Ima tomu sada gotovo dva tjedna. Bio je petak uvečer, 18. listopada. U Gružu se igrao vaterpolo, Liga prvaka, a gost Juga AO bila je sjajna Barceloneta. Utakmica teška, “čupava” za domaćine, “uništavali” su ih Katalonci predvođeni Perroneom, vodili 5:2 sredinom druge četvrtine. No, nije to bila Felipeova utakmica. Ta je večer pripadala, ta je utakmica bila... Medina.
Odigrao je, malo je reći kolosalno. Odigrao je briljantno. Postigao je čak 6 golova, bilo ga je posvuda, on je kreirao preokret i odveo jugaše do pobjede (15:13), a tada... Tada se, nakon šestog gola, koju minutu prije kraja, nakon što ga je trener odlučio nakratko odmoriti, dogodilo nešto što ovaj novinar nikada nije vidio. Ne na vaterpolu. Klasični “standing ovation”. Bilo je jednom davno nešto slično, na EP-u u Firenci 1999, nakon finala Mađarska - Hrvatska. “Pool ovation”. Kada su mađarski igrači iz bazena skandirali onom koji je bio na tribinama, Tiboru Benedeku, ali iskazivanje osobite počasti gledatelja, ustajanje i pljesak... Tog se ne sjećamo.
Onda još sve dobije na težini kada se spomene da su to bili Dubrovčani, a oni znaju vaterpolo i nisu “popaljivi” poput briket kocke.
- Pa jest, sada kada ovako to velite, ne sjećam se ni ja da sam to ikada vidio. A što da vam velim, čovjek sam od krvi i mesa, jasno da mi je pasalo. Lagao bih kada bi rekao suprotno, ali... doista tako mislim, to je sve do momčadi. Nikada, apsolutno se ne bih nikada stavljao ispred momčadi. Momčad je ta, u svakom sportu koja će, ako se dobro igra, uvijek izbaciti nekog pojedinca.
U redu, to je točno i potvrda tomu je došla i preksinoć. Tada je u Ligi prvaka jedan drugi jugaš, Loren Fatović, postigao opet, baš 6. Istina, bez “standing ovationa”. Međutim, spomenuta utakmica nije bila jedina sjajna. Obradović je od početka sezone stalno u vrhu ponajboljih igrača svojeg kluba.
Kada ste se ljetos vraćali iz Atene, iz Olympiacosa, što je u razgovoru od vas tražio trener Vjekoslav Kobešćak? Što on želi da mu vi igrate, doprinosite?
- Razgovarao sam i s upravom i Vjekom. To je u biti neki projekt malo složeniji. Ja sam ovdje potekao, rekao sam da ću tu i završiti karijeru, tako smo se našli. Osim toga, neki ljudi u meni vide i neki potencijal za budućnost. Možda će i to biti, ali to mi je još daleko. Dokle god ću moći, ja ću igrati, a trener i njegova očekivanja... Ha, znate kako to ide u mojem slučaju. Traži se sve. I daj gol i obrani se i plivaj. Ali da, i da pomognem treneru malo i oko atmosfere, s mlađim igračima. Pokušat ću to sve i ispuniti.
Paulo Obradović
Današnji Jug i onaj koji ste napustili prije dvije godine, u ljeto 2017. Koje su razlike?
- Uh, kada pogledate ona imena iz 2016. i 2017. i kada pogledate da je ta momčad u dvije godine od mogućih 10 trofeja osvojila 9, samo jednom izgubili finale (Lige prvaka od Szolnoka, op. a.), sve sam rekao. Tu je momčad teško uspoređivati s ijednom Juga. Mislim da je to možda i najbolja, najtrofejnija našeg kluba u povijesti. Nisu tamo i tada igrali samo veliki igrači, nego su takvi bili i ljudi. Od Perronea, Vrlića, Bijača, Jokovića... Ova sada je druga priča. Momčad koja je sastavljena s tendencijom afirmiranja što više mladih igrača, nije bilo velikih ulaganja. Opet, dobri smo, imamo glavu i rep, opasni smo. Obje ipak “nose” neku svoju težinu.
Koji je cilj Juga? Naime, nakon dugo vremena ove sezone iz Gruža ne čujemo ono što bismo prije redovno slušali, tipa “idemo po naslov”, “idemo po sve trofeje”.
- Teško ja mogu o ciljevima jer ja sam samo igrač.
Dobro, dobro, Paulo Obradović nikada nije bio “samo igrač”.
- He, he, uozbiljimo se. Stvarno, ja mogu samo s igračkog gledišta o klupskim ciljevima, ali kada ste vi zamijetili da nema bombastičnih najava iz naše sredine, onda se i tu nešto krije. Moramo biti realni, Mladost se sjajno pojačala i ozbiljno konkurira. Bili su blizu i prošle sezone. Ciljevi su nama uvijek isti. Što dalje u Europi i pokušati zadržati pokale doma, ako je ikako moguće. Ove godine će to uz Mladost biti teže, donekle i Jadran. Oni isto nešto rade, makar bi po meni mogli biti i ozbiljniji. Nekako mi izgledaju... tanki, ali bih volio da i oni uspiju. Jesu i oni blizu, ali uvijek i vječiti je derbi samo Jug i Mladost. Dakle ne, najava velikih nije bilo, realni smo.
Nešto nam se malo “vrti” zadnje vrijeme u glavi. Reprezentacija? Znamo da ne odlučujete sami već primarno izbornik. Sjećamo se i kako ste se rastali od Barakuda, u proljeće 2016. tijekom priprema bilo je nekih problema sa stegom i izbornik Tucak vas je “prekrižio”, ali... Vrijeme odlazi, protječe, vi igrate sjajno, Hrvatskoj biste dobro došli. Razmišljanje jednog novinara.
- Možda ću sad prvi put išta, ali i to malo, govoriti u medijima o tomu. Osobno, nikada nisam bježao od odgovornosti i da, naravno da sam pogriješio. Bilo je grešaka i prije, pa su bila dvostruka mjerila. Da je bilo neke želje za rješavanjem toga, onda bi se to riješilo i onda. Ne mislim o tomu više razbijati glavu. S tom storijom sam i završio. Znamo što je bilo i znam da sam pogriješio, jesam, ali bila su nas ukupno trojica. Nisam bio jedini, ali dobro... Ne bih ulazio dalje u to, baš mi se ne da.
Zato smo čuli da ćete na ljeto 2020. na Maltu, tamošnja Ljetna liga?
- Ima nekih kombinacija, dosta želja, nisam još odlučio...
Neptunes konkretno. O tom se klubu radi?
- Je, točno. Vidjet ćemo, puno ovisi i o zdravlju. Koljena i rame su i dalje aktualni. Nisam nešto star, ali da sam potrošen, jesam. A zna se kako sam se potrošio...
To isto znamo, ali i zbog toga cijenimo. Paulo Obradović u vodi nikada nije znao stati...
- Uvijek sam davao i više nego što sam trebao. U tome i jest problem. Netko je to znao cijeniti, netko nije.
Spomenuli ste nešto o ambicijama, vizijama Juga, pa i vas nakon igračke karijere. Pretpostavljam da ne želite u direktorsku fotelju, već trenersku stolicu?
- Želio bih ostati u sportu. Imam još nekoliko ispita na Višoj trenerskoj. U sportu sam cijeli život, a o tomu nešto znam i mogu pričati, a sad što će to biti... Nemam pojma. Ovisi dosta i o Upravi Juga, želja s moje strane postoji, ali pustite sad to. Ja sam još uvijek igrač - zaključio je Paulo Obradović.