U Zagrebu se ovog ljeta okupila "stara banda". Ne valja ovo "banda" shvatiti doslovno. Ono su sve baš suprotno od onog što mnogi poimlju pod banda. Prevedite to kao "klapa", iako neće pjevati. Može i "škvadra". E, to je već primjerenije, više purgerski. Iako, nisu svi ni purgeri. Ima njih doduše, čak i najviše, ali u ovom društvu koje se okupilo i od ovog ljeta iznova nastanilo u metropoli, tamo dolje uz Savu, ima i Riječana i Šibenčana i Makarana. Jest, ima i Moskovljana, pa i Bečana rodom. To je Mladost danas. To su Žapci za sezonu 2024./25. Uzdigao se vaterpolski div, spreman ponovo za nadamo se šampionsko kreketanje.
Čak je 10 igrača ljetos potpisalo za Mladost, od toga su točno polovica poniknuli u ovom klubu, a svi su pak igrali za njega. Zato i spominjemo cijelo vrijeme kako se radi ne o dolascima već o povratcima. Mladosti su se vratila obojica nekadašnjih kapetana – Luka Bukić (lijeva strana) i Ivan Marcelić (vratar). Vratila su se braća Vrlić, Josip (centar) i mlađi Mislav (vanjski, branič). Povratnik je i Ante Vukičević (napadač, ali i branič), pa Konstantin Harkov (desna strana), Franko Lazić (lijeva strana), Andrija Bašić (desna strana), Matias Biljaka (branič), te Ivan Buljubašić (branič).
Za ovu smo priču izdvojili potonjeg. Buljo kako ga zovu suigrači, pa čak i žena ako se ne varamo, Makaranin Ivan Buljubašić.
Nismo ga jednom nazvali najvećim rokerom među vaterpolistima. I povezali s Pink Floydom. Svevremenskim rokerskim "bandom" kojeg bi mnogi od nas mogli slušati uvijek i svuda. I uvijek iznova uživati, nešto novo otkrivati, a na melodijama njihovih akorda ‘otplutati‘ u neki svoj svijet. Svijet sanjarenja i ljepote gdje kraljuju samo sreća i osmijesi. Pink Floyd je, ako se ne varamo, i omiljena grupa Ivana Buljubašića. Bio je među Barakudama dok je još za njih igrao, najveći roker, ali ne neobuzdan, već istančanih finih, pametnih nota, partitura. Uostalom, ono što se manje spominje, manje zna, Ivan Buljubašić je jedan od najzaobilaznijih likova za svakoga tko misli ikada išta pričati, pisati ili snimati o hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji. Kada se pogleda njegova niska medalja, ona je impresivna. Tu ne nedostaje baš niti jedan od najvećih trofeja. Olimpijski pobjednik, prvak svijeta, najbolji u Europi! Sve.
Godine 2015. otpao je s popisa putnika za Svjetsko prvenstvo u Kazanju u posljednjem ‘krugu. Godinu potom na jednak je način, zajedno s Muslimom otpao s popisa igrača za Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Nikada, ali nikada ni ‘a‘ nije rekao, nikome ništa zamjerio, samo se prebacio na tribine i bio najvatreniji navijač Barakuda. Prošle godine je otputovao kao 14-ti igrač na drugi kraj svijeta, u korejski Gwangju, ‘za svaki slučaj‘ ako Marko Macan ne uspije zaliječiti ozljedu šake. Bio je spreman, čak je realno skoro pa i znao da neće igrati na svjetskoj smotri, ali Buljubašić, igrač s olimpijskim, svjetskim i europskim zlatom je pristao i na takvu ulogu. Bez pogovora. Samo za taj potez skoro da je zavrijedio neku našu, ‘internu‘ medalju.
U dobi od 36, ‘ajde bit će za dva mjeseca i 37, kada su uz Savu slagali "mega-momčad", on je bio jedan od prvih odabira. To već dosta govori. U Mladosti je ostavio dubok trag, od 2007. do 2011., pa potom opet 2018./19. Nakon drugo boravka u Mladosti, bio je u Olympiacosu, pa 4 godine u Trstu. I tada je često dolazio u Zagreb jer je Trieste sparirao s mladostašima, a uostalom Ivan je i postao Zagrepčaninom. Ovdje se oženio, ima obitelj...
- Ono što me prvo veseli po ovom sad našem okupljanju, što smo se našli, okupili sve igrači koji su ili poniknuli u Mladosti ili igrali u Mladosti, ali svi smo mi već zajedno i igrali. Bilo u klubu ili u reprezentaciji. Zato ono, kad neko veli "došlo je čak 10 igrača...", je, to je točno, ali mi smo svi već igrali zajedno u Mladosti.
