U putovanju kroz desetljeća jednog kluba, evo nas s mladostašima u novom ne samo desetljeću, već stoljeću i tisućljeću. To novo stoljeće, za mnoge novo doba, era, klubu sa Save je donijela za početak, nastavak starih navika. Osvajanje trofeja i osobitih priznanja.
Naime, u prvoj godini novog stoljeća Mladost je osvojila i još jedan trofej, po mnogočemu poseban. Kup LEN ili ono što danas poznajemo pod nešto drukčijim imenom Eurokup. Mladostaši koje je vodio tada, nažalost već duže vrijeme pokojni Bruno Silić, u Kupu LEN su “promarširali”. U polufinalu je “pometen” budimpeštanski Vasas. U gostima uvjerljivih 12:7, pa onda i doma, u uzvratu 11:4 uz čak 5 golova Ratka Štritofa. U finalu je čekala talijanska Brescia. Prva je utakmica odigrana u Zagrebu i pripala je Žapcima 9:6, da bi se uzvrat odigrao na sjeveru Italije, u Brescii, 7. travnja 2001. Maleni tamošnji bazen koji može primiti oko 400 gledatelja tada ih je primio rekordan broj. Natiskalo se kibica čak 700-800, a od toga nemaleni broj navijača Mladosti. Bio je tu i bivši predsjednik kluba, u ono doba veleposlanik Republike Hrvatske u Sloveniji, Celestin Sardelić, pa Dubravko Šimenc, Tomislav Paškvalin. Brescia je pobijedila, ali nedostatnom razlikom za Talijane odnosno 8:7. Po tri su pogotka za Žapce tada postigli Perica Bukić i Ratko Štritof. Posebnost ovog uspjeha je uistinu za vaterpolsku povijest. Tog je trenutka Mladost postala (tada) četvrta momčad u Europi koja je uspjela osvojiti baš sve europske kupove - Kup/Liga prvaka, Kup kupova i Kup LEN! Prije Mladosti je to uspjelo samo Pescari, Posillipu i Partizanu. Prije nekoliko godina se ovom kvartetu odličnika priključio i peti klub, Ferencvaros. Samo pet klubova u Europi se može pohvaliti ovakvim postignućem. Ujedno, svi navedeni klubovi osvojili su i Superkup Europe. Kada bi svemu pridodali još i COMEN kup, koji je osim Žabaca osvojio od izdvojenih klubova još samo Partizan, tada uistinu nije pretendenciozno ustvrditi, ovaj je klub osvojio - sve!
Najvažnija institucija
Momčad koja je u Zagreb donijela posljednji trofej koji je još nedostajao u klupskoj riznici igrala je u sastavu - Vićan, Jakovac, D. Kobešćak, Perčinić, Komadina, Štritof, Vrbičić, Benić, Primorac, Bukić, Z. Varga, Rogin, V. Kobešćak i Barač.
Logična posljedica toga je onda sljedeći datum od posebnog značenja za Mladost, ali i cijeli vaterpolo, 1. studenoga 2003. Tog je dana u Budimpešti, Mladost od Udruge europskih vaterpolskih klubova dobila jedinstvenu nagradu kakvu nema baš niti jedan klub na svijetu. “Trofej Bela Komjadi” za najbolji, najtrofejniji klub 20. stoljeća i onaj klub koji je najviše doprinio popularizaciji vaterpola. To je top! Vrh i krov svijeta! Dalje i više od ovoga nema, ne postoji.
Kada smo kod navođenja bitnijih nadnevaka iz ovog dijela klupske povijesti, ne valja zanemariti niti događaj godinu dana prije nagrade “Trofej Bela Komjadi”. Naime, 12. studenog 2002. na bazenu uz Savu, pred dupkom punim tribinama, utakmicu su odigrali Mladost i reprezentacija Svijeta. Bila je to oproštajna utakmica jednog od najvećih, ako ne i najvećeg igrača u povijesti Mladosti, Perice Bukića.
Početak stoljeća nije protekao “samo” u osvajanju Kupa LEN. Mladostaši su osvojili naslov prvaka države 2002. (uz osvojeni i Hrvatski kup), te 2003.
- Mladost je za mene vjerojatno najvažnija institucija kroz koju sam prošao. Ni škola, ni fakultet, ni Crkva nisu na mene toliko utjecali, niti sam igdje toliko vremena proveo kao u Mladosti - danas će u prisjećanju na mladostaško doba, još jedna klupska legenda, Vjekoslav Kobešćak. Čovjek kojeg je nemoguće baš svrstati u jedno tek desetljeće. Počeo je koncem ‘80-tih, bio jedan od stožernih igrača ‘90-tih, ostao to isto i u prvom desetljeću XX. stoljeća u kojem će i okončati igračku karijeru, ali i započeti trenersku (nakon kraćeg direktorskog staža).
