Srijeda ujutro i prijepodne u Sheratonu. To je bilo zagrebačko uporište Barakuda posljednjih tjedana dana. U predvorju uglavnom sami pozdravi s igračima, sada svaki sa svojom prtljagom, dakako i mislima, lica ozbiljna, nema baš smiješka. Svi žure doma jer ondje dugo ostati neće.
Em su koncem prošle godine samo na brzinu, kratko "skoknuli" svojima za Božić dva dana, pa za Novu godinu možda i manje, jer već 1. siječnja su već bili u vodi. Na svojem radnom mjestu. Sada pak, budući da su istina europski doprvaci, ali zasad još uvijek bez olimpijske vize, ta se traži u Dohi. Posljednja postaja uoči Pariza predstojećeg ljeta. Sljedeće je okupljanje Barakuda već 22. ovog mjeseca. To je idući ponedjeljak.
Igrače smo mahom pustili na miru, s iznimkom kratkog zadržavanja kapetana Marka Bijača, ali smo zato zaokružili turnir u Gružu i uz Savu s izbornikom Ivicom Tuckom. Nije više u trenirki već u trapericama. Reklo bi se u "civilki", a prije nego li ga je supruga odvela na objed negdje u grad, novinari su izbornika "odveli" pred mikrofone i kamere.
- Jutro je najteže, jutro je teško. Citirat ću kolegu Zlatka Dalića, te mu se zahvaliti i ovim putem, kao i njegovim pomoćnicima Ćorluki i Mandžukiću, predsjedniku HNS-a Marijanu Kustiću i svim sportašima koji su nas pratili... Dakle, citirat ću Dalića koji je bio nakon finala s nama na večeri, došao je pozdraviti dečke i rekao mi samo - "Zbog jutra nakon poraza mrzim biti trener". Ta rečenica sve govori. Jutro je jako bolno, ali nema plakanja. Moramo ići dalje, za tri tjedna nas čekaju još teže obveze. Nismo uzeli ono najvažnije, zlatnu medalju, nismo izborili Pariz i za tim najviše žalimo. Nemamo vremena, potrošeni smo emocionalno i fizički, a već 22. siječnja u večernjim satima se skupljamo. Ne znamo samo još uvijek gdje. Tražili smo da to bude Rijeka, ali grad Rijeka nudi hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji balon, a mislim da na to nećemo pristati. Ja dok sam izbornik na to nikad neću pristati - u uvodu će izbornik Barakuda.
Rijeka je naime ponudila treniranje u bazenu koji je pod tzv. balonom jer je očito onaj "glavni", odnosno čvrsto natkriveni bazen pun, rezerviran. Izbornik pak želi uvjete približno istima onim kakve ga čekaju u Dohi, dakle čvrsti krov nad glavom.
- Vidjet ćemo gdje ćemo na pripreme, a u ovih 4-5 dana koliko smo na odmoru, moramo se odmoriti, pregrupirati. Nećemo ovo nikad zaboraviti, ali dopustite nam da budemo ponosni na ovo što smo napravili. Znam da je teško, ali život ide dalje.
Nikako pobjeći od dojma kako smo se, većina možda, u ovoj državi prestali radovati srebrima, pa i broncama...
- Ja sam siguran u jedno. Siguran sam da dolaze vremena u kojoj ćemo se, nažalost svakoj medalji hrvatskog sporta silno veseliti. Nakon polufinala našeg s Mađarima koji istina nisu osvojili medalju ovdje, ali svi smo bili njima pozitivno iznenađeni i začuđeni, i pitali smo neke njihove ljude iz mađarskog saveza - "Pa odakle ovi momci, kako uspijevate?". U Mađarskoj možeš dirati sve, ali tamo se sport i sportaši ne diraju. To je ponos jedne države. Kod nas nažalost mislim da nije tako. Mi smo ponos i tuga i tema za razgovore vrlo kratko vrijeme. Duboko se nadam da će se to promijeniti i da će se puno više ulagati u sport. Znam koliko je Vlada digla ulaganja u odnosu na ono prije, ali to je i dalje toliko malo. Moramo biti svjesni da će uskoro doći teška vremena za hrvatski sport, jer što god napravite uvijek će neki govoriti "što njima treba...". Najveća poruka ovog Eura nije ni srebro, niti divna atmosfera, niti sve ostalo. Najljepša poruka je da će se 100, 200, 300 nove djece upisati na vaterpolo, na sport, neće biti na ulici. Neka nova djeca će htjeti biti Bijač, Fatović, Bukić... Srebro je veličanstven uspjeh, ali izgubiti ga na onaj način je izuzetno bolno.
E sad, onda pitanje, kako smo ga i zašto izgubili?
- Izgubili smo od suparnika kojemu treba skinuti kapu, od najbolje reprezentacije na svijetu. Španjolska je od 2018. godine igrala sva velika polufinala ili finala. Na OI, SP i EP! Svako! Divni su momci, trener je fantastičan. Nismo imali dovoljno snage i koncentracije, nismo imali sportske sreće. Imali smo jednog čovjeka protiv kojeg nismo mogli igrati. To odgovorno tvrdim. Za dobiti Španjolsku morate biti na 115 posto svojih mogućnosti. Bili smo odlični veći dio utakmice, ali neke stvari nam nisu išle u prilog.
Taj čovjek je u bazenu ili kraj bazena?
- Sve ste me razumjeli ja se nadam. Jedan od njih dvojice.
