Ovo mogu i ovo se usude učiniti samo Hrvati! Prihvatili smo izazov koji nitko nije želio i frapirali Europu

U utorak je oblačnoj, lagano hladnjikavoj siječanjskoj zagrebačkoj noći koju je lijeno i stidljivo zalijevala rosulja, nešto nalik mješavini kiše i snijega, okončano 36. Europsko vaterpolsko prvenstvo, Dubrovnik - Zagreb 2024. Nadmetanje na kojem je Hrvatska osvojila dvije kolajne. Ne, nismo se prevarili u brojanju. Silnim trudom i zalaganjem, osvojeno je zlato i srebro.

Zlato za nešto što mogu, što se doista usude učiniti samo Hrvati. No, ne nas čak i malo manje od 4 milijuna, nego nemjerljivo manja skupinica entuzijasta, radoholika, luđaka, zaljubljenika u sport.. Nazovite ih kako hoćete. Oni koji su u 48 radnih dana organizirali, iz ničega, doista sjajno Europsko prvenstvo. U 48 radnih dana! S tim da tu računamo pod radne dane razdoblje od 18. ili 20. prosinca pa do 2. ili 3. siječnja, kada nitko u državi ne radi. Mislimo onako, "pošteno radi". To je doba domjenaka, blagdana, opuštanja, pa onda malo "liječenja" od blagdanskog odmora", te zatim skijanja. E, u tom vremenu je ova država, njezina dva grada Dubrovnik i Zagreb, sa skupinom spretnih i snalažljivih žena i muškaraca, organizirala ni manje, ni više no Europsko prvenstvo. Koje je prethodno bilo u "banani", zbog rata u Izraelu i Gazi. Logično da nitko nije mogao, a još manje želio u Netanyu. U ozbiljnoj opasnosti je bilo da se EP ne održi, a moralo se, jer bliži se Doha i SP koje počinje već 4. veljače. Moralo se jer Europa je tim EP morala iznjedriti jednog putnika za Igre u Parizu. I onda je Hrvatska podmetnula leđa. Zapisat ćemo i ovo, Hrvatska je spasila vaterpolsko EP jer da nije bilo Dubrovnika i Zagreba, ovog natjecanja ne znam bi li bilo. S Berlinom dogovora nije bilo, a nitko drugi se nije javio, ni želio. Čitajte - mogao. Nikakve ni Budimpešte, ni Beogradi, ni Barcelone, Rim ili Atene.

DAMIR KRAJAC Cropix

Da sve ovo nije pretjerivanje nimalo, ni slova, dokaz su razgovori vođeni s ljudima iz vrhuške European Aquaticsa i svog njihovog popratnog osoblja, koje je ostalo frapirano učinjenim. Nisu očekivali ništa, a dobili su sve i više od toga! E, to je zlato. Najsjajnija kolajna, za Dubrovnik i Zagreb odnosno ljude koje su to osmislili, vodili, iznijeli.

Srebro je pak vaterpolsko, čista sportska priča. Jel‘ nam žao? Je. Naravno da jest. Zato jer smo bili blizu i najviše nagrade, zato jer su odlučivale sekunde, jedan potez, jedan gol. No, jesmo li ipak zadovoljni, pa čak i sretni, a nadasve ponosni. Apsolutno! Najteže je sigurno samim igračima, što potpuno razumijemo, jer ovo je bio njihov trud, zalaganje, odricanje i umaranje. Međutim, ovaj novinar nije od Hrvata kojima je sve osim zlata... ha, tak‘! Što smo mi, Bogom predodređeni samo za prva mjesta? Postoji li još netko drugi oko nas, u Europi i svijetu? Možemo i moramo samo mi biti prvi i ništa drugo nam nije dovoljno dobro?

Ne! Hrvatska jest rezultatski izgubila finale, ali nismo izgubili zlato već smo osvojili srebro! Ponosimo se, sretni budimo jer smo doprvaci ovog kontinenta. Nema baš puno stvari u životu, ne u sportu, već općenito u čemu smo čak drugi u Europi. Tako valja pristupati ovom i svim budućim srebrima, broncama, pa čak ponekad i četvrtim mjestima u sportu.

Dakako, ako bi secirali, trezveno raščlanjivali određene trenutke samog finala (iako je možda još uvijek prerano, još smo "vrući"), može se tu izvući pokoji detalj, pokušati pronaći razlog... Možda.

U zadnjoj četvrtini nismo dali gol, ali zašto? Možda smo bili žrtvama paklenski ludog tempa koji smo "nabili" Španjolcima u prvoj četvrtini kao nitko prije, pa se energetski potrošili. Dakako, taj je ritam sjajan i to ne kudimo. Treba dati u prvih pet i pol minuta 5 golova Furiji. Protiv momčadi kojoj se teško "prodaju" kontra-dvije u cijeloj utakmici, Barakude su "složile" čak dvije u prvoj četvrtini! Zaredom. Bukić za 4:3, te Marinić Kragić za 5:3. Prvi gol u 18. sekundi! U zadnjoj dionici se možda malo teško disalo, ma koliko naša vrsta bila perfektno tjelesno pripremljena.

RONALD GORSIC Cropix

U zadnjoj minuti..., pa po našem mišljenju, u tim trenucima, kada se odlučuje utakmica i kada moramo dati gol, osobno bi bili sretniji vidjeti u vodi naše najbolje pucače. Recimo, Jerka Marinića Kragića, a ne Zvonimira Butića. Kako se ne bi krivo shvatilo, Butić je dao maksimum sebe na ovom turniru, ali nam je čudno da u zadnjoj minuti protiv Crne Gore u Gružu ili sada u finalu, u postavi bude baš on. Kojeg jedino onda i to vidljivo, Španjolci niti ne pokrivaju najbolje jer ga se najmanje i boje. Konačno, i kod gola genijalca Granadosa za 11:10 u korist Španjolske, kod Granadosa je bio baš Butić. Ne, nije Zvone tragičar da ne bi netko pomislio, ali samo smo stava da možda nije trebao biti u tom trenutku u bazenu. Kao što smo dojma da je premalo minuta u završnici utakmice bio i Luka Bukić, naš najbolji pojedinac finala i dečko koji je tog utorka "gorio" u bazenu i to dokazao. Četiri gola, izbačaj, asist, dva isplivana prva napada. Ili, kada smo 23 sekunde prije kraja dobili igrača više, možda se moglo krenuti naprijed i s vratarom. Pa da imamo dvojicu igrača više! Strah od kontre i primljenog gola je mizeran jer izgubio 10:9 ili 11:9, svejedno.

To su već ti neki detalji koji su za raščlambu i za malo kasnije. No, valja se vratiti na početnu tezu. Hrvatska je osvojila dvije medalje, a ma koliko nam god bilo žao propuštene velike prilike za kompletnim trijumfom, slavimo i ponosimo se OSVOJENIM srebrom i svim onima, svim Barakudama koje su to ostvarile.