- Počeo sam trenirati 1983. na starom još bazenu i to je tada bilo i igranje, treniranje, ali i druženje. U taj klub su u obitelji bili uključeni doslovno svi. Kako je brat Dario počeo trenirati, tako je i naš otac Vlado ušao u klupske strukture, pa sam počeo ja. Majka koja nas je svaki dan uspijevala, neovisno svom poslu, dovoziti na bazen, na trening. Pa čak i baka u čijoj su se kući skrivali pojedini igrači prije potpisa.
Svi kao obitelj
Za ovaj će nam dio trebati pojašnjenje. Baka je skrivala igrače prije potpisa!?
- Ha, ha, o da, bilo ih je nekoliko. Evo recimo, Elvis Fatović koji je čak i spavao u toj kući neko vrijeme. Da se razumijemo, klub to ništa nije plaćao, da ne bi sad ispalo da je to bilo nama isplativo. Hoću reći, svi smo bili uključeni u taj klub. Ne velim to zbog ikakvog glorificiranja obitelji, već samo kako bi naveo da je meni Mladost doista bila sve i prvenstveno sam bio mladostaš, te koliku je važnost, pojam u mom životu bio taj klub.
Sredinom ovog desetljeća u klub će doći jedan mladić. Iz Splita, ludo nadareni vratar, koji će u Mladosti ostati cijelo sljedeće desetljeće i označiti jednu epohu. Josip Pavić, danas državni tajnik za sport.
- Došao sam iz velikog kluba, iz Jadrana, u najveći klub. U Mladost. Ujedno, srećom nisam se uspio “pogubiti”. Prve sezone smo osvojili Kup ako se ne varam, ali ne bojim se priznati i toga da je Jug tih godina bio korak ispred nas. Cijelu karijeru mi je Jug bio kao neki bijeli kit. Njima svaka čast, ali meni je to vrijeme, tih 10 godina ostalo vječno u lijepom i pozitivnom sjećanju. Nije malo vremena, istina nije baš nešto niti jako puno trofeja, ali prelijepo doba. Uz sve, vrhunski suigrači, a da budem isto tako iskren, kad vidim tko je sve dosad bio u ovom feljtonu govorio od mladostaša, meni bude malo neugodno jer to su ljudi koji su zadužili Mladost puno više nego ja. Imao sam sreću dosta njih i upoznati. Od Bonačića koji mi je bio trener, pa Džingo Stipanić s kojim sam se često čuo i dok sam igrao, kao i danas, iako je generacijski ogromna razlika između nas. To je nešto na što sam ponosan, da ne govorim i o Vjeki, Štritofu, predsjedniku Luki Miličiću, pokojnom tajniku Ivi Markoviću. Mladost mi je dala puno u životu i to nikada neću zaboraviti - zbori Josip Pavić, jedan od najboljih vratara u povijesti ovog kluba.
Kad je već Pavić spomenuo Vjeku Kobešćaka, znano je da je Pavić nosio kapicu s brojem 13. Jednom je to rekao, u počast prijatelju Vjeki koji je dugi dio karijere igrao s tim brojem. Šala ili...?
- Bila je to i polušala, ali bilo je tu i nešto istine.
Ovaj tandem će zajedno osvojiti i naslov prvaka Hrvatske 2008. pobjedom u četiri utakmice finala doigravanja protiv Juga i to ponovo pod zapovjednom palicom velikog Ozrena Bonačića. Boni je to bio šesti dolazak na klupu Žabaca. Desetljeće u kojem su se mijenjali treneri (Damjanić, Matutinović, Kovačević, Đuho, Nikolić...), ali kad god je “zaškripalo” pozivan je Bone. Trener za trofeje.
- Bonin vizionarski potez je i nagovaranje Vjeke da se ostavi direktorskog posla i sjedne na trenersku klupu - dodatno će Josip Pavić. Upravo će Jozo, kako su ga zvali suigrači, biti kapetanom za trenerskog mandata Vjeke Kobešćaka, a ovime već zadiremo u drugo desetljeće ovog stoljeća.
Učenje od Perice Bukića
- U Mladosti sam u konačnici ja dobio i pečat onoga čime se bavim i danas - nadovezuje se Kobešćak.
- Prvenstveno s Ozrenom Bonačićem koji me vodio do 13. ili 14. godine, pa mojim prvim trenerom, pokojnim Duškom Baždarom, zatim Vladom Hrestakom, pokojnim Vladom Jehom i svim ostalim trenerima koji su došli, od Boška Lozice, pokojnog Duška Antunovića, pokojni Perica Richter također. Onda i Perica Bukić s kojim sam igrao, ali mi je kasnije kao direktor dao veliku priliku. Čovjek od kojeg sam puno naučio. Mislim da nema čovjeka koji se više bavi vaterpolom od Perice. Sve su to ljudi i sredina koji su me formirali kao osobu - naglašava Vjekoslav Kobešćak, danas trener Juga Adriatic osiguranja.
Upravo je ovo što spominje Vjeko Kobešćak jedna od najboljih odrednica Mladosti kao kluba. To jest sportska udruga koja se natječe i koja osvaja, ali je Mladost i više od toga. Sredina koja formira ljude!