Hrvatski vaterpolski savez ima svojeg predsjednika u uspješnom splitskom poduzetniku Mladenu Drnasinu. Imaju “vladu”, odnosno Upravni odbor sazdan od najistaknutijih vaterpolskih dužnosnika iz Rijeke, Splita, Zagreba, Dubrovnika, Šibenika..., imaju prvog operativca u glavnom tajniku Renatu Živkoviću, stručna tijela u kojima je i jedan mag ove igre, Ratko Rudić. No, činjenica je da je sve te ljude i tijela objedinio i u strukturu posložio prije 17 godina Perica Bukić.
Slovom dužnosti dopredsjednik i izvršni direktor naše nacionalne vaterpolske organizacije, Perica Bukić je neprijeporna alfa i omega hrvatskog vaterpola. On je bez puno rasprave najmjerodavnija osoba, najbolji izbor za razgovor o aktualnom trenutku ovog jednog od najtrofejnijih naših sportova. S naglaskom, jasno, na prije desetak dana okončane Olimpijske igre u Tokiju i peto mjesto Barakuda.
Saniranje problema
Za početak, pitanje koje se provlačilo neposredno po okončanju Igara u Tokiju i donekle intrigiralo dio javnosti - položaj Ivice Tucka kao izbornika. Je li uzdrman, ostaje li voditi Barakude i u 2022. ili ste u nekom trenutku (Stručni savjet HVS-a) razmišljali i u drugom smjeru?
- Prije nego odgovorim, želim se za uloženi trud i angažman zahvaliti izborniku, njegovom stožeru, a naravno i svim igračima, kako onima koji su sudjelovali u pripremama i samim kvalifikacijama u Rotterdamu, tako i onima koji su nas predstavljali u Tokiju - u početku će Bukić.
- Dakle, što se izbornika Tucka tiče, neovisno o formalnom ugovoru koji imamo, njegov rad i rezultati su uvijek podložni analizi i kritici, kao naravno i pohvali kad je zasluži, tako da će i nakon ovog velikog natjecanja izbornik podnijeti svoje izvješće Stručnom savjetu o čemu će se isti očitovati. Hrvatski vaterpolski savez je ustrojen na način da sve odluke donosi Upravni odbor, koji je sastavljen većinski od predstavnika svih naših sredina nositelja kvalitete u vaterpolu, a tijelo tog Upravnog odbora, koje je zaduženo za stručni segment funkcioniranja HVS-a, je Stručni savjet. Kad kažemo da je netko dao povjerenje izborniku seniorske, ali i svih drugih nacionalnih selekcija, to su članovi tog Stručnog savjeta, redom najveća imena hrvatskog vaterpola koja su ujedno i predstavnici najjačih klubova. Dakle, taj Stručni savjet čine uz mene kao predsjednika, Ratko Rudić i Milivoj Bebić, zatim Boško Lozica (Mladost), Zoran Roje (Primorje), Ognjen Kržić (Jug) i Dejan Savičević (Jadran). Mi smo ti koji Upravnom odboru dajemo prijedloge za imenovanje i razrješenje s dužnosti bilo kojeg izbornika. Do sada su sve naše odluke na ovu temu bile jednoglasne, kako od Stručnog savjeta, tako i samog Upravnog odbora.
Zabrinjava li činjenica da smo na dva uzastopna velika natjecanja (EP u Budimpešti 2020. i OI u Tokiju ove godine) ostali bez medalje? Gdje se pogriješilo? Konačno, gubimo li korak za najboljima?
- Naravno da nije ugodno ostati u dva natjecanja u nizu bez medalje. Zadnji nam se put to dogodilo 2008. godine. Vaterpolo je perjanica hrvatskog ekipnog sporta, a činjenice i naši rezultati u posljednjih 15 godina su, po mom sudu, spektakularni i ni u kom slučaju ne bih rekao da zaostajemo za svjetskim vrhom. Dapače, gledajući najveća svjetska natjecanja, osvajali smo medalje na zadnjih čak 7 svjetskih prvenstava u nizu što nije ni jedna druga aktualna nacionalna selekcija iz bilo koje države u bilo kom sportu. Od tih 7 osvojenih svjetskih medalja, dvaput smo čak bili svjetski prvaci, a od posljednja četiri OI igrali smo dva finala, te osvojili jedno zlato i jedno srebro. U tom smo razdoblju jednom bili i prvaci Europe. Naravno, da ima segmenata koji nas zabrinjavaju, kako u vaterpolu tako i generalno u sportu, ali trudimo se koliko je god to moguće sanirati probleme s kojima se suočavamo.
