Prije 35 godina, u ljeto 1989. Igor Milanović koji je tada već slovio za jednog od najboljih vaterpolista na svijetu, prešao je iz Partizana u Mladost. To je bi mastodontski transfer u ono vrijeme, koliko velik spomenut ćemo samo iznos odštete. Mladost je tada Partizanu isplatila 300.000 ondašnjih njemačkih maraka. Za usporedbu, tog istog ljeta 1989. Davor Šuker je prešao iz Osijeka u Dinamo za 250.000 njemačkih maraka. Milanovićev dolazak među Žapce je tada doista bio priča velika u europskim razmjerima.
Igor Milanović će na Savi ostati do ljeta 1991. Iako, godinama i desetljećima će još kasnije dolaziti u Zagreb. Najviše privatno. Kako je stalno tvrdio - sretali smo se minulih desetljeća posvuda po bijelom svijetu, na različitim turnirima i natjecanjima - u Zagreb je bio i ostao zaljubljen. Ujedno, uvijek je biranim riječima govorio o hrvatskoj metropoli. Malo više od 35 godina kasnije, početkom jeseni 2024. Igor Milanović je ponovo došao u Zagreb, ali ne na nekoliko dana, na proputovanju ili da bi posjetio prijatelje, znance. Milanović je došao u Mladost. Sada se dakako nije više trebala plaćati odšteta. Za trenere se to ionako vrlo rijetko i čini.
Baka s Pelješca
- Imam dosta poveznica sa Zagrebom, ali i s Hrvatskom - počeo je Igor Milanović, od minulog ponedjeljka i službeno trener Žabaca.
- Prvo, moja baka s očeve strane je s Pelješca. To su četiri sestre koje su se poslije premjestile neke u Opuzen. Ja sam gotovo pa odrastao u Opuzenu s obitelji Kapović, od kojih polovica te obitelji živi u Zagrebu. Tu je jedna poveznica, onda kao igrač je druga. Imali smo često pripreme ovdje, na Šalati uglavnom jer bazen na Savi je izgrađen tek 1987. Znam Zagreb kao čist i velik grad. Moja supruga stalno govori da joj je Zagreb kao mali Beč. Uvijek sam volio ovdašnju kuhinju, pa bijelo vino koje je uvijek bilo bolje ovdje nego u Srbiji. Bog me je doveo i kao igrača ovdje. Dobro smo igrali, mislim da sam se dobro ponašao, zavolio sam Zagreb, a i on mene. Imam puno prijatelja u Zagrebu, obitelj Dejana Aćimovića recimo. Bio sam ljetos, u srpnju ili kolovozu ovdje tri dana. Onako, kako bih se vidio s prijateljima. Zagreb je sigurno na neki način moj drugi grad. Uživam ovdje, divno sam primljen. Klub mi je našao stan na pet, deset minuta pješice od bazena.
Mladost je pronašla stan svojem novom treneru na Jarunu.
- U ovoj sad dobi Jarun mi izrazito paše. Kao igrač sam stanovao na križanju Savske i Zelenog vala. Vrlo blizu Mimare i HNK, ali i blizu - Sokola. Sad sam zahtijevao da sam baš blizu bazena jer ću puno vremena ipak tu provoditi, kako dobro poznajem ovaj predivni Jarun, jezero, šetnice, nasip.... Paše mi. Prošle nedjelje sam već “prošpartao” jedno 15-ak kilometara. To mi je bitno. Već se nekih osam, devet godina bavim nekom preventivnom medicinom. Za sebe, na sebi. Vježbe disanja, šetnje. To mi je bitno radi mojeg mira i kako bih na najljepši način mogao provesti s momčadi ovu sezonu koja je izuzetno teška, natrpana utakmicama. Ne znam koji mudrijaški mozak stoji iza ovakvog kalendara, al dobro... Da ne idemo dalje.
Budemo malo kasnije, možda. Došli ste u Mladost 2024. i ovdje zatekli neke osobe koje su tu bile i 1989. Mladen Miškulin, sada predsjednik, pa Miki Damjanić, uostalom i prijašnji trener Damir Vincek, također suigrač vam iz kasnih devedesetih...
- Prvo bih spomenuo gospođe na bazenu, na recepciji. Sve su to iste divne žene koje se sjećaju mene, ali i ja njih. Zaista je divno pričati s Miškulinom, Damjanićem, Pericom Bukićem... To su moje kolege s kojima smo zaista pisali povijest ovog kluba, možda i najsjajniju povijest Mladosti.
Jeste li se puno premišljali kada su vas zvali iz Zagreba i tko vas je zvao?
