Vaterpolo je u nas sinonim za uspjehe, pobjede, postolja, a nerijetko i one najviše stepenice na istima. Bilo da se radi o olimpijskim igrama ili svjetskim, europskim prvenstvima. Opet, nije baš da se sve navedeno odnosi samo na nacionalne momčadi. U istom tom sportu, hrvatski klubovi igraju vrlo značajnu ulogu. Uostalom, vaterpolo je jedini loptački sport u nas koji se može podičiti s 4 kluba koji su bili prvacima Europe - Mladost, Jug, Jadran i POŠK. Četiri kluba s ukupno 14 naslova, i to samo prvaka Europe. Toliko ih nemaju svi ostali loptački sportova u Hrvatskoj zajedno. Činjenica iza koje nema nikakvog "ali". Takvo "ali" poslužilo bi samo onima koji bi pokušali izmisliti alibi svojih posrtaja.
No, svi ti vaterpolski uspjesi minulih više od stoljeća vežu se isključivo uz muški vaterpolo. U društvu koje jest, koliko god pojedinci bježali od toga, konzervativno, pa onda shodno tomu radi i podjele na "muške" i "ženske" sportove, vaterpolo je dugo doživljavan kao sport koji nije za žene. Ma ne, "za cure je gimnastika, ples, može odbojka, ali vaterpolo..." - nismo jednom slušali, čuli takve rečenice.
Međutim, tu se ipak ponešto, polagano i mukotrpno, ali s očitim rezultatima mijenja. Na bolje. Bolje za hrvatski sport, pa tako i vaterpolo. Zadnjih godina, a definitivno od ove, ne možemo više pričati samo i isključivo o vaterpolistima u svjetskom vrhu. U Hrvatskoj postoje i... vaterpolistice! Da, i one pripadaju, ušle su u svjetski vrh. Dakako, nisu (ili nisu još) na razini Barakuda koji su desetljećima već globalna velesila. No, i djevojke pripadaju vrhu, a potvrda toku došla je minule subote temeljem vijesti o plasmanu hrvatske ženske vaterpolske vrste, Jadranskih sirena, na Svjetsko prvenstvo u Singapuru u srpnju ove godine. Svjetsko seniorsko prvenstvo, kako ne bi bilo zabune! To je već sam vrh, elita. Prvi put u povijesti. Analogno tomu, prvi će put u povijesti na jednom SP, hrvatski vaterpolo biti zastupljen s obje reprezentacije - muškom i ženskom. U ravnini s Italijom, Mađarskom, Grčkom, Španjolskom, Australijom, SAD... državama s obje reprezentacije na predstojećoj svjetskoj smotri.
Ovaj je domet tim veći kada se sjetimo početaka. Naime, dok Barakude ipak imaju iza sebe temelj postavljen prije 120 godina, enormnu tradiciju, povijest, mnoštvo klubova, trenera, natjecanja, pa u konačnici i svoju publiku, navijače, podršku šire lokalne zajednice, cure na svojem začetu nisu imale ništa od toga. One su istinski krenulo od nule. Kada bi se slikovitije izrazili, naveli bi imale su samo bazen. Prazan! Valjalo ga je i vodom napuniti, a gdje su tek igračice. Povijest? Pa, dostatno je reći da je ženski vaterpolo u Hrvatskoj vezan praktično uz ovo stoljeće. Prvo seniorsko državno prvenstvo je počelo 2001. godine. Stidljivo, sramežljivo, jedva zamjetno. Prvi ženski klub je utemeljen dva desetljeća ranije, 1981. u Betini na Murteru, a godinu potom na Korčuli i ŽVK Vela Luka. Međutim, do prvog seniorskog natjecanja trebalo je proći 20 godina. Prvi put je hrvatska ženska vaterpolska reprezentacija nastupila 2002. u Splitu (Hrvatska - Slovenija 8:3). Prvo veliko seniorsko natjecanje je bilo EP 2010., ali budimo iskreni, samo stoga što smo bili domaćini tog prvenstva, u Zagrebu. Prvi su se put kroz kvalifikacije Hrvatice u vaterpolu plasirale na seniorsko EP u Beogradu 2016. Iste godine u Eindhovenu je prvi put Hrvatska nastupila i na juniorskom ženskom EP. Prije samo 9 godina! A danas...
Danas su nam cure na seniorskom SP, sanjaju i o nastupu na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. što više uopće nije nemoguće nakon povećanja broja ženskih vrsta na Igrama na 12. Uostalom, prošle godine su ostvarena već dva povijesna dometa - 4. mjesto na SP do 16 godina (ispred Italije, Nizozemske, Grčke, SAD), te 4. mjesto na EP do 19 u Zagrebu (opet ispred Nizozemske, Italije).
Prije desetak još samo godina, zluradi bi se znali i sprdati lagano s nekim rezultatima Hrvatica jer su cure znale gubiti s 20 i više golova, a danas... Ne, nisu djevojke kandidatkinje za medalju, znaju i visoko izgubiti, ali rijetko i ne više kao ranije. U konačnici, one su danas osme u Europi i sudionice su SP. Danas su se cure pretvorile u pobjednice. Nije ništa od ovog nastalo preko noći. Nakon onih početnih vizionara s početka stoljeća koji su cijelu priču začeli, valjalo se početi i ulagati u ženski vaterpolo, razvijati ga, imati neku ideju i razrađivati ju, podizati ju s dotadašnje razine poluamaterizma. Apsolutno svi u hrvatskom vaterpolu znaju kako je prva i dugo vremena jedina osoba koja je "gurala" priču ženskog vaterpola bio Perica Bukić. Neprijeporna istina koja jednako tako treba biti ispisana.
Daleko od toga da hrvatski ženski vaterpolo nema svojih problema, sputavajućih okolnosti od kojih je najveća svakako silno malena baza od tek oko 250 registriranih igračica (od klinki do seniorki), kao i rani prekidi vaterpolske karijere mnogih od njih. No, možda je upravo odlazak na SP u Singapuru, kao i borba za OI u LA 2028. ne samo motiv za sve djevojke za ostankom, ustrajanjem pa i omasovljenjem, već ujedno i poticaj široj zajednici (ne samo sportskoj) da odlučnije stanu iza ovih djevojaka. One su to zavrijedile, rezultate ostvaruju, a dostojno predstavljaju ime i boje naše domovine. Treba li i može li išta više od toga?
Komentari (0)