Bilo je to nekih desetak dana prije Božića 2022. Tada je Jure Marelja postao trenerom Jadrana, usred sezone praktički, stigavši iz Solarisa. U tom trenutku, veliki klub sa Zvončaca nije se mogao pohvaliti s niti jednim naslovom prvaka Hrvatske. Pomalo nestvarno čak jer, od kako je samostalne nam domovine, isti klub bio dvaput prvakom Europe. No doma, u Lijepoj našoj... ništa. Dvije i pol godine kasnije, Jadran ima 3 naslova prvaka Hrvatske. Da, i jedan Superkup.
Prvi trener koji je nakon 77 godina uspio jadranaše uspeti tri godine zaredom do pobjedničkog pokala u nacionalnoj ligi.
U te posljednje tri sezone samo je još jedan trener u Hrvatskoj, u 5 ekipnih sportova (nogomet, košarka, vaterpolo, odbojka, rukomet) uspio to isto. Biti prvakom države posljednje tri sezone. Samo još u muškoj odbojci Ratko Peris koji je ove sezone krunu donio osječkoj Mursi, a prethodne dvije sezone Mladosti.
"Junak" ove priče, Jure Marelja (45) je međutim tri naslova prvaka Hrvatske ostvario u istom klubu, ali s različitim momčadima (posebna priča), no ujedno u daleko najjačoj sezoni regionalne Premier lige. Ne zaboravimo naime da se međuhrvatske utakmice u toj ligi računaju za poredak u državnom prvenstvu. Da, Jure je sudjelovao i u još pokojoj "sitnici". Pomoćnik izbornika Tucka u osvajanju europskog zlata u Splitu 2022., svjetskog zlata u Dohi 2024., olimpijskog srebra u Parizu prošle godine, ali i europskog srebra u Zagrebu, u siječnju 2024. Sve u svemu, reklo bi se da ovaj trener ima, u Dalmaciji vele - "mota". Ima "žicu", znanje, moć i umijeće.
Nakon posljednjeg Jadranovog naslova prvaka medijski je hvaljena, s punim opravdanjem, klupska uprava. Podrazumijeva se da je apostrofiran, i opet zasluženo, igrački udio jednog Marinića Kragića, Bijača, Fatovića, Butića... To su oni, "neposredni proizvođači". Međutim, neka se nitko ne naljuti, najvećeg dijela toga ne bi bilo, odnosno lavovski dio je ipak pao na pleća stratega. Trenera. Onog čovjeka kojeg vidimo na klupi u cca sat i 5-10 minuta neke utakmice. Ono što ne vidimo jest bez pretjerivanja i po 12-15 sati svakodnevnog "mućkanja", izmišljanja, osmišljavanja, analiziranja, uigravanja, gledanja stotina sati video-snimki... Silan je uspjeh onda na kraju jedne sezone, kao nagradu ili plod rezultata, podignuti trofej. Jure je takvih krajeva sezone imao već tri. Tri uzastopno! U sportu koji u nas ima izvanredno brojnu i snažnu konkurenciju.
Opet, kad je riječ o posljednjem naslovu prvaka Hrvatske, on po mišljenju novinara ima osobitu težinu. Samo ćemo podsjetiti one koji površnije prate vaterpolo. U ljeto 2024. Jadran je ostao bez Harkova i Đ. Radovića na desnoj strani, bez Bukića lijevo, Vrlića na 2 metra, Biljake na braniču, bez obojice vratara, Marcelića i Anića. Strava! Jest, došao je najbolji vratar, Marko Bijač, ali svlačionica je bila "poharana".
Jeste li se negdje u to doba uplašili, uhvatili za glavu, zdvojno u sebi priupitali, a što i kako sad?
- Najveća otegotna okolnost mi je bila zapravo što je ljeto završavalo, a ja sam se tek vratio iz Pariza, s Olimpijskih igara. Nakon cijelog ljeta u reprezentaciji - u prisjećanjima će Jure Marelja danas.
- Malo je vremena bilo do početka sezone. Sjećam se da sam imao dogovor s Mladenom Drnasinom koji je u to doba još bio predsjednik kluba, da uzmem odmor od 20-ak dana. Vratio sam se nakon 8 dana na radno mjesto, iako su reprezentativci još bili na dopustu. No, mene je uhvatila panika. Nisam mogao ostati miran jer sam znao da nas očekuje jako puno posla, a malo vremena. I ne, nisam razmišljao o tomu što ćemo i kako ćemo, nego da što prije "posložimo glave", karaktere, igru i sve ono što čini jednu momčad, te da krenemo u sezonu. To su mi bile prve misli. Međutim, moram jedno istaknuti. To vrijeme dok me nije bilo, s momčadi je radio Joško Joke Kuhar, kondicijski trener koji ima sličan pristup treningu. On se pokazao izuzetno dobar, stručan za prvu momčad. Jasno, plus Andro Franičević koji je s momcima radio neke čisto vaterpolske stvari. Tako da je zatečeno stanje dok me nije bilo cijelo ljeto, bilo ne dobro, nego odlično. Jasno, ne mogu ne spomenuti Renca Posinkovića, koji je isto bio cijelo vrijeme u reprezentaciji, ali čija mi je uloga i značenje i stožeru od neizmjerne važnosti i pomoći. Od rada s vratarima, a Bijač je to samo potvrđivao, pa nadalje - naglašava Marelja.
