Ovaj novinar cijeni i poštuje, vrednuje i divi se svakom vrsnom sportašu/sportašici. No, kad su loptački sportovi u pitanju malo sam “slab”, osjetljiv prema vratarima. U svim sportovima, ali poglavito u onom vodoloptačkom, sportu koji ipak najviše i najduže pratim.
Zašto? Pa, zato jer svi pamte, slave, vesele se strijelcima. Te onaj koji je dao najviše ili najljepši ili presudni ili... Kad strijelac pogodi, tribine “prosukljaju” od veselja. Ujedno, svi tada i hrle strijelcu, grle ga, ljube, potapaju, vesele se. No, samo jedan čovjek, samo jedan igrač ostaje na svom mjestu.
Kad taj obrani nešto veliko, pa nije baš da svi suigrači njemu u susret zaplivaju. Vratar, jasno! Dalje, nema igrača koji ne pogriješi najmanje (blago rečeno) dodavanje, ne vidi loptu, promaši gol, pa i “zicer”. No zato, kad vratar pogriješi, samo jedanput, to svi odmah vide, primijete i to je kobno. Opet, vratar. Jer, vratar kad pogriješi, kada ne obrani... Ha, znate koja je posljedica.
Stoga sam obožavao i danas još uvijek vratarske velikane koje smo imali, srećom, nemaleni broj. Renco Posinković, taj nam je dugo vremena bio i kolega, sjajan sportski, vaterpolski novinar u Slobodnoj Dalmaciji. Čovjek je olimpijski pobjednik. Jedini hrvatski novinar koji ima olimpijsko zlato.
Ili dobri “stari” Sine, Siniša Školneković. Svi se sjećaju olimpijskog četvrtfinala u Atlanti s istočnim susjedima. Kakva igra Joška Krekovića, Perice Bukića, pa Dude Šimenca koji je postigao tri gola, ali zaboravili su mnogi Sinu Školnekovića. Ludo dobar - 15 obrana!
Onda Frano Vićan, autor najveće obrane u povijesti hrvatskog vaterpola. One Martonu Szivosu u finalu SP 2007. u Melbourneu, kada je Mađarska imala +1 i kontru. Vićan skida “nemoguće”, duže “škare” u životu nisam vidio. Mi iz kontre gol (Joković), egal, produžetak, dva gola Markovića i tako je počela zlatna era Barakuda.
Zatim Josip Pavić, čarobni Jozo, jedan od najvećih svih vremena. Zvijezda Mladosti, stekao je i status legende Olympiacosa kojem je donio naslov prvak Europe.
Upijam riječi starog i vitalnog Karla Stipanića, ikone Žabaca s konca šezdesetih i početka sedamdesetih. Četiri naslova prvaka Europe.
Znam jasno za Luku Vezilića. U Dubrovniku tvrde, najbolji Gospar na vratima svih vremena.
Ponosan sam što sam upoznao, razgovarao i s nekima koji više nisu s nama. Pokojni Zdravko Ćiro Kovačić, prvi Hrvat u Kući slavnih. Ili Miro Mihovilović, najbolji vratar OI u Berlinu 1936. i najbolji na svijetu tridesetih godina prošlog stoljeća.
I onda... Marko Bijač. Ne, neću napisati da je on najveći hrvatski vratar svih vremena. Ne mogu zbog mnogih gore navedenih. Teško je, nemoguće neke epohe uspoređivati, ali da je Marko tip koji je dosegnuo savršenstvo vratarske izvedbe, to sigurno stoji.
Dubrovčanin na čiju je karijeru ponajviše utjecao Splićanin, već spomenuti Renco Posinković. On ga je kao vrlo mladog prepoznao, doveo iz Juga u Mornar i ondje ga “kalio”. Gledali smo Marka u Jugu, Pro Reccu, pa Olympiacosu, sad Jadranu. Najviše ipak u najdražoj momčadi, u Barakudama od 2010. godine, s tim da je prvi vratar od 2013. otkako je Ivica Tucak izbornik.
U to vrijeme smo vidjeli na desetke čudesnih, fenomenalnih utakmica. U mnoštvu tekstova nam je bio glavni junak. No, ono što smo gledali - Bijača glede - u srijedu navečer, prijenos iz Atene... To je apsolutno nevjerojatno.
Skinuo je Bijač u Ligi prvaka protiv Olympiacosa - četiri peterca! U 32 minute. Onda još i peti u raspucavanju, za pobjedu. Nije on izludio igrače grčkog prvaka, već im je ulio strah u kosti. Dovoljno da ga pogledaju i ruka zadrhti. Skidao je peterce dvaput Fountolisu, te po jednom Zalankiju, Gouvisu i Genidouniasu. Oni koji prate vaterpolo, znaju dobro kakvi su to igrači i pucači.
Da, Bijaču to jest rekord u broju obranjenih peteraca u jednoj utakmici, ali... Bila je jedna u kojoj je bio brojkom jako blizu toga, ali je zato utakmica bila nemjerljivo bitnija. Nedavno. Polufinale OI u Parizu i pobjeda protiv Mađara. Tada je Bijač obranio tri peterca, dva Vamosu i jedan Manherczu. Ukupno je imao s tim petercima 13 obrana.
Koji mjesec ranije, u Dohi u četvrtfinalu SP-a protiv Srbije, pobjeda opet - Marko 10 obrana, od toga i dva peterca: Mandiću i S. Rašoviću. Sjećate li se finala EP u Splitu 2022. godine? Opet protiv Mađara. On nas je sam držao s glavama iznad vode u posljednjoj četvrtini. Uplašio je Manhercza koji je u završnici uzdrmao gredu.
Ma ne, vječnost cijelu bismo mogli o ovom vrataru koji je bio najbolji čuvar mreže na posljednja dva EP (Split 2022. i Dubrovnik - Zagreb 2024). Bio je i najbolji vratar Jadranske lige još 2014. godine, najbolji na Final Fouru Lige prvaka 2016. za Jug, najbolji vaterpolist Europe 2018. u izboru tadašnjeg LEN...
I onda se netko čudi kada se mi uoči utakmice Barakuda prekrižimo i - neka mi dragi Bog oprosti - izustimo ispod glasa: “U ime Oca i Sina i Marka Bijača”.
Ove sezone, neka se nitko ne naljuti u Jadranu, ali ključeve moguće obrane naslova prvaka jadranaša, drži isključivo i samo on - Marko Bijač!
Komentari (0)