Utakmica je možda bila, odnosno sasvim sigurno jest revijalna, ali ako se pita ovog novinara ne bi imao ništa protiv da je svaka takva. Dvije divovske hrvatske zastave, od kojih je jedna pokrivala cijelu širinu iza jednog od golova. Cijelom dužinom bazena pak, hrvatska trobojnica, a iz zvučnika su se samo orile domoljubne pjesme - “Lupi petama”, “Bili cvitak”, “Tvoja zemlja”, “Zemlja dida mog”, “Hrvatski kraljevi”, “Mojoj lijepoj”, “Dajem ti srce, zemljo moja”, “Poljubi zemlju” i dakako “Lijepa li si” i “Moja domovina”. I nije niti to sve.
Momčadi su izašle na predstavljanje u špaliru još 10 hrvatskih stjegova.
E, pa ovako, kada se sve samo nabroji, nema čovjeka koji ovu zemlju ljubi, a da mu se koža ne naježi. Stoga smo naveli i odmah u startu, ništa ne bi imali da je ovako ako ne baš svaki put, u redu, bilo bi pretjerano, ali često. Puno, puno češće nego je sada. Baš stoga nam se revijalna utakmica Hrvatska - Jadran svidjela silno, uvrstila među najdraže kojima smo svjedočili. To što je rezultat nebitan, to što u ovoj utakmici ionako nema poraženih i pobjednika, jer pobjednici smo svi mi, pobjednik je naša i jedina, samostalna Hrvatska sa svim manama, ali nemjerljivo više vrlinama, upravo je to dakle ovu utakmicu smjestilo na začasno mjesto vaterpolskog spomenara Lijepe naše.
Kao dodatni dekor, na bazenu su bile izvješene i zastave 30 država koje su prije tri desetljeća, 15. studenoga 1992. prve priznale Republiku Hrvatsku.
U poluvremenu je pak odana posebna počast, podijeljena priznanja onima koji su prije 30 godina pod kapicom Jadrana u Trstu počeli pisati povijest vaterpola u samostalnoj nam državi. Onih koji su osvojili naslov prvaka Europe. Priznanja su primili iz ruku Mladena Drnasina, predsjednika odnosno Renata Živkovića, glavnog tajnika Hrvatskog vaterpolskog saveza - Renco Posinković, Joško Kreković, Danko Duhović, Dejan Savičević, Vladimir Moćan, Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Albert Pavlović, Adrian Ježina, Ante Bratić, Albert Nardelli, Mario Budimir...
Glede same utakmice, podrazumijeva se da je za ovu priliku momčad Barakuda bila nešto oslabljenija jer su hrvatski reprezentativci koji igraju za Jadran, dakako i sada nastupali za Smodlakinu momčad - Burić, Bukić, Butić, a u konačnici kandidati su svakako i Dužević, Marinić Kragić, Čagalj, te uskoro i Harkov. Rezultat? Nebitan, potpuno nevažan, ali dobro je da nitko nije poražen. Doduše, ovo je utakmica u kojoj je hrvatski vaterpolo pobijedio, proslavio sve pobjede Hrvatske i ovog sporta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....