Ponoviti Zagreb 2010.
Što možemo očekivati u sljedećoj 2022. godini kada je reprezentacija u pitanju? To je godina koja nosi dva velika natjecanja (SP i EP), s tim da smo mi domaćini, u Splitu, na Europskom prvenstvu, što automatski ipak donosi obvezu više i u rezultatskom pogledu?
- Taj imperativ rezultata i uspjeha u smislu osvajanja medalje nije lako nositi, ali istovremeno nas takav stav gura da u svakom sljedećem natjecanju damo svoj maksimum, pa i više od toga. I koliko god nekad javnost mislila da smo mi predodređeni za medalju i da je sve ispod zlata ili eventualno finala neuspjeh, činjenica je da na svakom velikom natjecanju jako puno kvalitetnih i jakih reprezentacija ostaje bez odličja. Tko je mogao predvidjeti da će, primjerice, u Tokiju Crna Gora i Italija igrati za 7. mjesto, a Grčka za zlato? Uistinu mislim da je svaka osvojena medalja fantastičan uspjeh i to nam je cilj i na ova dva natjecanja u sljedećoj godini. Naravno da domaćinstvo Eura u Splitu osim organizacijskog nosi i onaj sportski tj. rezultatski imperativ i od toga ne možemo niti želimo bježati. Ali taj imperativ sebi postavljamo mi sami i budite uvjereni da tko god predstavljao Hrvatsku da će dati svoj maksimum da ponovimo uspjeh iz Zagreba 2010.
Kako pomoći klubovima? Čak ni ne pitamo “kakvo je stanje u klubovima” jer znamo da je s iznimkom Jadrana i Juga AO, koji je također zasad na papiru slabiji no prošle sezone, stanje vrlo loše. Pitanje je koliko će klubova imati financijske snage za izdržati cijelu natjecateljsku sezonu. Prvak države Mladost je doživio doslovno egzodus igrača, 8 najboljih je otišlo, upitno je imaju li uopće seniorsku momčad, a čak je i opstanak kluba doveden u pitanje. Međutim, stanje nije nimalo bolje i u Mornaru BS, Primorju EB, Zadru 1952, Solarisu, a da ne spominjemo Galeb MR, POŠK... Sve nam više mladih, pa i neafirmiranih igrača odlazi u inozemstvo...
Temelji nisu zdravi
- To je sve, na žalost, istina i ti problemi s financiranjem klubova su uistinu ogromni i postaju sve veći problem za funkcioniranje kolektivnih sportova u Hrvatskoj. Uvjerenja sam, s obzirom na to da je baza sporta u Hrvatskoj u radu u klubovima, da se isti trebaju financijski pomoći osim od lokalne zajednice i od države i to u nekoliko segmenata - pokrivanje troškova natjecanja posebno mlađih dobnih uzrasta, stručni rad, te stipendije kategoriziranim sportašima. Naravno da nam treba i aktivnija lokalna zajednica, jer bez prave podrške u sadašnjim okolnostima je nemoguće zadržati kvalitetno funkcioniranje ukupnog sporta i naravno sportske rezultate. I dalje je previše toga improvizacija, a to nije zdrav temelj za napredak.
Kako bi malo više približili neke odnose u vaterpolu široj javnosti; koliki je proračun HVS-a i o koliko reprezentacija HVS skrbi? Plus, koliki je taj omjer u odnosu na glavne suparnike s kojima se sučeljavamo - Mađarska, Italija, Srbija...?
