Tucak uoči utakmice generacije otkrio što će reći Barakudama, upozorio i na bitnu stvar: ‘Morate znati...‘

Razjasnimo odmah na početku jedno. Neovisno kako se dalje rasplete ova budimpeštanska priča, Barakude su već ulaskom u polufinale, novim uvrštenjem deveti put uzastopno! - u krug najbolje četiri momčadi na svijetu postigle uspjeh. Ne, slavlja nema, čak su i čestitke kratke i skromne. Iz razumljivih razloga. Posao nije gotov, turnir još uvijek traje, a vaterpolska razina procjene uspješnosti odnosno trenutka za slavlje je jako visoko postavljena. Mora biti uvijek opipljivog materijala, kakve kovine u ruci odnosno oko vrata, presvučene slojem zlata, srebra ili bronce. Budući da toga - još uvijek i zasad - nema, jasno da nema ni slavlja, niti euforije. No, da su nas Barakude razveselile, iznenadile ugodno, tu nema dvojbe.

Kad vratimo samo malo "film" unatrag, prisjetimo se negdje listopada i studenog prošle godine i njihovih okupljanja gotovo pa svakog mjeseca. Na kratko, 2-3 dana i razlaz. U redakciji su znali pitati: "zar se oni tvoji opet okupljaju, da mi je znati zašto...". U srijedu je Hrvatska spoznala zašto.

Skupina s osam novih igrača, prvi put zajedno, momčad kvalitete i potencijala bez sumnje, ali s nula stupnjeva uigranosti, okupljala se "češće od mjesečevih mijena". I opet, zašto? Pa, zato da bi protiv jedne Srbije napravili nešto što se baš nikada nije dogodilo. Od deset igrača - dvojica su vratari, a Burić nam je kažnjen - svih deset se upisalo u strijelce! Zato da bi protiv olimpijskog pobjednika odigrali igrača više 10-16. Zato da bi učinili gotovo nevidljivim ponajboljeg igrača svijeta (Dušan Mandić). Zato da bi ta skupina igrača, potpuno nova, kojima se onda u proljeće ove godine priključio još i jedan naturalizirani igrač (Konstantin Harkov), iz mjeseca u mjesec, tjedna u tjedan, pa tako i ovdje iz utakmice u utakmicu djelovala sve složnije u igračkom smislu. Onu neku "kemiju" između sebe su odavno pronašli. Na nju su nas upozoravali neki bivši reprezentativci, koji su ih promatrali na treninzima, pripremnim utakmicama te iz nekog sasvim drugog kuta, gledišta sportaša u glas, doslovno kao da su se dogovorili, spominjali isto.

"Vidim među njima atmosferu, kemiju, nema nervoze i dobra je vibra".

Govorili su nam to između ostalih Ivan Milaković, Mile Smodlaka pa i danas baš, u četvrtak, Sandro Sukno... Ako oni tako vele, što onda ima više novinar objašnjavati. Okrećemo se Španjolskoj. Ako ima momčad koja nam "ne leži" ili kojoj mi baš "ležimo", to je Furija. Posebno na svjetskim prvenstvima.

- Nemamo dobar omjer s njima, posebnost je njihova što imaju jak kolektiv, takvu igru - napominje Luka Bukić, jedan od junaka četvrtfinala. Onaj koji je strpao u džep Dušana Mandića, iako ne samo on, jasno.

- Teško nam je s njima igrati jer su to utakmice s malo golova, teško se probijaju te zone. Jasno da moramo odigrati dobro u obrani, ali i još bolje u napadu nego dosad. Dobro smo se pripremili i za M zone i za njihov presing koji će isto odigrati, te da će biti bolje nego prije.

Još je jedan to zadatak i za našeg izbornika Ivicu Tucka. Kolega David Martin teško da ga može s nečim bitnijim, novim iznenaditi, a poznavajući Tucka i širinu ideja koje suprotstavlja najboljima, koje iznalazi, ovo večeras će biti vrlo zanimljivo. Partija šaha na bazenu, u vodi.

Protiv momčadi koja je i prije slovila za jednog od favorita za zlato, a ispadanjem Mađarske u četvrtfinalu, španjolske dionice su narasle još više.

- Odlična momčad s jednim mozgom cijele te operacije, cijelog sustava, nenadmašnim Felipeom Perroneom - naglašava izbornik Tucak i podsjeća:

Felipe Perrone i Luka Bukić

ATTILA KISBENEDEK Afp

- Morate znati podatak da je njegovim povratkom 2018. u španjolsku reprezentaciju iz Brazila, počeo i njihov uzlet. Srebro svjetsko u Gwangjuu 2019., srebro europsko u Budimpešti 2020., odlični su bili na Igrama u Tokiju, iako su na kraju ostali bez medalje. Prije toga nisu uopće bili na SP 2017., nisu ušli u polufinale 2015. u Kazanju. Bili su u padu dok nije došao Perrone i mislim da sam time sve rekao. Uz njega Munarriz koji je jedan od najpotentnijih igrača na svijetu sigurno. Pa Granados, Sanahuja, Tahull na centru, ljevak Mallarach na desnoj strani, ubojiti strijelac. Odlična reprezentacija, ali uz to što su jaki u bazenu, jaki su i izvan njega. Podatak koji također valja znati.

Podatak koji je i točan, iako nećemo sada odveć o njemu. Bolje o igri.

- Ponovit ću igračima ono što i svaki put. Niti vodstvo protiv lošijih reprezentacija ne znači ništa, kao ni minus protiv jakih kako je bilo kontra Grčke ne znači ništa. Fokus je na konačan cilj, to je pobjeda!

Kada je Luka Bukić malo prije spomenuo kolektiv kao snagu Španjolske, to isto je primjenjivo baš i na našu momčad. Ova Hrvatska nema zvijezdu, nema još, nema igrača, pojedinca koji na sebe preuzima dogovornost ili je naglašeno prvi strijelac. U ovoj vrsti se grize i sijeva svuda i sa svih strana. To je baš nešto po čemu smo slični Španjolcima.

- To je kompozicija naše momčadi - veli Luka Bukić.

- Imamo stvarno odlične šutere sa svih strana i nema ni potrebe da jedan igrač forsira, ispaljuje ne znam koliko šuteva. Imamo Kostu (Harkov) koji je u odličnoj formi, pa Jere i Bašo (Marinić Kragić i Bašić), mi s lijeve strane možemo zabiti gol. Nemamo samo jednog igrača na kojeg se suparnička obrana fokusira, tako da nam i to može biti prednost.

Nego, ako je naša lijeva strana (Bukić i Fatović ponajviše) imala zadatak "ukrotiti" kod Srbije Mandića, kome pripada nezahvalan posao "isključivanja" Perronea.

- Ima dosta različitosti između te dvojice igrača. U stilu, makar su obojica slični po značaju, veličini koju imaju u momčadi. Mandić je više realizator, a Perrone kreator. Za njega će se sada pobrinuti naša desna strana i ne sumnjam da će to dobro izvesti - zaključio je Bukić.

Španjolska kao favorit? Favorit je možda prejaka riječ. Možda prije - Španjolska je na papiru u blagoj prednosti. Baš je tako bilo i sa Srbima pa eto gdje su sada. Zato, oprezno u prosudbama sposobnosti i moći ovih naših mladića. Imaju kvalitetu, sportsku drskost neki od njih, ima tu i mišića i hrabrosti. Imaju centra koji razgrće i punog vrlina (Vrlić), ali i vratara pred kojima suparnici popadaše (Popadić). Možda je vrijeme izliječiti se više i od te "španjolske gripe".