Bila jednom jedna generacija hrvatskih vaterpolista od kojih je genijalac Ratko Rudić, dvije godine po dolasku na čelo hrvatske vaterpolske struke, u Melbourneu 2007. stvorio svjetske, a zatim u periodu do Olimpijskih igara u Londonu 2012. i europske prvake. Naravno, kao kruna svega došlo je to olimpijsko zlato spomenute olimpijske iste te godine. Uz manja posrtanja u tom periodu (bože moj, i drugi igraju vaterpolo), u Zagrebu su ti dečki, uz manje-više istu postavu, 2010. uzeli i europsko zlato. Uzeli su, dakle, Ratko Rudić i njegovi mladići sve što se osvojiti moglo i on je otišao.
Nastavak niza
Njegov nasljednik, današnji izbornik Ivica Tucak "naslijedio" je iste te sportske genijalce i nimalo nije zakazao što su mnogi predviđali da će se bez Rudića dogoditi, nego je nastavio uspješno harati vaterpolskim svijetom: osvajati odličja, između ostalog nastavio je najveći niz postavivši svjetski rekord od sedam uzastopno osvojenih medalja na SP-ima, pri čemu najviše "svijetli" svjetsko zlato iz Budimpešte 2017. Naravno, "bliješti" i olimpijsko srebro iz Rija 2016. uz druga velika odličja. E, tada je trebao nastati novi problem, ili su ga barem svi već zamišljali - kao kad je odlazio Rudić. "Zub vremena" učinio je svoje, tada je većina tih najboljih igrača iz najbolje generacije morala u mirovinu. Vaterpolske kapice o klin su objesili su najtrofejniji Andro Bušlje i Maro Joković, otišao je i "španjolski legionar" Xavi Garcia, uoči zlata u Budimpešti oprostio se Josip Pavić...
Naravno, dečki su odlazili jedan po jedan, od one prve zlatne medalje u Australiji najprije su otišli Frano Vićan, Damir Burić, Zdeslav Vrdoljak, Mile Smodlaka, Samir Burić, Igor Hinić...Premalo je "trajao", zaista premalo i fenomenalni "klavirist" Miho Bošković. Paulo Obradović također u nekom trenutku. Nek‘ oproste neki koje nismo spomenuli, a sigurno su zaslužili. Da stvar bude gora, zapravo strašna, zbog problema sa srcem oprostio se prerano i veliki Sandro Sukno. Došlo je tada "stani, pani" Ivica Tucak ostao je bez najboljih i takve su stvari u sportu potpuno normalne, smjene generacija su u sportu čista "klasika". Uoči domaćeg EP- u Splitu 2022., a i u periodu prije toga, Tucak je bio na prekretnici. Kako će proći naši igrači na domaćem EP-u te 2022.?! - pitali su se mnogi. Marko Bijač, Toni Popadić, Ivan Krapić, Josip Vrlić (Radnički), Rino Burić, Marko Žuvela, Matias Biljaka, Loren Fatović, Luka Bukić, Konstantin Harkov, Franko Lazić, Jerko Marinić Kragić, Andrija Bašić, Ivan Domagoj Zović i Filip Kržić - to je popis igrača koje je Tucak pozvao za "kolovoško ljetno sportsko druženje" u Splitu.
Sada slijedi SP
Hm, a gdje su najbolja imena na koja smo navikli?! U odnosu na - opet spominjemo Budimpeštu 2017. - ostalo je podosta igrača, koji su u međuvremenu potvrdili klase (Bijač, Vukičević, Fatović, Lončar, Vrlić...), iako onih najboljih (Bušlje, Joković, Garcia...), više nije bilo u postavi. No, Tucak je i s tim "nekim novim klincima" osvojio europsko zlato i postigao fenomenalan uspjeh. Nakon posrtanja na SP-u u Fukuoki i ispadanja u osmini finala, nije bilo teško uvjeriti neke da je splitsko zlato bilo slučajno. No, nije bilo slučajno, već je slučajno bilo nesretno ispadanje od Crne Gore u Japanu. Potvrdilo je to novo odličje naših vaterpolista koje su ostvarili na ovom EP-u. Ne treba zato sumnjati da će naši igrači i na SP-u u Dohi, već u veljači, igrati zapaženu ulogu, tući se za odličja, a zatim to učiniti i na olimpijskom turniru u Parizu.
Što je "pjesnik htio reći"? Ova generacija, bolje reći postava kombinirana od starijih kao što su Vrlić, Bijač... i onih mlađih koji su već došli, nastavila je ono što je radila generacija prije njih - uspješno igrati jednu od glavnih uloga u svijetu vaterpola. Ako i nekad i povremeno zakažu - ponovit ćemo sintagmu s početka priče - to je u sportu posve normalno.
U konačnici - bezdvojbeno - bravo za Tucka, bravo za njegove dečke, opet ste nas neviđeno razveselili. Bravo, vaterpolisti, dostojni ste nasljednici onih najboljih - zapravo - isti ste kao i oni...