Bogatstvo nekog sporta, tako onda i hrvatskog vaterpola, ne zrcali se samo u brojci trofeja, medalja, naslova, pokala... Iako je jasno kako je to jedan od najzornijih, najplastičnijih prikaza nečije uspješnosti, kvalitete, moći. Bogatstvo ovog sporta u nas je u velebnoj galeriji veličanstvenih priča koje se kriju iza jednako tako velikog pojedinca. Bio on igrač, trener, konačno čak i sudac. Toj galeriji svevremenske vrijednosti koja naveliko nadilazi nacionalne, pa i okvire samo jednog sporta, pripada ovaj sportaš. Čovjek koji je spojio nekoliko generacija i epoha vaterpola u svom klubu i našoj državi. Čovjek koji je sinonim uspjeha, ljepilo zlata i pokala. Nije pretjerivanje, ne uopće.
Najčešće ključni čovjek
Za Maru Jokovića (36) se odavno zna da je najtrofejniji hrvatski vaterpolist. Doista fascinantno zvuči brojka 66. Toliko on ukupno ima što trofeja, što medalja, s klubovima i reprezentacijom. Točnije, s Barakudama 20 medalje i tu su zaista oni najveći trofeji - olimpijski pobjednik, olimpijsko srebro, dvostruki svjetski prvak, te jednom europski. S klubovima pak, tih ostalih 46. Međutim, kada smo kod brojki, završit ćemo samo s jednim još podatkom koji je fascinantan. Od prošle subote i Jugovog slavlja u Zadru, u finalu Hrvatskog kupa, medijskim se prostorom naveliko spominjao jedinstveni jubilej. Taj kup je bio čak 70. u 100 godina povijesti VK Jug. No, Maro Joković je u toj brojci od 70 trofeja sudjelovao s njih čak 36!? U više od polovice uspjeha cijelog kluba, u cijelom jednom stoljeću, “upetljano” je Jokovićevo ime. S tim da valja u prenesenom smislu shvatiti ovo “upetljano” jer je u najvećem broju slučajeva, baš Maro bio onaj “okidač”, ključni čovjek, odlučujuća karika. Posljednji put je to bilo eto sad, u Višnjiku minule subote. Raspucavanje peteraca. Sedma serija. Izvođač šuta kojim rješava pitanje pobjednika Kupa je bijela kapica broj 5. Kada smo vidjeli da je na njega red, unaprijed smo pisali naslov: Jugaši do 16. kupa, jer nema šanse da ovaj promaši. Ni u teoriji.
U redu, možda pretjerujemo. Svi i svatko mogu promašiti, ali ga onda gledamo kako prilazi na “crtu” pet metara, ruku polaže na loptu, miran gleda staloženo prema sucu... Moguće je i shvatiti. “Stara kuka” je to. Kolikih je ovakvih, pa i bitno većih, težih trenutaka u karijeri imao. Koji sat nakon utakmice, malo smo se dopisivali, onda na temu peterca...
“Hoćeš iskreno? Bio sam hladan ko špricer”
I emotikoni osmijeha. Ne znam jel’ nas zafrkava, ali doimao se takav. Hladan i vrhunski. Dom Perignon. Jedno nas ipak zanima. Prije mjesec i nešto ušao je u 37. godinu. Prvi seniorski trofej u karijeri je osvojio prije 20 godina! Osjeća li još prije neke važne utakmice, finala, neke “žmarce” u želucu? Ne tremu, ali neke “leptiriće” ili je potpuno “oguglao” na sve?
- Mislim da se sve vrti tu oko Juga. Dok još osjećam neke “leptiriće” prije utakmice, znači da mi je još stalo. Dakle, odgovor je... Da. Osjećaj mi je još uvijek kao i prije ne znam, 10 godina. Znaš da se približava nešto važno, veliko i osjećam... Osjećam ono nešto. Osjećam zapravo da mi je stalo. Možda sam ušao u finale mirnije nego neki drugi pojedinci, što zbog godina ili iskustva. Međutim, osjećam još uvijek i vazda, prije velikih utakmica, neku pozitivnu tremu. Ovo finale nije bilo ništa drukčije nego ono prije toga.
Dva različita izdanja u 24-26 sati
Čak dakle niti taj peterac za koji ste znali da dramu možete završiti ili je produžiti?
- Što se peteraca tiče, mi koji smo imali onu, ne znam je li sreća i nesreća, ali iskustvo peteraca u Rotterdamu 2021. godine, u borbi za Olimpijske igre u Tokiju, ono s Rusima... Nakon toga, one kalvarije, tobogana emocija, nakon toga meni više niti jedan peterac ne predstavlja toliku razinu pritiska. Peterci su inače stvar koncentracije, treninga, mentalne pripreme, ali količina stresa se nikad više ne može mjeriti s onime što sam prošao u Rotterdamu.