Dobro, ali momčad je ipak bila na papiru oslabljena. Konkurencija, a tu u prvom redu mislimo na Mladost se ojačala silno, baš vama "uzevši" 5 igrača...
- Dvojake su bile emocije. Sumnja i preispitivanje je spiritus movens koji vas uvijek gura naprijed. Ja se nikad nisam prestao preispitivati, a da sam vjerovao u momke... To jesam! Od prvog trenutka. Mislim da sam tu vjeru uspio i prenijeti na njih. Nije bilo razloga da ne vjerujem u njih. Od pristupa treningu, načina na koji treniraju, profesionalnosti, a i uvjeta koje imamo u klubu. Bio sam dakle uvjeren u postizanje rezultata, sad kakav rezultat... bilo je pitanja, ali od početka namećem najveće ciljeve. Ja sam želio da idemo i na Final Four Lige prvaka, želio sam osvojiti sve što možemo. Ja to tako guram, radim, vjerujem. Sad, je li to nekad iracionalno, prepuštam drugima procjenu.
Koliko ste morali promijeniti igru? Pitamo zato jer ste promijenili puno igrača, fizionomiju...
- Potpuno sam promijenio! Od jednog vaterpola gdje imaš Josipa Vrlića koji kad dođe na 2 metra, siguran si da ćeš imati dubinu napada i šutere na liniji 5-6 metara. Ne umanjujem vrijednost mojih sadašnjih centara, ali to su ipak potpuno drukčiji tipovi igrača. Vrlić vam sigurno daje 8-12 isključenja po utakmici. To je jedan detalj. Šuterski sam imao prije i Harkova i Bukića i Marinića Kragića i Fatovića i Butića, plejadu cijelu, a onda odu dvojica koji su reprezentativci. Svak‘ s po jedne strane. Ostao sam bez jednog beka, Biljake. Doveli smo se u situaciju da smo morali promijeniti fokus igre s centarske na malo više tranzicije, dinamike, kretanja. Korjenito se mijenjalo. Plus obrana s igračem manje.
Ono što je ispod radara možda prošlo je i da ste imali dosta problema s ozljedama igrača koji su vam "skratile" rotaciju. Recimo, doveden je Marin Tomasović iz Spandaua koji se onda ozlijedio (koljeno), nije ga bilo pola sezone, ako ne i više. Mladi Toni Radan, ozljeda lakta.
- Baš je Tomasović energijom, plivanjem, dinamikom i svime što ima, donio i značio puno. Njegov značaj je došao do izražaja kad je izostao. Igrači su se počeli trošiti više. Pa je ozlijeđen cijelo vrijeme bio Jere (Marinić Kragić), Fatović iscrpljen, Zović u jednom trenutku potpuno izmožden, Butić se mučio sa svojim ozljedama. To su bile kronična stanja, a uvjetovana ograničenim brojem igrača koji su igrali na 2-3 "fronta". Od Premier lige, Lige prvaka, pa malo Kup, pa domaće doigravanje, pa malo reprezentacija... A svaka nam je utakmica bila - "moramo". Karakter tih igrača je onda bio presudan. Realno, budimo iskreni da je velik domet što smo igrali i finale regionalne lige. Iako nikad neću prežaliti poraz u finalu, ali činjenica da smo to igrali je bila velika stvar. Ne znam baš koliko bi ljudi prije sezone reklo da će Jadran do finala Premier lige koja je bila "ubitačno" visoke kvalitete ove sezone.
Ono što vas je pratilo ipak do finalne serije za prvaka Hrvatske, da ste bili do tog trenutka momčad za finala. Te Superkup, pa Kup, pa Premier liga... sve finala, ali nikako onaj zadnji korak.
- Superkup je jedna samo utakmica, to mi je nekako lakše prežaliti...
Vaš kapetan, Marinić Kragić nam je spomenuo neki dan da vas je međutim gubitak finala Hrvatskog kupa već solidno pogodio.
- Je, točno. Superkup ne, ali Kup nas je poljuljao sve jer nismo mi očekivali da ćemo sve osvojiti i da Jug nije jak suparnik. Ne, Jug je odličan, ima određenu količinu super-igrača, a fantastično su vođeni. Svi znamo tko je Vjeko Kobešćak. Tko god kaže da će pobijediti Juga u jednoj utakmici, nije normalan. Ali... poljuljao nas je taj Kup. Nije nas izbacilo iz kolosijeka u smislu da smo počeli sumnjati, ali udarac je bio stvarno jak. Uvukla se tada baš neka mučna atmosfera među nas.
U priči o tri trofeja prvaka, po nama se čini i da su to tri različite priče. Spomenuli smo odlaske u ljeto 2024., ali ne zaboravimo ljeto 2023. Umirovio se kapetan Anđelo Šetka, otišao je prvi branič Rino Burić, centar Nikša Dobud, ali i Ivan Domagoj Zović, Marin Delić... Da, došao je Loren Fatović.
