U kolektivnim, loptačkim sportovima mnogi će vam sportaši reći kako je na natjecanjima turnirskog tipa, bilo da se radi o olimpijskim igrama, SP-u, EP-u ili europskim kupovima, najteža stepenica četvrtfinale. Jasna stvar: prođete li dalje, onda je svaka daljnja utakmica još "teža, veća"... Svaka ima i svoj pritisak, ali onaj četvrtfinalni je možda ipak najveći, najteži. To je onaj stupanj natjecanja koji vas ili "gura" u borbu za medalju, vrh ili u... zaborav. Sjećamo se kako nam je koncem prošle godine, koja je ostala ubilježena u povijesti hrvatskog vaterpola kao vjerojatno i najsjajnija (svjetsko zlato, te europsko i olimpijsko srebro), Loren Fatović rekao sljedeće:
- Finala se pamte, jasno i o njima se priča najviše, no najvećim uspjehom ove naše reprezentacije u 2024., ali i mnogim prijašnjim godinama, ja držim četvrtfinala. Mi smo sve to pobijedili, onda kada je stvarno najteže, kada je pritisak najjači.
Nedvojbeno istina i po tom pitanju nema spora. No jednako tako, jako će se malo ljudi sjetiti danas koga su to Barakude točno dobile u četvrtfinalu Zagreba, Dohe, Pariza. No finala, o da, toga ćemo se sjetiti. Ne samo iz 2024. godine, već i mnogih drugih, prijašnjih finala. Ha uostalom, to je sport. Ona završna utakmica, za pokal, za zlato, ona se najviše i najduže pamti.
Poštujemo četvrtfinala, ali finala su ipak... finala! Ni njih nije jednostavno igrati, na njih se valja i naviknuti, "znati" ih igrati. Kad smo pri vaterpolu, sjećamo se naše reprezentacije u prvih 15-ak godina nezavisnosti. Triput smo igrali finala i sva tri izgubili: finale OI u Atlanti 1996. od Španjolaca, pa finale EP-a 1999. u Firenci od Mađara i finale EP-a 2003. u Kranju od SiCG. Stvar psihološke snage, zadovoljenja već ulaskom u finale ili nešto treće, podložno raspravi. Činjenica je tek da dolaskom Ratka Rudića i s nastavkom Ivice Tucka Barakude pobjeđuju u finalima. Ne uvijek, ne u svakom, ali u većini da. To je i matematički točno.
U sportu nije baš raritetno, makar nije ni posve uobičajeno, da momčadi učestalo ili u nizu pokleknu na samom pragu cilja. U jednom drugom sportu, daleko raširenijem, nogometu konkretno, najbolji primer tomu je Bayer Leverkusen. Velik njemački klub koji bi ne jedom dolazio do finala, na prag trofeja i onda sve prosuo. Do te mjere da su se neki mediji znali grubo našaliti pa prozvati ovaj klub Bayer Everloosen ili Bayer Neverkusen. Zoran primjer toga im je bila sezona 2001./02. u kojoj su izgubili finale Njemačkog kupa (Schalke), Lige prvaka (Real Madrid), ali i Bundesligu (Borussia Dortmund) izgubivši u pretposljednjem kolu od slabašnog Nürnberga koji se tako spasio od ispadanja.
U Hrvatskoj se, u našem vaterpolu konkretno, nešto slično događa splitskom Jadranu. Ove sezone su igrali tri finala i sva tri izgubili (Superkup, Hrvatski kup i Premier liga). Od ta tri poraza, prva dva su bila od momčadi koja je realno slabija, neiskusnija, bitno mlađa, od Jug Adriatic osiguranja.
Istina, onom tko je na papiru slabiji je puno lakše i veća je vjerojatnost pobjede u jednoj finalnoj utakmici, nego u nizu od tri ili pet, ali opet... Glede Premier lige, Jadran je ostvario rekord. Nije baš da će se njime ponositi i rado ga isticati, ali jedini je klub koji je dosad u ovoj ligi igrao čak četiri uzastopna finala i sva četiri izgubio. Time su prestigli jugaše koji su imali u dva navrata po tri uzastopna poraza u finalu Jadranske ili danas Premier lige (2013. - 2015., sva tri puta od Primorja EB; te 2019. - 2021., dvaput od Mladosti i jednom poraženi od Radničkog).
Što je razlog ovosezonskih posrtanja Jadrana u finalima? Umor ili tjelesnu istrošenost bi isključili, jer jednako su umorni bili i suparnici, a uostalom i nismo primijetili osjetniji fizički pad u igri. Poraz od kragujevačkog Radničkog nikako nije i ne može biti iznenađenje jer Kragujevčani su ludo jaka, silno skupocjena momčad s petoricom zlatnih olimpijaca iz Pariza (vratar Filipović, braća Jakšić, od kojih je stariji Nikola danas jedan od najboljih igrača na svijetu, te S. Rašović i Drašović). Uz njih je i bivši reprezentativac, jedan od svojedobno najboljih centara svijeta Duško Pijetlović.
U ljeto 2025. dovest će još dvojicu reprezentativaca, zlatnih iz Pariza, Ranđelovića i Dedovića. To je "mrak" momčad već sada, a dogodine... Međutim, porazi u finalima od jugaša su, uz dužno poštovanje Gosparima koji su odigrali perfektno (posebno finale Kupa), ipak primarno vrlo loše epizode, podbačaji jadranaša. Ne može se reći da nemaju iskustva, a posebno ne iskustva igranja u finalima. Imaju i Juru Marelju, stratega na klupi koji "živi vaterpolo", te je jedan od boljih taktičara u trenerskom svijetu. Dakle, ako je nešto enigma, onda su to prije svega ta prva dva ovosezonska izgubljena finala.
Sva ova priča mogla bi ipak biti potisnuta uspiju li jadranaši trijumfirati u četvrtom ovosezonskom finalu jer vjerujemo da će do njega doći. Ono u finalu Prvenstva Hrvatske. Ondje će ih čekati mladostaši koji su na papiru jači od Gospara ili možda ipak jugaši koji su Splićanima "crna mačka". E tada, u tom očekivanom finalu državnog prvenstva, Jadran će imati ozbiljan pritisak. Puno veći i jači od dosadašnjih. Bilo bi im to četvrto finale u sezoni, u glavi su im već tri poraza i tada će psiha igrati važnu, možda i presudnu ulogu.
Komentari (0)