Budući da ste u početku spomenuli Jug, dok ste najveći dio karijere svakako vezani uz Jug, koji su vam najljepši trenuci u tom klubu? Najbolja momčad? Je li to ona koja je osvojila svih pet trofeja jednoj godini - 2016. - ili kada ste tek počinjali u prvoj momčadi ili možda sada kada kao najstariji sudjelujete izravno u igračkom odrastanju nekih novih klinaca...
- Dvije su polazišne točke. Jedan dok sam počeo, pa sam igrao s Elvisom Fatovićem, Ognjenom Kržićem, Milom Smodlakom... Ja sam tek počinjao i meni je svaka utakmica bila neko finale. Bio sam još zelen i morao sam puno toga još od njih, od starijih naučiti, sebe izgraditi. Sada je obratno. Izmijenio sam uloge, sad sam ja taj od kojeg bi ti mladi trebali nešto naučiti, neke nove zamisli usvojiti. Dvije su različite uloge, ali i dalje je uzbuđenje prisutno. Sad mi je sjajno, prekrasno kad mi netko od mlađih suigrača uopće dođe i nešto pita. To mi je veliki plus, dok je to danas dosta rijetko jer su svi nekako danas dosta zatvoreni. Bezrazložno. Onda kad ti netko iskorači i pita te, to mi onda daje posebnu draž cijelom tom nekom procesu stvaranja. Jasno, nisam tu samo ja već i u suradnji i s trenerom, pa i nekim drugim malo starijim igračima kojih OK, nema baš puno, ali su prošli neke utakmice. Sad smo konkretno na krilima uspjeha, slavlja, ali mukotrpan je još put pred nama - veli Joković.
Jesu li ona dva oprečna izdanja Juga u dva dana, odnosno u samo 24-26 sati, isto tako dijelom posljedica mlade, te još uvijek nedovoljno iskusne momčadi?
- Tko god je gledao onu prvu utakmicu, polufinale sa Solarisom, mislim da je vidio da to nema nikakve veze s vezom. Da to nije nešto što bi itko mogao od nas ikad očekivati. Baš tako loše, od prvog do posljednjeg. Meni je drago da se prije finala nismo uopće osvrtali na to polufinale jer bi nas možda to dotuklo. Opet, taj “šamar” možda i nije bio tako bez veze. Došlo nam je do glava da ništa ne ide, ne dolazi lako. Solaris je sasvim zasluženo došao do peteraca, do praga uspjeha i mala nas je neopreznost mogla koštati svega ovog o čemu mi sad pričati. Doslovno su nijanse odlučivale da idemo već u petak navečer doma, odmah nakon polufinala i tada bi bila totalno druga priča. Meni je zapravo najveći upitnik bio nakon polufinala, kako se psihički oporaviti od tolikog pražnjenja koje smo doživjeli pobjedom nad Solarisom. Zato jer smo mi bili presretni što smo ušli, što smo uspjeli ući tog dana u finale. I zato, dok su se svi onako veselili oko mene, ja sam si razmišljao “kako sutra igrati protiv onakve izvanserijske momčadi kakva je Jadran i nešto pokazati”. To smo uspjeli nadvladati i onda u finalu, prije svega silnim zajedništvom, pribranošću, požrtvovnošću i timskom igrom koja odavno nije viđena, u prvom dijelu utakmice, napravili velik odmak. U drugom dijelu smo već očigledno pali fizički. Ma mislim, pa mi smo u finalu u drugom poluvremenu zabili 1 gol. I to je statistički dovoljan pokazatelj u kojoj smo “banani” bili, i fizički i psihički.
Problemi s loptom
Nešto smo još zamijetili u oba polufinala. Nevjerojatno puno ispadanja lopti, ali igračima sve četiri momčadi. Mladima, starima, reprezentativcima, strancima, Hrvatima... Kasnije doznadosmo da je bilo nekih problema s loptom. Je li to točno?
- Ha, to je na svakom natjecanju, ne samo u Zadru. Priča koju znamo najbolje iz reprezentacije i poteže se deset pa i više godina. Mislim, lopta je jedna i obje momčadi igraju istom, svima je isto, tu ne tražim alibi. Nikad ne vidim razlog zašto bi ona morala biti podložna parametrima starim 50 godina. Zašto malo ne poraditi na tome da se olakša nama igračima, samim time bi bila i igra atraktivnija, više golova ako se tome teži i slično. Nema potrebe dobivati tvrdu, prenapumpanu, klizavu loptu. Ne mogu reći da je to sada bio slučaj u Zadru, ali jednostavno... Čudno smo je osjećali pod prstima. Nisu bile stare, ali nešto nije štimalo i to se vidjelo. Ispadale su lopte naveliko i to svima baš, što je onda malo čudno. Kad imate takvo što, automatski vam se javi u glavi neka lagana kočnica jer ne možeš napraviti fintu koju si htio, recimo neki jaki zamah jer se bojiš da će ta lopta samo “izletjeti” iz ruke. A mi, kao što znate, ne smijemo koristiti kao u rukometu recimo ljepilo za ruke. Borimo se s ovim godinama.