Iako smo razumjeli jako dobro, zbog čitatelja koji ne znaju, s rečenicom - "jedan od njih dvojice" - jasno je kako se ovo tiče sudaca. Izbornik nije imenovao tko konkretno iz dvojca Boris Margeta (Slovenija) i Georgios Stavridis (Grčka), ali slutimo da je izbornik mislio na grčkog djelitelja pravde.
- Kažu mi "pali smo zadnju četvrtinu". Je, završilo je 0:3, točno. Nismo dali gol. Ne znam samo jeste li svjesni da smo u zadnjoj četvrtini imali tri dosuđena kontra-faula, 2 metra. Ne znam jeste li svjesni da smo jedino isključenje u zadnjoj četvrtini dobili pred kraj utakmice. Ne znam jeste li svjesni da se Španjolska vratila u igru kad su Španjolci bili bezidejni. Nisu zapucali na gol u zadnjoj četvrtini, ali su ispred mene dobili su igrača više, isključen Harkov na najobičnijem faulu u vaterpolu, kakvih ima 300! Iz minute odmora su dali gol, došli na 10:9. Ponovo onda s igrače, više dali gol i onda majstorija Granadosa na kraju, kojoj treba skinuti kapu. Rekao sam, takav gol nisam vidio od finala Olimpijskih igara 1984., kada je Jugoslavija osvojila zlato. Milivoj Bebić, s desnog krila nakon vodstva Amerikanaca 5:2, on daje za 5:5. Kada to napravite 48 sekundi prije kraja utakmice, onda samo treba reći "svaka čast".
Vratili bi se malo na finale 2024. i Zagreb, Španjolska s druge strane. Komplimentirali ste Granadosu, kritizirali suce ili suca, ali ima li nešto što zamjerate sebi u konkretno finalnoj utakmici? Možda da su drugi igrači završavali utakmicu? Ili da ste zadnje sekunde s već dobivenim jednim igračem više, poslali i Bijača u napad?
- Bilo je trenutaka kada sam pomislio o opciji ići s vratarom naprijed, ali ne. Dobili smo igrača više i kada imate 6 na 5 ili 7 na 5, dođe vam na isto, odnosno kao da ste opet 6 na 5. To je isto kao kada imate 6 na 5, pa još jedno isključenje, ostaje 6 na 4, onda mičete jednog da ne bi stvarao gužvu, logično. Je li sebi što zamjeram? Zamjeram što nisam uzeo zlato, boljet će me ovaj poraz vjerojatno cijeli život. Ovo ostalo... ne. Odgovorno tvrdim ne, ne zamjeram si ništa drugo.
Da se osvojilo zlato u Zagrebu, a time i plasman na Igre u Parizu, bi li tada za SP u Dohi napravili nešto slično poput mađarskog izbornika Zsolta Varge ovdje, pa u Katar odveli kombiniranu postavu?
- Zato mi je posebno žao, šest ili sedam igrača ne bi išlo u Dohu. Vrlić, Lončar, Bukić, Bijač, Fatović i da ne nabrajam. Nažalost, oni moraju ići i to će biti užasna potrošnja za njih. Nažalost oni moraju ići tamo, bit će to velika potrošnja za njih. Idemo s najjačim snagama, sa svim zdravim igračima. Nemamo vremena, možemo ih pokušati osvježiti jedino, pokušati ispraviti taktičke greške, ali to će strašno potrošiti naše igrače. Doha je sad prvi cilj, ne medalja, nego moramo otvoriti vrata Pariza. To je ključ svega, moramo ići u Pariz. Ne želim više uopće pomisliti na Rotterdam 2021. i one peterce u posljednjoj utakmici, za posljednje kvalifikacijsko mjesto za Tokio. Čeka nas teško Svjetsko prvenstvo. Pariz je misija mog života, to mi je jedino u glavi. Zaslužili smo Olimpijske igre, jedna smo od najvećih vaterpolskih nacija na svijetu. Ne budemo li tamo, to je debakl za mene, igrače, sve. Španjolci nas više nikada neće dobiti lako.
Dosta je dugačko bilo druženje s izbornikom koji izrazito emotivno doživljava svaki nastup, utakmicu reprezentacije. Proživljava svaku minutu dramatično, a ni minulo zagrebačko finale neće zaboraviti brzo.
- Ovo neću nikad zaboraviti. Ja to živim, ovo je moj život. Sinoć je bilo 10 mg, idućih dana će biti 5 mg Normabela. Jedno određeno vrijeme će sigurno biti tako, ali bez toga ne odlazim u san. Nemojte krivo shvatiti, bio sam i igrač. Njima je pakleno teško, ali kad to se ovo dogodi, nekako je ipak malo lakše. Ali trener... Tvoja je odgovornost najveća, preispituješ se za puno stvari, vrtiš puno filmova u glavi... - sada će opet suci ili sudac, utjecaji doći na red.
- Preispituješ za ovog jednog čovjeka koji je bo toliko neobjektivan i koji te dovodi do ludila. Dobro, Španjolci još uvijek imaju odgovornog čovjeka koji određuje, delegira suce. Moramo i toga biti svjesni. Imaju snagu i izvan bazena. Da me ne bi netko krivo shvatio, prenio, preveo - čestitam Španjolcima u bazenu. Njihovom treneru i igračima. Sjajni su, ali jedan čovjek, jedan od dvojice uz bazen u finalu nije bo objektivan - zaključio je izbornik Barakuda Ivica Tucak.