- Ništa, uopće ne. Pričao sam s Mikijem Damjanićem i Miškulinom. Oni su izrazili želju da dođem, ja nisam izrazio nikakve posebne uvjete budući da sam prošle godine radio nekoliko mjeseci u Peruu, prije toga Olympiacos, pa jednu sezonu odmarao. Tamo, na svojem selu na Kosmaju (planina u Srbiji, relativno blizu Beograda). Ondje čak najviše živim, iako imam stan u Beogradu. Napunio sam baterije, kako se kaže i pun sam motivacije. Zaista sam došao u Zagreb silno motiviran, dati najboljeg sebe. Vidjet ćemo koliko je to dovoljno. Momčad mi se jako dopala, ima tu jako puno dobrih igrača, mislim da su me i oni dobro primili. Vidim to onako po pogledu, energiji. Uživam i sa svojim pomoćnicima.
‘Vidjeli smo da možemo‘
Tko su vam članovi stožera, tko su pomoćnici?
- Isto kao i ranije, dakle Hrvoje Hrestak i Frano Vićan. Jednako kao Pero Kuterovac za kondiciju itd.
Već smo spominjali pri dolasku Milanovića u Mladost, kako on jest velika primarno igračka zvijezda, kao takav član Kuće slavnih u Fort Lauderdaleu od 2006. godine, ali nije nimalo slabašan trenerski učinak. Počev od dva klupska naslova prvaka Europe (Partizan i Pro Recco), pa jedan europski Superkup, dvostruke krune u Srbiji, Italiji, Grčkoj. Ipak, jedan bismo tu trofej izdvojili. Godine 2011. u Rimu, s Partizanom ste osvojili naslov prvaka Europe “pomevši” grandiozni Pro Recco u kojem su bili Tempesti, pokojni Benedek, Kasas, Madaras, Perrone, Burić, Molina, Filipović, Zloković... Završilo je 11:7, niti jednog trenutka Pro Recco nije vodio. Sjećamo se da smo dan prije početka Final Foura, sjedeći na tribinama Foro Italico pričali o tom turniru i tada ste do neba hvalili Pro Recco, promovirali ih praktički u prvaka, dok su svi ostali pa tako i vaš klub kao samo kulisa. Lijepa pila naopako. Međutim, ono kako je Partizan tada odigrao je bila neka avangarda. Malo drukčija obrana, koliko se sjećamo. Zapravo, što ste napravili?
- Godinu dana ranije smo u Napulju izgubili od Pro Recca nakon što smo vodili 4:0. Tad smo vidjeli da možemo. U Rimu smo, mislim prvi put promovirali zonski presing s horizontalnim kretanjima. Dotad se zona igrača samo u vertikalnom smjeru. Ubacio sam tada i još neku fazu. Mislim da dan danas 50 posto trenera ne razumije detaljno što se tu sve događa. Do tog sam došao kada sam vidio što rade Prlainović i Mitrović, s kojom oni lakoćom prelaze metre. Tu smo potpuno sve iznenadili. U Napulju godinu ranije smo “sagorjeli”, to nisam želio da nam se dogodi u Rimu. Znali smo mi jako dobro što radimo i koliko vrijedimo tada jer smo prvog dana rujna 2010. rekao momcima: “E, sad treniramo za Ligu prvaka i ovaj put ćemo je uzeti”. Ono što sam tada vama i drugima govorio uoči turnira, to je taktika malo uspavljivanja suparnika. Nikakva mudrost. Bodrio sam svoje igrače, hvalio sve druge, ali smo dobro znali što će se dogoditi. Znam kako sam počeo sastanak uoči finala s Reccom. Rekao sam im: “Sad i da im kažemo što ćemo igrati, ne mogu nam ništa”. Inače, to jutro, na dan finala, vidio sam da je Pro Recco došao na bazen onako, dosta prepotentno. Došlo je njih pa valjda 40! Pitam Vujasinovića, “koji je ovaj?”, on mi veli: “to ti je njihov privatni fotograf”. A jel’? Ono, sve su imali i oni su tamo došli kao da će se prošetati do naslova, međutim nisu nam ništa mogli.
Gledajući vašu trenersku karijeru, s iznimkom Partizana i Galatasarayja, klubova gdje ste bili 3-5 godina, u svim ostalim sredinama (Crvena zvezda, Pro Recco, Novi Beograd, Olympiacos) ostajali bi samo jednu sezonu ili manje, iako ste u svim klubovima osvajali trofeje. Zašto samo godinu dana?
- S Olympiacosom sam se dogovorio na godinu dana. U Novom Beogradu nismo nešto zabriljirali, dok je u Pro Reccu to bila njihova želja. Ja sam nametnuo svoj stil rada koji se njima nije baš dopadao. Inzistirao sam na većoj skromnosti i većem angažmanu. Imao sam tu i dosta opstrukcija unutar samog kluba i to mi je jedna od najtežih sezona uopće. Osvojili smo sva tri naslova, ali mi je bilo jasno da neću ostati jer se nisam uklapao u taj tipično ligurijski mentalitet. Ja sam tamo promovirao recimo jednog Di Fulvija, što se mnogima nije dopalo i tako...
