Hrvatska se u svijetu sporta odavno već doživljava, između ostalih sjajnih dostignuća, i kao zemlju vrhunskog vaterpola. Pače, planetarnu velesilu. Nije odnosno nismo takvi baš "od jučer". Iza toga se krije gotovo 120 godina povijesti, silne tradicije, te onda najmanje 60-ak godina vrhunskih rezultata. Od olimpijskih igara, svjetskih i kontinentalnih prvenstava, pa do jasno blistavih klupskih dometa na međunarodnoj razini. Uostalom, nije baš slučajno ukupno sedam Hrvata u Kući slavnih u Fort Lauderdale - pokojni Zdravko Ćiro Kovačić, Zdravko Ježić Pucko i Ivo Trumbić, te Ratko Rudić, Perica Bukić, Milivoj Bebić, ali i Bokeljski Hrvat, Mirko Vičević. Većina spomenutih je taj laskavi status stekla poradi igračkih dometa, dok su kod Rudića i pokojnog Trumbića u obzir uzeta i igračka ostvarenja.
Hrvatski vaterpolo nikad dakako nije oskudijevao igračima koji su pak iznjedreni iz jednako tako velikih, međunarodno utjecajnih domaćih klubova. Opet, sve te igrače je netko morao "pronalaziti", pa onda "tesati", učiti, usmjeravati i profilirati do zvijezda. Tu su mnoge, praktički sve naše vaterpolske sredine, gradovi imali odnosno imaju trenerske veličine par excellence. Nećemo ih sve navoditi, nabrajati. Nije nam to ni nakana, a niti tema ovog puta. Sada bi samo skrenuli pozornost na zanimljivost kako posljednjih godina, a u kojima bilježimo vrlo lijepe rezultate hrvatskog vaterpola, imamo pravu malu eksploziju šibenskih vaterpolskih stratega. Ono osobito bitno - svi s lijepim rezultatima.
Ivica Tucak (55) je najdugovječniji hrvatski izbornik koji je osvojio dosad 17 od ukupno 32 medalje Barakuda.
Jure Marelja, desna je ruka izbornika Tucka, a ujedno trener splitskog Jadrana s kojim je osvojio dva uzastopna naslova prvaka Hrvatske.
Bruno Sabioni, trenutačno je trener šibenskog Solarisa, polufinalista Prvenstva Hrvatske, a još do prošle godine i izbornik ženske seniorske reprezentacije.
Nikica Gulin, trener Zadra 1952 koji se sa Solarisom baš borio za ostanak/ulazak u Premier ligu, a koji ima vrlo mladu, no nadarenu momčad.
Svoj četvorici je identično što dolaze iz istog grada - Šibenika. Izbornik muške reprezentacije koja je vrh svijeta i treneri tri prvoligaša od kojih je jedan prvak države već dvije godine, te sada jurišaju i na treći naslov. "Skoknusmo" onda malo do Krešimirova, ali i Draženova grada. Krije li se ondje neka zasebna, čarobna formula? Postoji li nešto što bi mogli nazvati šibenskom trenerskom školom vaterpola?
- Ne znam baš je li možemo govoriti o "trenerskoj školi", ali jedan specifičan način života, to da. Sigurno - drži Ivica Tucak, izbornik Barakuda od jeseni 2012. Čovjek koji je prije 13 godina imenovan na tu dužnost, šira javnost se pitala "tko je taj" (iako je imao jakih rezultata u Solarisu i Jadranu HN). Danas, 13 godina kasnije nikome ne pada na pamet sumnjati u trenerski gen izbornika Tucka.
- Ovi dečki koje ste naveli su svi mlađi od mene i... uh, pa ispada da sam najstariji, to mi se ne sviđa, ha, ha. Da se vratim na temu, svi mi smo bili na neki način inficirani tom strašću koju su na nas prenijeli Danko Jerković i pokojni Grgo Renje. Način života. To je ono što krasi tu našu i one mlađe šibenske generacije. Strast prema vaterpolu, treningu, ekipi. Nešto što je trajno urezano u recimo moj život, a vjerujem da ne griješim kada kažem da to vrijedi i za moje kolege. Svi smo prošli neki sličan put, te ponavljam ljubav i strast prema vaterpolu, to je ono što nas spaja. To nije škola vaterpola, nego škola života. Po cijeli dan smo bili na tom vaterpolu. Znate, kad bi završili s treningom na Crnici, onda bi ostali igrati kako se veli "na kantun". Ne bi ni išli doma, ponijeli bi sendvič od kuće - prisjeća se Tucak.