Jednom ste nam spomenuli da vam je na početku karijere cimer bio Ognjen Kržić, on vas je uvodio u taj svijet vaterpola kao juniora, u konačnici njega ste i zamijenili, pa i uzeli kapicu s njegovim brojem 5. Jeste li danas vi mentor nekom mlađem?
- Budući da mi je cimer drugi vratar Jurišić, onda nemamo tu nekih dodirnih točaka po pitanja igre, desne strane, lijeve ruke recimo, itd. Kako su mene uvijek “tetošili” igrači s desne strane, tako sam i ja fokusiran malo više na igrače desne strane. Znači danas Cabanas, Mozara, Žuvela i Filip Kržić. Onda mi u nekom dijalogu tražimo rješenja koja bi mogli primijeniti na utakmici i tu se stalno vrte neke nove ideje. Dosta puta i ne prođu, ali ako i prođe jedna od pet, nije loše. Komunikacija je, posebno u kolektivnom sportu danas neizbježna i mi na tom polju jako dobro funkcioniramo.
U reprezentaciji niste od OI u Tokiju 2021. Neki dan smo pričali s Lukom Lončarom koji je rekao da se baš dobro odmorio, smanjio broj utakmica za 30-40 godišnje, te se razbuđenog poriva vraća među Barakude. Je li se Maro Joković jednako tako odmorio?
- Vidim po ovim mlađim dečkima, po njihovom ritmu, onih koji su i u reprezentaciji, to je ubitačan ritam. Stvarno mi dobro dođe kad oni odu u reprezentaciju i to onda baš s radošću iskoristim. I jest, bio mi je potreban odmor, sad baš i imam nekih manjih problema s leđima, pa će mi eto ova nova reprezentativna stanka dobro doći da to saniram.
Kako održavate ne formu, nego tijelo?
- To najbolje vidim u komunikaciji s drugim kolegama koji su tu negdje, sličnih godina. Odgovor je uvijek jedinstven. Jedino konstantan rad na sebi može omogućiti da se dugo traje i da se mogu podnositi napori koji su sve veći i veći. Opet, stekao sam i određena znanja od različitih trenera i stručnjaka u karijeri, gdje sam uspio kanalizirati točno što meni odgovara s obzirom na moju visinu (203 cm), fizičke predispozicije. Dovoljno sam iskusan i da mogu sam procijeniti što mi treba, što ne treba, što mi škodi.
Sigurno ćemo se kvalificirati
E sad, malo prije ste spomenuli kako će vam dobro doći stanka zbog priprema reprezentacije... Neko se već vrijeme šuška o Jokoviću i Barakudama, povratku da ili ne. Pa, kakvo je stanje? Pariz? Ili ranije?
- Ja sam se u stvari izborniku stavio na raspolaganje što se tiče ljeta i Olimpijskih igara. Dapače, to je bio dosta ugodan razgovor koji smo imali i stvarno bih se s velikom željom vratio za tu akciju, bez daljnjeg. Što se sad zime tiče, meni je najvažnije bilo naglasiti i pojasniti izborniku da tijelo ne može imati konstantne, učestale, uspone. U mojim godinama posebno. Uz sve, rekao sam da su mi se nedavno javili neki problemi s leđima, tako da ću ovu stanku iskoristiti da to dobro saniram. To želim jer mi se pruža jedinstvena prilika za to sanirati na pravo način, kako bi normalno završio klupsku sezonu. A sad, što će biti na ljeto... Ja vjerujem da ćemo se mi kvalificirati na Igre, u to sam siguran. Kasnije, bitno mi je samo naglasiti da sam ja na raspolaganju, ali izbornik je taj koji odlučuje - zaključio je Maro Joković i time prvi put, jasno i nedvosmisleno rekao kako je spreman i voljan vratiti se u reprezentaciju, među Barakude za Olimpijske igre u Parizu.
Sada preostaju samo dvije stvari. Barakude se valjaju kvalificirati za Pariz, dok Maro mora izliječiti leđa. Jer, treba nam. Ovakav igrač, ovakvog profila, kalibra, iskustva, znanja, vještine... To se ne stvara. To se rađa, rađa vrlo rijetko.