‘To što će netko “zaružiti” u utorak do dva ili pet ujutro, nek’ zaruži. Pa i treba‘
Inače, taj Francesco Di Fulvio je danas jedan od najboljih na svijetu, digresija samo. Nego, kakav je Igor Milanović trener? Je li to bliže školi jednog Vlahe Orlića, Nikole Stamenića i Ratka Rudića iz osamdesetih i devedesetih godina ili je nešto liberalniji, bliži sadašnjem vremenu? Je li Milanović strog, popustljiv?
- Ove generacije su sasvim drukčije od onih kojima sam ja pripadao kao igrač. To prvo treba shvatiti. Ja ne volim one priče “mi smo bili bolji, mi smo bili onakvi, ovi su ovakvi”. Ne, ovo su divni momci, samo ih treba razumjeti i shvatiti. Ja sam bio na Višoj pedagoškoj i imao sam ispite iz psihologije, filozofije. Mislim da mi to znanje pomaže da bolje razumijem igrače. Gledam biti dio momčadi, ali i da se opet zna čija je posljednja. S tim da uvijek uvažavam mišljenje igrača. Posebno starijih. Tako ću i ovdje u Mladosti uvažavati starije, posebno jer ih i ima dosta. Spreman sam i za kompromis i popustiti. No, u nekim taktičkim zamislima, kompromisa nema. Baš sam pričao s igračima i kazao sam im: “Sad pričamo, ali kad ‘zakucamo’, kad odlučimo što i kako igramo, onda je samo to i nema odstupanja. Onda dobro znamo tko je pogriješio kad se od toga odstupi, kad pogledamo video”.
Na treningu želim opuštajuću atmosferu, ali opuštajuće radnu, na kojoj se zna što se radi. Opušteni na poslu možete biti jedino ako znate što se radi i kako i zašto. I da smo utrenirani, to se podrazumijeva jer inače bi se opuštenost pretvorila u raspuštenost.
Što biste danas kao trener učinili kad biste doznali da vam je neki igrač ostao do 4-5 ujutro?
- Ništa! Mjerilo mi je samo što pokaže u vodi. Nemam naviku provjeravati što igrači rade u slobodno vrijeme. Osobno, nikad kao igrač nisam izašao, bio vani 24 sata pred utakmicu.
To znamo, odnosno to nam je naglasio vaš suigrač tada, Dudo Šimenc.
- Nikada! Volio sam ja izlaziti poslije utakmice, pa zaredam tako i dva dana, i tako, ali nikad prije utakmice. Vjerujem da su takvi i ovi sadašnji igrači. To što će možda “zaružiti” u utorak do dva ili pet ujutro, nek’ zaruži. Pa i treba. Bolje da mi tako dođe i veli: “E, treneru došli mi prijatelji, žena, djeca, cura i tko ostali do četiri ujutro”. Bolje da mi to kaže, pa ga onda malo samo isplivam i pošaljem kući da se odmori. Ma ne, nemam taj problem. Inzistiram samo na fokusiranosti, da igrači dolaze opušteni i veseli na bazen, da ne bude muka što je trening.
‘Ne sviđa mi se današnji vaterpolo‘
Što vas može naljutiti ili izbaciti “iz takta”, kako u vaterpolu, tako i u životu?
- Nepoštivanje samog sebe jer takav onda ne može biti dio momčadi i samim time navlači objektiv kamere samo na sebe. Sebičnost me recimo ponekad zna malo pogoditi. Najveća osobina igrača je kad se daje bezrezervno klubu i momčadi. To nije floskula, iako tako zvuči. Nije to lako, za to je potrebno umijeće, znanje, zrelost. To ću pokušati promovirati. Bezrezervno davanje momčadi. Kad treba napraviti faul, kad se trebamo svi vratiti, tako neki detalji. Može se i izgubiti, ali je bitno dati sve od sebe. Ako to ne radimo, a ja ove igrače znam dosta dobro i znam koliko mogu i vrijede, to bi me onda pogodilo.
Je li vam se sviđa današnji vaterpolo?
- Ne! Iskreno, ne. Vaterpolo je otišao u smjeru sile, agresivnosti. Moram priznati da je jako teško i sucima ponekad suditi. Toliko ima tih duela, toliko promocije snage da mi se to ne sviđa. Izuzetni napadači su uskraćeni. Umjesto da promoviramo tehniku, mi promoviramo silu, snagu. Onda mijenjanje pravila... Svake godine nešto novo, ne znam dokad misle tako. Više ne znam ni što misle.
