"Hrvatski su vaterpolisti u Zagrebu u finalu EP-a pobijedili Španjolce i obranili europsko zlato, koje su osvojili prije dvije godine u Splitu! Bravo, bravo za naše vaterpoliste! Na bazenu na Savi nastao je urnebes, prava ludnica, te su izbornik Tucak, cijeli stožer i pola tribina u skladu s tradicijom zajedno s vaterpolistima odradili slavljeničko kupanje frenetično slaveći novo, drugo po redu europsko zlato. Kakav veličanstveni trenutak vaterpola i hrvatskog sporta uopće. Ponovno je, kao i u Splitu, pobjednicima intonirana Lijepa naša, a ne španjolska Marcha Real..."

Ovo je samo san

Čitatelj koji je sada počeo čitati uvodne redove ovog teksta sasvim se sigurno pita je li novinar pri sebi. Možda se pita je li možda on sam "poludio", te je na bazenu na Savi ili pred TV ekranima vidio nešto drugo. Pomiješali su se san i java, dimenzije su se pomiješale? Naravno da nije, ovaj novinar (još) nije poludio, (možda jednog dana hoće), a i Tebi su - dragi čitatelju, još uvijek "sve daske na broju". Smiri se, sve je u redu. Gore napisano u uvodu teksta pod znakovima navodnika samo je hipotetski tekst koji je trebao u srijedu osvanuti u ovom mediju i gore spomenuti novinar ga je unaprijed u glavi i pripremio, a kako je utakmica odmicala, ti su gornji navodi trebali postati stvarnost.

Hrvatska je trebala osvojiti zlato, Hrvati su kontrolirali utakmicu i uoči zadnje četvrtine imali otvoreni put ka novom zlatu, ali su zatim neobjašnjivo pali, bili su na pragu utapanja, grčevito su se borili i tukli, krvne žile dovodnice pucale su od napora, a umovi od želje, ali - nije išlo. Nažalost. Dogodio se jedan on najnevjerojatnijih preokreta u povijesti vaterpola, ali ne samo vaterpola, već jedan od najšokantnijih preokreta u povijesti sporta, barem što se tiče velikih finala. Dogodilo se nešto - u toku utakmice neočekivano jer su prepune tribine bazena Mladosti već unaprijed proslavljale novu veliku pobjedu i novo veliko zlato. Gore potpisani novinar, koji je s vaterpolistima već dugi niz godina, prvenstveno na velikim natjecanjima, te je uživo s novinarskih tribina svjedočio fenomenalnom zlatu koje je Hrvatska 2007. osvojila u Australiji, kao i onom koje je osvojeno 2017. u Budimpešti, kao i velikoj većini ostalih odličja i uspjeha od Rima, Montreala, nešto tako "nesretno" još nije doživio tijekom dugogodišnjeg praćenja sporta. Dogodilo se "čudo", a "čuda" su u sportu često prisutna; čuda su ta koja najviše okupiraju maštu i ono su što se uvijek najviše pamti.

Neočekivani pad

Nažalost, jedno takvo sportsko čudo, a mogli bismo ih dosutra nabrajati iz mnogih sportova (no to nije tema ovog teksta), dogodilo se u Zagrebu. Ovaj su put, nažalost, Hrvati bili ti kojima je Fortuna okrenula leđa te je zlato, mora se priznati, zasluženo pripalo Španjolcima koji se nisu predavali do zadnje sekunde nevjerojatno lijepe, kvalitetne i uzbudljive utakmice. To je sport.

Eh, sada, zašto se to i tako na kraju odvrtjelo, zašto su Hrvati u bazenu ispustili zlata, koje su svi već vidjeli ovješena oko njihovih vratova?! Zato što su bogovi nekad mahniti i prevrtljivi i imaju loš smisao za humor?! Naravno, ovo je samo metafora koja prethodi pokušaju kratke analize u kojoj se gore potpisani neće praviti pametan i nešto egzaktno tvrditi, već taksativno ponuditi tri glavna potencijalna razloga poraza. Nek‘ onaj tko čita ove redove izabere po vlastitoj volji. Prvo: Španjolci su trenutačno najbolji, zasluženo su pobijedili, a Hrvati su kontrolirali utakmicu samo zato što su na krilima publike dali i više nego što zapravo vrijede, ali su "izgorjeli" pretjerano se potrošivši u velikoj želji. Nešto slično je, kao potencijalni razlog poraza izjavio Ante Vukičević, kao i neki drugi igrači. "U zadnjoj smo četvrtini bili energetski na nuli i samo smo se nekako uzaludno pokušavali obraniti.."

Veliki uspjeh

Drugo - pogriješio je izbornik Tucak jer je nešto morao mijenjati u toj zadnjoj dionici, morao je osvježiti momčad nekom promjenom u igri ili zamjenom igrača. Neke "teorije" uvijek krive trenere - nekad su u pravu, nekad nisu. I treće - naši su igrači previše griješili, mentalno nisu bili na visini zadatka kad je to najviše trebalo. U tome je i razlika između pobjednika i gubitnika u sportu i u životu općenito.

Ima i nekih drugih konkretnijih potencijalnih razloga, no ne treba previše ići u širinu. Iz povlaštene pozicije dugogodišnjeg sportskog kroničara vaterpola i gotovo svih ostalih sportova, koji misli i tvrdi da može i ima "kredit" za reći neku pametnu, gore potpisani dat će svoj vrlo kratki "pravorijek" s kojim se nitko i ne mora složiti:

Poraz u finalu bio je šokantan, no to je sport, nekad gubiš, nekad pobjeđuješ. Vaterpolisti su ostavili srce u bazenu i dali sve od sebe, svaki od njih, baš kao i izbornik Tucak. Halo, čovjek je nizao medalje nakon velikog Ratka Rudića. Dečki su uzeli srebro i to je novi ogroman uspjeh. Plasirali su se na SP u Dohi gdje će opet biti pravi kao što uvijek i jesu. Izborit će tamo "vizu" za OI u Parizu i tamo će opet napadati medalju, ići će i na zlato. Imat će više sreće drugi put. Bravo za naše vaterpoliste i njihovog trenera. Stvarno je već dosta toga da naša pretjerano "luda javnost" - toliko simptomatično za ove naše "lude prostore" - ili pretjerano slavi ili pretjerano pljuje. Kao što kaže ona stara pjesma nekad popularne grupe "Zvijezde" i autora Renata Metessija - znaju oni stariji: "Sad te kuju pa te psuju, sad te ljube pa te pljuju; karavane prolaze, a psi i dalje laju..."

Toliko od mene...