Hrvatska vaterpolska reprezentacija spada u "top 3" najboljih svjetskih vaterpolskih reprezentacija s ukupno 15 osvojenih odličja na najvećim svjetskim natjecanjima, na olimpijskim turnirima, svjetskim i europskim prvenstvima i od nje su u periodu od osamostaljivanja Hrvatske i od prvog hrvatskog nastupa na EP-u u Sheffieldu 1993. bolje samo reprezentacije Srbije i Mađarske. Italija i Španjolska odmah su iza njih, ali s daleko manje osvojenih odličja.
Među mladićima koje je Ivica Tucak odredio kao članove momčadi koja je u Dubrovniku, a sada i u Zagrebu na zadatku obrane europskog zlata iz Splita, najtrofejniji je Marko Bijač, ponajbolji svjetski vratar, koji je svoj prvi trofej osvojio na SP-u u Barceloni 2013. kad je Hrvatska osvojila broncu, a otad je on u svoj "sef" spremio svjetsko zlato iz Budimpešte 2017., europsko zlato iz Splita prije dvije godine, olimpijsko srebro iz Rio de Janeira 2016., svjetsko srebro iz Kazanja 2015., te još dvije svjetske bronce (spomenuta Barcelona i Gwangju 2019.) - ukupno sedam medalja kojima će, nadamo se, dodati još jednu, još ne znamo kakvog sjaja u Zagrebu.
Išao samo jedan vratar
S tih sedam, koliko ih je ukupno "nabrao", fenomenalni Marko, koji je već godinama "najjača karika" u igri reprezentacije, on će se približiti onima najboljima u povijesti samostalnog hrvatskog vaterpola. Kako je neki dan, na dan pobjede protiv Grčke u četvrtfinalu, napunio 33 godine, a još igra kao u cvijetu mladosti, on bi zaista mogao zasjesti na hrvatski broj jedan prema skupljenim trofejima na tri najveća svjetska turnira.
Za tako nešto, nedostaju mu samo još tri medalje. Mogao je taj "minus" biti i manji da je Marku pripisano zlato iz Londona 2012., kad je bio u redovima reprezentacije, ali samo kao "promatrač", uz tada nedodirljivog Josipa Pavića. kojem je na vratarskoj poziciji priključen Frano Vićan, tada povratnik u redove reprezentacije.
Bili su premladi
A tko je apsolutni trenutačni rekorder?! Dvojica su - tu čast dijele Andro Bušlje i Maro Joković, koji su se umirovili i reprezentativne kapice objesili o klin na olimpijskom turniru u Tokiju 2021. No, Joković je nedavno izjavio da se stavlja na raspolaganje izborniku Tucku ako će ga trebati za OI u Parizu ovoga ljeta.
Oni, u odnosu na svojeg sugrađanina, Dubrovčana Bijača, nemaju to splitsko europsko zlato, ali su u onom razdoblju prije Bijačevog debija "bogatiji" za spomenuto londonsko olimpijsko zlato, svjetsko zlato u Melbourneu 2007., kao i dvije uzastopne svjetske bronce u Rimu 2009. i Šangaju 2011. Njih su dvojica među onima koji su osvojili sedam svjetskih odličja u nizu raznog sjaja od 2007. do 2019., po čemu je Hrvatska svjetski rekorder. Naravno, što se SP-a tiče. Stasitom Andri, moćnom braniču i vižljastom napadaču Jokoviću trenutačno je, a tako će i ostati - jer je i on umirovljen - najbliži vratar Josip Pavić, koji je iz reprezentacije otišao uoči SP-a u Budimpešti 2017. i tako posljedično nema to zlato, kao i svjetsku broncu iz Gwangjua.
Isto se odnosi i na Damira Burića s osam odličja, no njega nije bilo na SP-u u Barceloni 2013., ali on "vuče" europsko srebro još iz Kranja 2003. Na istom broju medalja - osam - zaustavio se i Sandro Sukno, koji je bio premlad za put na SP u Melbourneu, jer je imao 17 godina, uzeo je zlato u Budimpešti 2017., ali niti on nema ono odličje iz Gwangjua jer se prisilno zbog problema sa srcem umirovio neposredno prije tog SP-a. On je u toj priči sasvim poseban, jer da mu se nije dogodio taj grozni zdravstveni problem, on bi sasvim sigurno bio najtrofejniji hrvatski igrač, jer bi bio članom reprezentacije tada u Južnoj Koreji, zatim Splitu, a i sada u Dubrovniku i Zagrebu, i tko zna dokad, jer je samo godinu dana stariji od Bijača, koji "prijeti" biti najtrofejnijim našim igračem, a Sukno je u reprezentaciju na velikim natjecanjima ušao kao 19-godišnjak. Zaista šteta, no on nema za čime žaliti, i jedan je od nekolicine naših vaterpolista koji imaju "hat-trick", zlata na OI, SP-ima i EP-ima. Među njima je i Samir Barać, koji je otišao još davno nakon Londona, nema onaj niz od sedam uzastopnih svjetskih medalja, ali ima ona davna europska srebra još iz Firence 1999. i Kranja 2003.
Nekolicina s hat-trickom
Genijalni centar Igor Hinić stao je na sedam medalja, od olimpijskog srebra u Atlanti 1996., a igrao je do Londona. Također ima sva tri zlata.
Još jedan napadač, Paulo Obradović je, pak, došao u Rimu 2009., a otišao nakon Kazanja 2015. i također ima šest odličja. Ivan Buljubašić preskakao je neke nastupe igrajući od 2009. do 2017., ima "samo" pet medalja, ali i zlata na OI, SP-ima i EP-ima. Niz Mihe Boškovića se u razdoblju od 2007. do 2012. poklopio također osvajanjem samo pet medalja, ali s također olimpijskim, svjetskim i europskim zlatom.