Apropos suđenja, je li vaterpolo sport u kojem suci mogu najviše utjecati na igru? Teza koja se dugo provlači, iako opet postoji jako puno “sudačkih bisera” i u nogometu, košarci, rukometu... Svakog dana. Zanima nas mišljenje jednog bivšeg velikog igrača, sada trenera? Imaju li suci toliki utjecaj u vaterpolu?
- Imaju. To je važno pitanje jer taj put kojim ide ovaj sport daje sve veću važnost odnosno mogućnost odluke sucima. Ne mora sudac nekog drastično osjetiti na način da svi to vide, ali sudac koji recimo dosuđuje faul prerano, već pomaže suprotnoj momčadi. Ja recimo naredim mojima da igraju bez faula, da pokažem sucu da mi ne držimo suparnika, ali ta lakoća kojom nekad suci dosude faul... mene može dovesti u situaciju da ne mog provesti svoju taktičku zamisao. To malo tko vidi. Da ne govorim nekad kad se igra grubo, rezultat 7:7, zadnje tri minute, pa vi u svakom napadu možete izbaciti 2 igrača i suditi 2 kontra-faula. I biti u pravu! Jel’ to dobro, jel’ to put kojim mi trebamo ići kao sport? Ili posljednjih godinu dana, gledam sve utakmice, posebno na velikim natjecanjima... Izbačaj bez lopte. Ja uopće ne znam što se dogodilo. Sad zamislite kako je gledatelju. To se pretvorilo u toliko netelevizično da ja, da nemam neki osobni interes, ne bih doma gledao vaterpolo nikad. U Parizu na OI je 40-50 posto prekršaja bilo suđeno bez lopte. Gledam s prijateljima, oni me pitaju: “Pa, što se sad dogodilo”. Velim da ne znam ni ja.
Olimpijske igre u Parizu. Zanima nas mišljenje o Srbiji koja je postala olimpijski pobjednik nakon užasavajuće loše igre u skupini. Još jedan podatak, kada su odlazili iz Beograda, gotovo nevjerojatno, ali na zadnjoj press konferenciji se pojavio samo jedan novinar!? Naš kolega Dejan Stevović koji je inače u mirovini.
- Da, to je istina. Samo on. Što se Igara u Parizu tiče, Srbija je jako loše počela. Nije bilo ni igre, ništa. Možda je to bila i zamisao trenera, onda se s onom utakmicom protiv Grka u četvrtfinalu sve promijenilo. Obrana, pa sretan završetak s golom u posljednjoj sekundi. To im je dalo snagu i jako dobar ždrijeb u kojem su u polufinalu imali SAD. Ne može bolji ždrijeb, realno. Nitko ne strepi ako igra s Amerikancima u polufinalu, za razliku od Hrvatske koja je imala Španjolsku pa Mađarsku u četvrtfinalu i polufinalu. U finalu je Srbija igrala odličnu obranu.
‘Želim bolju obranu‘
Je li se Hrvatska energetski potrošila u dvije ranije, teške utakmice?
- Sigurno je Hrvatska došla praznija. Moj kolega Tucak zaista izvlači maksimum iz hrvatske reprezentacije, njemu čestitam apsolutno. S velikim zanimanje sam ga pratio i kad je pobjeđivao na EP i SP, kao i u Parizu. Način na koji on to vodi, kako ih motivira, koje upute daje. Izuzetan trener. On njega može čovjek dosta naučiti i već sam se savjetovao s njim. Zanimaju me neki detalji o mojim sada reprezentativcima u Mladosti.
Kakvu Mladost možemo očekivati pod vama?
- Očekujem prvo bolju obranu. Napad funkcionira jako dobro, ali tek s boljom obranom će napad dobiti na dimenziji više. Obrana je sigurno bila... Onako, malo konfuzna. Tu sam se bacio na posao.
Eurokup se još uvijek može proći? Mislim, nije zavidno stanje. Valja dobiti obvezno jasno Duisburg, to nije problem, ali i Szolnok doma i nadati se da će Pro Recco dobiti obje protiv Szolnoka.
- Idemo iz utakmice u utakmicu, ali mi idemo sve dobiti – odlučno će trener Žabaca.
Jednako vrijedi vjerujemo onda i za Prvenstvo i Kup Hrvatske, ali i Premier ligu koja je već vrlo jaka jer su tu još i Novi Beograd, Jadran (HN), Radnički...
- Ta je liga izuzetno jaka, ali vidite da i Solaris divno igra. Kod njih smo u petak. Primorje je odlično. Kolega i prijatelj Igor Hinić je ondje napravio velik, velik posao. Gledao sam u svibnju u Rijeci Final Four Eurokupa. Njegov rad je vrijedan poštovanja, ali ja se spremam za naše igre. Vjerujem da imamo razloga vjerovati da možemo sve dobiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....