- Nemam precizne podatke o proračunima drugih saveza, ali mislim da je HVS s prihodima od HOO-a i sponzora došao blizu prihoda naših konkurenata. Problem je u segmentu financiranja klubova gdje mi kao savez s oko 20% naših ukupnih prihoda pomažemo doslovno preživljavanju klubova, dok je kod naših konkurenata taj segment financiranja klubova riješen nemjerljivo kvalitetnije. Uistinu treba naglasiti da bez sustavnog rješenja financiranja klubova, niti nacionalne selekcije neće moći postizati rezultate kakvim se svi mi nadamo. Inače, u svakoj od sezona, osim organizacije kampova za U-12, U-13 i U-14 za muškarce i djevojke, za selekcije U-15 i U-17 imamo europska prvenstva i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, dok nam muška vrsta U-20 ima nastup na Svjetskom prvenstvu.
Problematika momčadskog/ekipnog sporta u Hrvatskoj. Još i prije OI u Tokiju, činjenicom da smo ondje poslali samo jednu reprezentaciju, zazvonilo je na uzbunu. U tom se svjetlu spominje najčešće sintagma “nepostojanje ili manjkavost sustava sporta u Hrvatskoj”. Je li tomu tako, tko je za to kriv/nadležan, treba li i ako treba na koji način država izravnije pomoći sportovima koji ipak okupljaju najveći broj sportaša, djece (nogomet, košarka, vaterpolo, rukomet, odbojka)?
Čeka se Zakon o sportu
- Nije tajna da mi koji vodimo nacionalne saveze, ali još i više klubove, nismo zadovoljni stanjem u segmentu skrbi o ekipnim sportovima. Na svim je razinama po mom sudu previše improvizacije i “tko se kako snađe”, što je sve samo nije sustav. Poznato je tko je nadležan i na državnoj i na lokalnoj razini, a nama ostaje nada da će se stvari u bliskoj budućnosti ipak popraviti. Treba naglasiti da je ova Vlada RH napravila veliki iskorak u segmentu financiranja sporta, ali isto tako i da je to iako značajno više nego je bilo, još uvijek jako daleko od optimalnog, uzevši u obzir brojke o financiranju sporta u EU, ali i kod naših susjeda koji nisu članice EU.
Što može riješiti Zakon o sportu čiji je prijedlog još uvijek u izradi, a ta izrada (sada već druga), traje od 2016. godine? Što očekujete od tog zakonskog akta kada on jednom konačno i bude izglasovan, donesen?
- Mi, napokon, imamo Nacionalni program sporta, ali da bi operativno vidjeli pomake, nužan nam je novi Zakon o sportu. Iako sam član radnog tijela koje je zaduženo za izradu navedenog Zakona i iako smo odavno definirali smjernice za njegovu izradu, na žalost ne znam kad se može očekivati i njegovo usvajanje. Svi mi koji smo aktivni u sportu usvajanjem Zakona o sportu očekujemo veliki iskorak, primarno u segmentu financiranja sporta, ali i definiranjem statusa klubova, trenera, sportaša itd.
Zapostavljen je, u cijelom sportu, stručan trenerski rad. Tu mislimo na neodgovarajuću financijsku i svaku drugu sigurnost trenera, poglavito onih koji rade s mlađim uzrastima. Potplaćeni su, slijedom toga mnogi nam treneri odlaze iz sporta trajno ili se njime bave tek u slobodno vrijeme nakon nekog drugog zaposlenja. Kako to promijeniti?
- To je sigurno najosjetljiviji segment funkcioniranja sustava sporta i problemi u stručnom radu, tj. konkretno status trenera jako utječe na sve ostale segmente sportskih aktivnosti. Ne treba biti previše upućen pa zaključiti da ako od nekog očekuješ da je i obrazovan i stručan i sposoban, da je i trener i pedagog i psiholog, da je angažiran dva puta dnevno, ali i za vikende i za praznike… dakle ako želimo takvu kvalitetu i angažman, da to treba korektno i platiti. Većina kubova pa i saveza to ne može i tu se po meni generira najveći dio problema u sustavu sporta.