Jure Marelja (45), deset je godina mlađi od Tucka kojem je desna ruka u Barakudama, ali koji je sa splitskim Jadranom 2023. osvojio naslov prvaka Hrvatske. Taj trofej je jednom tako velikom klubu kakav je Jadran bio prvi naslov državnog prvaka u samostalnoj Hrvatskoj. Šibenčanin je trebao doći u klub sa Zvončaca da bi se osvojio naslov prvaka. U međuvremenu već dva naslova.
- Moram priznati da nisam nikada razmišljao na taj način, nije mi palo na pamet, ali sad ovako kad nabrojite sva ta imena, stvarno se postavlja pitanje ‘postoji li to neka škola‘ - glasno razmišlja Jure Marelja, danas već slavan sin jednako tako glasovitog oca Željka Marelje. Kapetana legendarne Šibenke, one momčadi koja je osvojila naslov košarkaškog prvaka bivše države.
- Nije škola mislim, već to da smo se svi kroz svoje karijere imali priliku družiti se, raditi s pravim trenerima.
I onda nešto što smo čuli od baš svakog sugovornika.
- Elementarne sportske temelje su nam ugradili "doktor" Danko Jerković i pokojni Grgo Renje. Mislim da od tog sve nekako kreće. Od te predanosti, želje, sportske discipline koja je usađena tamo, u onom najhladnijem bazenu na svijetu, starom Solarisu pa sve onda do današnjih boljih uvjeta u Crnici.
Još jedan Jurin dodatak.
- Ma sad ovako, kako se prisjećam, ima nešto posebno. Znate, u trenucima nekakve sumnje, razmišljanja, svi ti treneri i ne samo seniorski, nego i mlađih uzrasta, su uvijek nama na bazenu bili na raspolaganju nekakvim savjetom, rečenicom. Nekom svojom misli. Primjerice, Mile Nakić. S njim se danas često iza nekih utakmica čujem, Mile li je dao "milijardu" nekih savjeta. O Tucku neću ni govoriti. Ta kohezija među nama, volja i želja da si pomognemo, da svatko od nas uspije, to mislim da se stvarno među nama osjeća. Ta neka povezanost među nama, ona postoji - naglasio je trener Marelja. Drugim riječima, nisu si suparnici već suradnici.
Jedan iz te plejade je Nikica Gulin. Danas je trener Zadra 1952, a mnogi su zaboravili da je baš Gulin bio do prošle godine potpisnik posljednje hrvatske reprezentativne medalje u mlađim uzrastima. Godine 2017. je Nikica Gulin kao izbornik Hrvatske do 20 godina na SP u Beogradu osvojio srebro. U finalu je petercima tek izgubio od Grka. Iz te su momčadi danas u Barakudama Lazić, Butić, Burić, Biljaka, kao i Pejković, a blizu su svakako i Dužević, Zović...
- Stari Solarisov bazen, tamo gdje je danas hotel Ivan i onaj prelijepi, suvremeni hotelski kompleks, te Crnica. To su dva mjesta na kojem je nastajala tradicija vaterpola u Šibeniku. Ja sam na bazen prvo put došao 1977. i moj prvi trener je bio Mile Nakić. On je prvi uveo Solaris u Prvu ligu. Sezonu kasnije su ispali, pa su doveli jednog Mađara i tu je onda bio spektakl u Crnici.
Tu nam je Nikica Gulin otkrio i nešto što nismo znali, pa što danas možda i rijetki Šibenčani znaju.
- Tada je Zoran Moka Slavnić igrao u Šibenki s Draženom, i on je, dakle Moka predvodio navijanje za Solaris na bazenu! Stvarno je tako bilo. Na svakoj bi utakmici bilo možda i po 2.000 ljudi, bengalke su se palile, skakalo se u vodu... Tu je nekako udaren temelj jake vaterpolske škole u Šibeniku. Danko Jerković je začetnik vaterpolske škole, te je mislim 1974. Solaris osvojio prvi trofej u mlađim kategorijama. Iste godine je bazen u Crnici bio prvi natkriveni uopće bazen u cijeloj Dalmaciji. Tih godina nije bilo djeteta u gradu koje nije barem godinu dana trenirao vaterpolo. Puno je klinaca treniralo, stvarala se privrženost klubu, atmosfera jer morate znati da je Šibenik tada u nogometu bio drugoligaš, što je možda sreća bila za vaterpolo. Imali smo i dobru upravu u kojoj je bio Bojan Krvavica koji je i danas još delegat na utakmicama. Nije bilo generacije koja nije osvojila neku medalju, a Šibenik je malen grad i svi smo ostali i kasnije uz vaterpolo. ‘Doktor‘ Jerković i pokojni Grgo Renje su odradili možda najveći posao - zaključio je Nikica Gulin, trener Zadra 1952 koji se borio za ulazak u Premier ligu, bio prvi u temeljnom dijelu A1 lige, a pomoćnik mu je inače i opet jedan Šibenčanin, Ivo Radetić.
