U kolovozu ove godine Šibenik će biti domaćinom jednog europskog prvenstva u vaterpolu. Za djevojke, uzrast do 17 godina. E sad, kada nekome u Hrvatskoj spomenete ženski vaterpolo uglavnom se ili zakoluta očima ili oni koji malo bolje prate sport odmah spremno izvuku podsjetnik na neke od poraza hrvatske ženske reprezentacije na EP. Poput recimo od Rusije 34:1 ili Grčke 18:3 ili Mađarske 25:6... Je, istina, takvi su bili rezultati, nema tome davno na seniorskom EP u Budimpešti u siječnju 2020. No, cure koje će biti domaćicama turnira u Šibeniku su jedna sasvim druga, bitno mlađa generacija.
- Ove neće tako završavati - kratko će o njima za početak jedan od trenera u stožeru ženske vrste do 17 godina. Reprezentacije koja je prošlog tjedna okončala u Varaždinu već treće ovogodišnje pripreme.
Mislio sam da je šala
Taj trener koji tako pak tvrdi nije baš bilo tko, nije baš vaterpolski analfabet ili netko tko ne zna neke stvari prepoznati. Radi se o sportašu iz posljednje splitske momčadi koja je u taj grad donijela neki klupski naslov prvaka Europe. Onaj POŠK, tada Splitska banka 1999. Radi se o čovjeku koji je bio u momčadi svjetskih prvaka u Melbourneu 2007. Dvije godine kasnije je osvojio i tadašnji još Kup LEN s kotorskim Cattarom. Igrao je u Italiji, pa potom nekoliko godina u Mađarskoj gdje jako malo Hrvata završi.
Igrao je za Ferencvaros, a da više nije bio reprezentativac, što je izazivalo ponekad čak i malo čuđenje mađarskih novinara jer je bio ponajbolji branič jedne od najboljih liga na svijetu. Godine 2019. se u dobi od 39 oprostio već bio od igranja, okončao karijeru u Jadranu, na posljednjoj utakmici su ga i darivali plaketom. Sve smo to uredno zapisali kao “oproštaj svjetskog prvaka”. No... Koji tjedan kasnije, čovjek je potpisao za Mladost!
- Ha iskreno, iznenadilo je i mene kad su me zvali. Mislio sam u početku i da je neka zafrkancija. No opet, Mladost se baš ne odbija.
Šimunić me ‘regrutirala’
Nije bila šala, niti je ponudu odbio, te je odigrao još jednu sezonu i u njoj osvojio 2 naslova. Regionalnu ligu i Kup Hrvatske. Njegova sada doista prava, oproštajna utakmica ušla je anale hrvatskog vaterpola. Ne baš zbog njega, već zbog rezultata. Bilo je to ono finale Jug - Mladost 19:3. Sjećamo se, prije nepunih godinu i pol, opet smo bili sjeli, ne bi li razgovorom zaokružili karijeru i tada je stvarno obećao.
- Ne, ovog puta se stvarno ne vraćam. Sad je kraj!
Jedini vaterpolist na svijetu koji je dvije uzastopne godine imao dvije oproštajne utakmice. No neka, sve na mjestu. Sve je to u konačnici i zaslužio Aljoša Kunac. O njemu je riječ. Znamo također da je još u ljeto 2019. trebao početi raditi u Jadranu s klincima, pomlatkom tog kluba. A onda... Početkom godine ga prvo vidimo na popisu ženske reprezentacije do 15 godina (kadetkinje) kao izbornika, a sada u stožeru juniorki ili do 17 godina kao pomoćnog trenera. Svjetski i europski prvak, osvajač trofeja u Hrvatskoj i Crnoj Gori, započeo je trenerski posao što i nije toliko iznenađujuće, ali opet... Malo nas je iznenadilo otkud u...
- Znam, otkud ondje gdje prije nisam mogao ni pomisliti. Zapravo, dok sam igrao nisam ni mislio da ću u trenere, još manje u ženski vaterpolo.
Otkriva gdje je i što bilo “okidač”.
- Ona moja stvarno posljednja sezona u Mladosti. Trenerica u Mladosti je Mia Šimunić, znala je da ja prestajem igrati i idem u trenere te je osjetila da bi možda mogla pokušati izvući nešto pozitivno iz toga. Zvala me, napravila je prvi korak. Pitala me jesam li ja uopće zainteresiran biti tu, u tom svijetu ženskog vaterpola, među ženama, je li to možda meni ispod časti i tako? Mislim, sve stvarno legitimna i posve otvorena pitanja. Ja sam tu vidio priliku gdje ima dosta prostora za napredak, meni izazov. I eto me ovdje. Ovdje međutim nije baš da samo ima prostora za napredak, vidim ja tu i puno kvalitete, samo jasno treba puno raditi. Tu je odlična stvar što mi je dosta lakše raditi s njima nego s dečkima.
Pristup je svakako drukčiji
Ovdje je Aljoša u biti otvorio poglavlje koje smo i kanili sami začeti, možda malo stereotipnim pitanjem. Razlikom između rada s muškarcima i ženama. Razgovarajući s dosta trenera iz različitih sportova, od rukometa preko vaterpola do odbojke, mnogi su nas treneri uvjeravali kako je daleko kompliciranije trenirati muške. Neovisno, bili oni kadeti ili seniori.
- Ma, cure odnosno djevojke, više slušaju, koncentriranije su i ono jako zgodno. One kada nešto ne znaju, pitaju! Onda im je odmah lakše. Kod njih baš vidim želju za napretkom. Nadalje, one gotovo pa da ne odustaju i idu puno više i češće iznad razine boli, što je potpuno suprotno od predrasuda.
Iz svega se da za naslutiti da je Aljoša Kunac u radu sa ženama otkrio novu dimenziju sportsko-pedagoškog rada.
- Ja sam se ugodno iznenadio. Čak se ni ne nerviram toliko koliko je to kad radim s muškima. Mislim, ja znam po sebi da se neke stvari mogu napraviti i dečkima to kažem 100 tisuća puta i oni ne naprave! Onda se ja iznerviram. A ovdje nema toga. Ne mogu me naljutiti, a i zbog toga jer znam i vidim da daju sve od sebe.
Ima li tu ipak i malo podsvjesne “kočnice” u glavi da se ne smijete ili ne možete baš izvikati na neku juniorku na isti način kako bi na nekog juniora?
- Je, nije prikladno. U redu, drukčiji je pristup svakako. S tim da ja imam još i doma dvije kćeri pa imam iskustva, ali... Čini mi se da me ove cure u reprezentaciji više slušaju, nego moje doma, ha-ha.
I vlastita žena mi se čudi
Koliko se ovaj sport, kada su djevojke, žene u pitanju, bori s predrasudama? Postoje razmišljanja o tobože muškim i ženskim sportovima, pa onda gdje će koji roditelj dati kćer na vaterpolo... Može u odbojku, gimnastiku, ali vaterpolo...
- Ima, i to jako. Pa evo, ja imam dvije kćeri i moja mi vlastita žena govori: “ma, di ćeš ti sad njih na vaterpolo ili ti sam u ženski vaterpolo”. A mislim, ja sam tako govorio do prije koju godinu, razumijem takva razmišljanja. Valja se boriti protiv takvih predrasuda, ali ide i to polako - zaključuje Aljoša Kunac.