U sportu je nedvojbeno najveća nagrada za njegove dionike - uspon na neku od stepenica postolja, a ako baš inzistiramo na najvećoj nagradi, onda je to jasno - zlato. Ili još detaljnije, još više - olimpijsko zlato. U sportu većeg od toga nema. Međutim, postoji i još jedan oblik nagrade, iskazivanja časti, zahvalnosti. Ono što se na engleskom zapravo najtočnije opisuje riječima “standing ovation”. Trenutak kada ljudi spontano, bez da ih itko pozove da takvo što, ustanu sa svojih mjesta i pljeskom, dugačkim pljeskom, ovacijama iskažu počast i divljenje sportašu.
Ukupno 65 medalja
Na njegovim ne samo rezultatima, uspjesima, medaljama, već i širem utjecaju koji je taj pojedinac/pojedinka kroz sport ostavio na širu zajednicu. Zahvala u konačnici na silnim trenucima sreće, radosti i osmijeha koje nam je sportaš svojim nastupima, potezima podario. Nisu takve prilike baš jako česte, ne “dijele” se olako. Morate “ući ljudima pod kožu”, nepodijeljeno, pa da nagnate mnoštvo da se istodobno, spontano ustane sa svojih stolica i pljeskom koji govori stotinu riječi iskažu što misle, osjećaju o tom pojedincu.
Ovaj novinar je to doživio samo u nekoliko navrata. Za Velimira Zajeca prije koju godinu u kazalištu Komedija, pa Toniju Kukoču na sarajevskoj premijeri filma o njemu. I minule subote, u zagrebačkog galeriji Lauba za Ratka Rudića. Jest mu bio rođendan (7. lipnja 1948.); jest bila promocija knjige, monografije o njemu pod naslovom “Dogodio se”, autora Dejana Aćimovića i Borisa Rašete; jest bila istodobno i izložba Rudićevih slika (još jedna njegova ljubav), ali pljesak je bio za njega. Za Ratka, njegovu jedinstvenu, neponovljivu karijeru. Igračku, ali i trenersku. Mnogi zaboravljaju da je i igračka bila dojmljiva. Čak 26 medalja, od toga 17 s klubovima. Sjaji se tu i jedno olimpijsko srebro (Moskva ‘80.). Onih trenerskih je 39, od toga 35 s reprezentacijama. Jedini trener koji je s tri različite vaterpolske vrste, u različitim epohama, osvojio olimpijsko zlato - Jugoslavija 1984. i 1988., Italija 1992. i Hrvatska 2012.
A sada, slikarstvo...
Dojmljiv je bio i popis uzvanika, odnosno bio je dostojan slavljenika. Od državnog vrha kojeg je predvodio premijer Andrej Plenković, preko državnog tajnika u Ministarstvu turizma i sporta, inače olimpijskog pobjednika i jednog od Ratkovih učenika, Josipa Pavića, pa do vodećih predstavnika i košarke, kao i rukometa, poznatih osoba i svijeta odbojke, plivanja, stolnog tenisa... Mladen Drnasin, Perica Bukić, Ivan Milaković, Milivoj Bebić, Boško Lozica, dr. Mladen Miškulin, Petar Muslim, prof. Neven Kovačević, Milorad Damjanić, Nikola Rukavina, Danira Bilić, Marija Anzulović, Zvonimir Bilić, Klaudija Klikovac Bubalo, Vedran Šupuković, Ana Sršen, Sandra Paović... Bojimo se samo da nekog nismo izostavili.
- Koliko znam, prva Ratkova igračka medalja je bila 1970., još kada sam se ja rodio, a posljednja trenerska s Brazilom 2015. To je punih 45 godina trofeja i uspjeha - istaknuo je u prigodnom govoru premijer Plenković i dodao.
- Karijera gospodina Rudića je fascinantna. U filmu smo čuli najveće autoritete svjetskog vaterpola što misle o Ratku kao treneru, strategu, o nekomu koji je znao motivirati najbriljantnije igrače u osvajanju olimpijskih, svjetskih i europskih odličja. Drago nam je ne samo da se Ratko “dogodio”, nego nam je drago da je Ratko naš! Upravo i s njim, te pod vodstvom Hrvatskog vaterpolskog saveza, vaterpolo je naš najtrofejniji loptački sport. Zato uživate ogromnu empatiju i potporu ove Vlade Republike Hrvatske.
A slavljenik Ratko nakon skupa... Ozarenog lica, sa smiješkom kojeg samo malo brk prikriva, on ima novi “zadatak”.
- Film je snimljen, knjiga napisana, karijera je zaokružena. Zato, uzimam ja sada kist i posvećujem se platnu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....