Četvrti šibenski strateg s kojim smo razgovarali je Bruno Sabioni. Preuzeo je klupu Solarisa početkom ove godine od Denisa Seferovića. Uspio je ostati i dalje u Premier ligi, a pred njim je i polufinale Prvenstva Hrvatske. Usput budi spomenuto, Bruno Sabioni i Antonio Petković su svoje prve seniorske igračke utakmice imali početkom ovog stoljeća u Solarisu dakako, i to za mandata trenera Nikice Gulina.
- Ljubav i strast prema sportu. Mislim da je to naš ključ, ako tako nešto tražimo - veli Bruno Sabioni koji je bio donedavno izbornikom muške vrste do 15 godina, a prošle godine je još vodio i žensku seniorsku reprezentaciju na EP u Eindhovenu. Ona reprezentacija koja se s Britankama borila čak za mogućnost nastupa na SP u Dohi.
- Meni može biti samo čast da sam dio tog društva kao mladi trener koji dolazi. I da, Danko Jerković i pokojni Grgo Renje su nezaobilazne točke na putu građenja kako Solarisa, tako i trenerskog puta svakog od nas. Mi smo zato za Grgu Renju i Renata Vrbičića napravili turnir "Sunčana kapica". To su dvojica ljudi koji ostavili velik trag u našem klubu.
Dakle, svi s kojima smo razgovarali ne spominju baš izrijekom postojanje neke trenerske škole u Crnici, ali baš svi do jednog, a nismo h zatekli na istom mjestu i odvojeno smo razgovarali spominju nekoliko potpuno identičnih riječi – strast, te ljubav prema sportu. I dvije osobe. Jedna je Danko Jerković, zvan "doktor", prvi trener stotina i stotina šibenskih vaterpolista, pa tako i onog najtrofejnijeg, Perice Bukića. Druga osoba je pokojni veliki trener, samozatajni Grgo Renje.
Nikako ne smijemo u nabrajanju, navođenju današnjih vrlo dobrih i odličnih vaterpolskih trenera zaboraviti (to osobno čak ni ne možemo), dobrog Vrbu. Pokojnog Renata Vrbičića. Centra s olimpijskim srebrom u Atlanti 1996., veličanstvenim igračkim partiturama u Solarisu i Mladosti, ali i i više nego obećavajućem početku trenerskog puta na kojem ga je grubo pokosila prerana smrt, u 48 godini. Ima tomu sada sedam godina.
- Ma svakako, pa joj meni je Vrba bio kada sam počinjao trenerski posao, prvi pomoćnik u Solarisu - prisjeća se Tucak i naglašava.
- Ja sam apsolutno uvjeren da bi on također ostvarivao sjajne, velike sportske rezultate i kao trener jer znam kako je razmišljao, radio.
Ima tu i još trenera poput Marija Ćalete, još jednog bivšeg izbornika ženske seniorske reprezentacije, pa Denisa Seferovića, donedavnog trenera Solarisa, zatim Mate Zeljka, Denija Šupea, kao i nekih koji su to donedavno bili, ali su se otisnuli u druge "vode". Bivši reprezentativci, Dalibor Perčinić koji sada radi u naftnoj industriji u Nigeriji ili pak Andrija Komadina, viši referent u Gradu Vodicama.
Jedno je sigurno, kako i inače, tako i poglavito danas, bez Šibenika i njegovih trenera, hrvatski bi vaterpolo bio za jako puno medalja, trofeja, uspjeha siromašniji. Ostavljamo stoga ovaj grad i njegove trenere samo s jednom mišlju, željom. Ne dopustite da vam ikad ta vaša vaterpolska strast i ljubav mine.
Komentari (0)