- To su tri potpuno različite koncepcije, tri i karakterom različite momčadi. Svaka je iziskivala određeni napor mentalni i fizički za dovođenje u optimalno stanje. Međutim, imao sam stvarno veliku pomoć igrača. Prije dvije sezone je bilo i nekih vrlo visokih poraza, ali nikada nisam osjetio da oni, igrači sumnjaju.
U tomu osobno vidimo veličinu trenera. Jure Marelja iz prosinca 2022. je bio trener koji je puno obećavao, a danas je to trener šampion.
- To ne mogu komentirati. Nekad se probudim s mišlju da nemam pojma ni o čemu! Onda me trening ponekad razuvjeri u tim mislima. To su preispitivanja koja su dio procesa, ali to bi trebao ocijeniti netko tko se bavi evaluacijom trenera.
Pa, od ljudi koji se između inog time bave time, "ocjenjivanjem" trenera, rekli bi da je cijena Jure Marelje narasla na tržištu i da ste "tražena roba".
- Neću skrivati, bilo je poziva izvan Jadrana, ali moj status u Jadranu kako ga je postavio prethodni predsjednik Drnasin, a drugi Adrian Ježina nastavio, mi je olakšao misao da je Jadran sredina gdje ja mogu još nešto reći, puno toga napraviti. Možda napravimo neki manji remont, ali sigurno ništa neplanski i stihijski.
Trener je ovdje želio nešto posebno naglasiti. Nešto što su nam već rekli, poručili mnogi iz prvaka Hrvatske.
- Ovo je za našeg Mislava Bezmalinovića koji nas je prošlo ljeto napustio. On je isto ovo stvarao. Da je tu, sad bi mi samo - "A jesan‘ ti reka‘ da će tako biti". Žao mi je što se nije proveselio s nama, ali vjerujem da nas je tamo gore i gledao i veselio se.
Koliko upijate nešto od Ivice Tucka kojem ste desna ruka među Barakudama, po nekoliko mjeseci godišnje?
- Mislim da smo, na svoj način različiti, ali mislim da upijam od sviju. Gledanje od juniorskih do seniorskih utakmica. Sigurno da mi je rad u reprezentaciji najviše pomogao. Ono što Tucak i svi vrhunski treneri nose, je što od njih možda uspijete skratiti taj neki put u situacijama koje bilo da su krizne ili nepredvidljive. Sjajna je stvar sjediti s Tuckom ili razgovarati s Ratkom Rudićem, čuti se s Milom Nakićem, sretnete Joku Krekovića koji nešto kaže usput, s mnogo splitskih trenera različitih, pa dobijete neka razmišljanja. Posebno je to izraženo kada su natjecanja reprezentacija u pitanju. Tu se "naoštrim" znanjem, slušam, pratim, upijam.
Razmišljate li već sada o Jadranu sljedeće sezone ili je prerano?
- Razmišljam naravno. Izuzetno je teško nakon što smo eto nametnuli proteklih sezona očekivanja od nas na najvišu razinu. Razmišljam kako nastaviti u tom tonu jer ja nikada neću odustati od toga da budemo najbolji. Prvo moram razgovarati po tom pitanju s predsjednikom, Upravom, ali neću odustati od želje da ostanemo na vrhu.
Prepoznaju li vas, zaustavljaju, čestitaju na ulici, u Splitu? To je sredina koja obožava i veliča pobjednike, ali samo je Marelja taj koji donosi naslove državnog prvaka?
- Uglavnom se ja krećem po kvartu, vrtim na relaciji Skalice - Meje -Poljud - Zvončac. Tu imam ljude koji me poznaju, pozdravljaju. Da, Split voli trofej, ali... da ćeš dobiti neko veliko priznanje, nećeš, ha, ha!! Upravo ta činjenica, da ga nećeš dobiti, e to je najveće priznanje!
Znamo da ste maksimum vremena u vaterpolu, bazenu, utakmicama. Negdje se morate "isključiti", odmoriti. Gdje i kako Jure Marelja "puni baterije"?
- Volim provoditi vrijeme sa sinom. On je distrakcijski faktor koji me makne od vaterpola. Nekako, tražim vremena i da budem sam. Maknem se, sjedim ili šetam, sabirem misli sam. Mislim da je trenerski posao dosta onako, samotnjački. Nemam taj luksuz koji sam imao u Šibeniku gdje imam brodić, pa otići "na more". Sad nemam ni toliko vremena, ali volim pronaći par sati samoće ili otići sa sinom negdje, "nabijati" loptu. Tu onda misli malo odlutaju.
Jure Marelja. Sin slavnog oca Željka, kapetan košarkaša Šibenke iz ‘83., one momčadi koja je s Draženom bila prvak. Čovjek koji strastveno obožava cvijeće, a podrazumijeva se, kao svaki Dalmatinac i more. Sport mu je profesija dakako, ali negdje u stanu, u ladici je diploma s Pravnog fakulteta u Splitu. Diplomirani pravnik i trofejni trener. Jednom riječju, šampion!
Komentari (0)
Komentiraj