Protiv Francuske smo pobijedili lakše od očekivanog, uvjerljivo i moćno u svim aspektima igre, osim tog famoznog igrača više. Obrana je bila fantastična. Nismo dali mogućnost Francuzima da išta naprave u napadu. Vidljiva je ogromna želja i kod visine bloka i kod zadovoljstva kad se izblokira, to je ono što je po meni jako bitno. Vidi se na igračima da slave obranu jednako kao što slave gol. To je veliko postignuće, a vrlo vidljivo.
Što se napada tiče, igrač više nije išao, ali sve ovo drugo je funkcioniralo odlično, sjajno sa svih strana. U početku je probušio Burić, kasnije Ante Vukičević, Žuvela. Širinu konačno imamo i to je dobro, daleko bolja situacija nego kad imate jednog igrača koji daje, karikiram malo, 6-7 golova. To je isto ono što je “nosilo” Hrvatsku i u Spaladium Areni prije godinu i pol dana. Zajedništvo, ekipna igra, bez velikih izdvajanja pojedinaca i to je put ove reprezentacije za napraviti nešto veliko, nešto više.
Što se tiče igrača više... Dojam je moj da je to priča koja se sad već neko duže vrijeme vuče kroz reprezentaciju i onda se uvuče neka, čak je ne bih nazvao nervoza, nego podsvjesni pritisak. Nešto što te “žulja”, tu negdje čuči. To je sad neka glavna vijest o kojoj se najviše priča, dok treba sav fokus malo udaljiti od tolike pozornosti, razglabanja o tome, odnosno treba maknuti fokus od unaprijed dogovorene akcije.
Naime, imate situacije na samom početku napada s igračem više, protiv Španjolske i Francuske, gdje smo imali čiste situacije s kristalno čistom šansom za gol. To su situacije kada se može ići na realizaciju, kada je igrač na pet metara od gola, s par glava ispred sebe, ali bez ozbiljnog bloka. Tu se ide odmah na brzu realizaciju. Takvi golovi podižu samopouzdanje, “lome” suparnika. Nekako mislim da više želimo odraditi akciju s igračem više, nego zabiti gol. Trebalo bi biti obratno. Moramo odmah, od prve sekunde takvog napada “napasti” gol. Od prve sekunde vidjeti pukotine u obrani i nasrnuti na njih. Ovako se dovodimo u situaciju da vrijeme “curi”, da se prekombiniramo.
Bojim se da smo postali robovi akcije, a ne učiniti ono što je najvažnije, postići gol. Znam, tu je jako tanka crta. Između ludila i brze realizacije je tanka crta, toga valja biti svjestan, to znam i jasno mi je kad se to krivo tumači, nastane kaos. No, ima situacija gdje smo morali ići na brzu realizaciju. Ako si blizu, a nema bloka ispred tebe, ideš odmah.
Što se Crne Gore tiče, to je momčad koja svakome može zagorčati život, ali... Ako smo mi dobri, onda teško da oni mogu nas pobijediti. Po onome što smo dosad vidjeli, nema razloga bojati se Crne Gore. Moramo ih poštovati, to se podrazumijeva i u to ne sumnjam. Ozbiljno smo shvatili i Francuze, ali ako smo mi pravi... Crnogorci su mladi, dobro igraju, ali i oni osciliraju. Svi osciliraju, ali oni malo više.
Ono što sam zamijetio kod nas je da mi iz naše jake obrane imamo fanatično plivanje u napad. To je već znak da smo fizički spremni i mislim da u tom ritmu mi imamo i širu klupu, iskusnije igrače. Mislim da smo mi u toj utakmici favoriti, u konačnici igramo doma, pred sjajnim navijačima.