice, kada je u siječnju 2016. otišao na EP u Beograd, nije imao širi popis. Imao je na raspolaganju samo 13 igrača koji su bili zdravi. I to je onda bila reprezentacija.

Druga značajna karakteristika Tuckove ere su smjene generacija. Upravo tako, u množini! Smjene! Naime, mnogi su dojma kako je Tucku bio olakšan posao jer je samo preuzeo momčad od maestra Rudića. Činjenica da je imao dobar temelj, ali... Nakon OI u Londonu od reprezentacije su se bili oprostili Frano Vićan, Igor Hinić, kapetan Samir Barač, Damir Burić i Miho Bošković. Gotovo pola momčadi!? Onako, za start. I još k tomu, po pozicijama - vratar, centar, branič, dva vanjska. Cijela kompozicija.

image
ANTE CIZMIC Cropix

Za SP u Barceloni 2013. je otpao zbog ozljede i još jedan branič Ivan Buljubašić. Na centru su stoga bili Dobud i Paškvalin, igrao je i Lončar, ali tada još kao branič, dok su debitirali Bijač i Bukić. To je već prva smjena generacija.

U godini EP u Budimpešti 2014. Bušlje je bio dvaput ozlijeđen (rame), Sukno bolestan (mononukleoza), Joković (operacija lakta), a pod kirurški će nož i vratar Pavić. Tucak je polovicu reprezentacije prije EP imao ne na treninzima, već po bolničkim odjelima. Mnogi od njih su se uspjeli oporaviti, ali slijedio je novi udarac. Ozljeda Paula Obradovića zbog koje Medo nije mogao u Peštu.

Stalno se morao ‘krpati’

Godina 2015. “odnijela” je prvog centra svijeta. Nikšu Dobuda zbog suspenzije FINA. Da, Miho Bošković se pokušao vratiti, ali je koji mjesec prije SP u Kazanju objektivno priznao

"Ne ide, ne mogu."

A Tucak je šutio i izmišljao, uvijek nešto nova. Jednom je “čupao” stvari Ivan Milaković, drugi put Antonio Petković, Lončara je premjestio na centra, Jokoviću je na desnoj strani pridodao Duju Živkovića, revitalizirao Anđela Šetku. Godine su prolazile, ali se tradicija nezgoda nastavljala.

Uoči EP 2016. ostao je zbog ozljeda u zadnji tren bez Petra Muslima, ali i Ivana Krapića, tek je za OI u Riju dobio katalonsko ojačanje, Xavija Garciju. Doduše, prije Igara zbog nediscipline je potjerao Obradovića, Paškvalina i Sukna, s tim da se Sandro javno pokajao, pa vratio. Nakon tih Igara, opet je Tucak ostao bez nekih igrača, dvojice vrlo bitnih - kapetana i vratara Josipa Pavića, te braniča Damira Burića.

Godina 2017. je bila emocionalno izmiješana. Doslovno do polaska autobusa za Budimpeštu i SP nije se znalo hoće li nastupiti Sukno (slomljen prst). Onda su slijedila dva tjedna neopisive radosti i sreće osvajanja planetarnog zlata, da bi tek mjesec dana kasnije slijedio najjači udarac. Sandro Sukno ima srčanih problema. Najbolji igrač, fantazist, genijalac kakav se rađa jednom u 50 godina i onda ti ga netko “uzme” u naponu snage, u njegovoj 27. Vidjeli ste kako je izgledala Barcelona bez Messija. Tucak i njegove Barakude su 2017. ostale bez svojeg Messija, Sandra Sukna.

image
PAUN PAUNOVIC/CROPIX Cropix

Mogli bismo ovako nastaviti iz godine u godinu, ali doista nikada niti jedan trener nije bio ni približno toliko pogađan odustajanjima zbog bolesti i ozljeda kao Ivica Tucak. Pa ipak, što je osobito bitno, svi ti izostanci, udarci bočni i frontalni, nisu Tucka spriječili da doslovno svake godine osvoji barem po jednu medalju. Baš svake! Godine 2019. je osvojio tri (srebro u Europa kupu, srebro u Svjetskoj ligi i bronca na SP u Gwangjuu). Od svih vaterpolskih nacija, samo je Hrvatska te godine osvojila medalju na svakom natjecanju. Ni super-jaka Srbija, ni rastuća Mađarska, Italija, Španjolska, Grčka... samo Hrvatska!

Jedine dvije godine bez medalje u Tuckovom desetljeću su pandemijske godine; 2020. (4. na EP) i 2021. (5. na OI). Konačno, baš je Ivica Tucak ugradio velik dio u onaj svjetski rekord koji još jako dugo nitko neće dosegnuti - sedam uzastopnih medalja na SP. Rudićeve su tri medalje (2007., 2009. i 2011.), a četiri Tuckove (2013., 2015., 2017. i 2019.). Nadalje, Tucak je jedini hrvatski trener koji je osvojio više od jedne medalje na EP-ima (bronca u Barceloni 2018. i zlato u Splitu 2022.).

Čovjek s vizijom

U jesen 2021. obavio je i drugu smjenu generacija, potpuni “facelifting”. Nema više Jokovića, Bušlje, Garcije, Obradovića koji se nakratko vratio, nema ni Lončara, nema ni Vukičevića (opet netko sa zdravstvenim problemom), ne zove više Miloša, Macana... Od 13 igrača s OI u Tokiju, ostala su mu - četiri (4).

Hrvatska i Srbija su bile reprezentacije koje su u 2022. godinu ušle s najviše izmijenjenim sastavima, te su im stručnjaci davali jako malo šansi. Na SP je Hrvatska bila četvrta, izbacila je Srbe u četvrtfinalu. Na EP u Splitu su Srbi bili na 9. mjestu, a Barakude... prvaci Europe! Ostvario je to jedan trener s idejom, čovjek s klupe koji imao viziju, ostvario je to s “izmišljenom momčadi”. To zlato je njegovo kapitalno djelo!

Ovog rujna, nakon Spaladium Arene, zamuknuli su i oni najokorjeliji kritičari. I oni koji znaju jako malo samo toga nisu svjesni, kao i oni koji stvarno znaju puno, ali jednostavno ne vole čovjeka s HR klupe. Sada su svi svjesni i uglas složni u tvrdnji - Ivica Tucak je jedan od najboljih trenera u povijesti hrvatskog sporta. Točka.

Al’, ima još jedna. On još nije “rekao” svoju zadnju ili zadnje na hrvatskoj klupi!

Linker
21. rujan 2022 21:44