Želite reći kako onda neko razdoblje navikavanja i uigravanja ne bi trebalo biti dugačko?
- Što se toga tiče, mislim da ne, stvarno. Nije došlo 10 igrača "sa strane" već 10 koji se poznaju. Velika razlika.
Kad se na papiru pogleda ovaj vaš sastav, djeluje... moćno. Tu je pregršt igrača koji su ove godine okićeni naslovom svjetskog prvaka, europskog doprvaka, prije koji tjedan praktički osvojili olimpijsko srebro. Tako izgleda na papiru, a u vodi?
- Ne znam još. Mi smo se svi sad prvi put, nakon Pariza, okupili u ponedjeljak navečer. Na Šalati. Ono što je zanimljivo je što ćemo mi odmah na početku, evo za dva tjedna praktički imati turnir koji nam tako reći određuje sezonu.
Mislite na kvalifikacije za Ligu prvaka, turnir u Kragujevcu?
- Da, a samo jedan od četiri ide dalje. Ne daj Bože da ti se dogodi loš dan, ne ideš u Ligu prvaka nego u Eurokup. Treba vidjeti i kakav će biti taj Radnički i Vouliagmeni i BVSC. Oni su svi isto dosta mijenjali, ali normalno da je naša želja Liga prvaka.
Ova momčad Mladosti, ovakva kakva jest, zvučna i sigurno ne baš ni jeftina, jest oformljena upravo s tim ciljem - plasmana u Ligu prvaka. Suparnici u Kragujevcu, a to je najjača kvalifikacijska skupina, jest vrlo jaka, neugodna, ali... Osobno smo sigurni da i u Kragujevcu, Budimpešti i Ateni, kada vide da imaju ovakvu Mladost za suparnika, ne može im biti svejedno.
- Ne, ne, to apsolutno. Naša momčad stvarno izgleda odlično i moćno. Neće nikome biti svejedno protiv nas, ali ono što je nezgodno što će nama jedan takav turnir biti zapravo prve utakmice u sezoni uopće.
Kakav je Ivan Buljubašić? U kakvoj formi, koliko još može? Naime, sjajno smo vas znali, gledali pratili sve tamo negdje do odlaska u Trieste, ali iskreno... osim rezultatski nismo imali priliku baš gledati Trieste, pa tako onda i Buljubašića na djelu.
- Da me netko ranije pitao, kakav ću biti s 36 i da ću još igrati, ne bi nikako u to vjerovao. Nevjerojatno je koliko se dobro fizički osjećam. Odlično! S te strane sam prezadovoljan. Igrački, to ćemo vidjeti. Vjerojatno će biti oscilacija i svega, ali bitno je da momčad radi kako treba - veli Ivan Buljubašić.
Na ruku vam svakako ide i način na koji je ova momčad sastavljena, želimo reći da je branički red sjajan i širok.
- Da, da, to me isto veseli. Činjenica da smo osim Biljake, Mislava Vrlića i mene kao klasičnih bekova, još cijeli niz igrača koji mogu odlično odigrati obranu na braniču. Od Vukičevića do Bašića. Mislim da ćemo imati čvrstinu. Kompaktna je momčad. Sviđa mi se što imamo i dosta igrača koji mogu ući na 2 metra, igrati obranu. Zatim, dosta je brza momčad. Od Bukića i Harkova, pa Bašića koji "lete" po bazenu, i ostali mogu pratiti. Sviđa mi se koncept cijele momčadi. Ima glavu i rep.
Pretpostavljamo da ste gledali Pariz i Igre, pa nas zanima vaše viđenje i igara naše reprezentacije čiji ste vi bili dugo godina neodvojivi dio, pa onda i cijelog turnira.
- Ovako, prvo što bi rekao je da ono što su momci napravili u malo više od tri godine je čudo. Na tri najveća natjecanja koja postoje, triput su igrali finale, osvojili Svjetsko prvenstvo. To je nezapamćeno! Skidam im kapu na tomu. S druge strane, uvijek se govorilo kako je olimpijski turnir ujednačeniji od ostalih, a sada se to i dokazalo. Ovaj u Parizu je bio najujednačeniji ikad. Na koncu, dvije momčadi koje su bile na kraju nadmetanja po skupinama četvrte, one su igrale finale. Hrvatska i Srbija. To je dokaz da se na Igrama igraju praktički dva turnira. Skupina, pa eliminacijski dio. Ostaje žal finala jasno i gledajte... Srbija jest pobijedila, bila bolja u tom jedno susretu i u redu, ali svi znaju da je Hrvatska jača momčad. Objektivno to je tako i to najviše onda boli. Nije to 2016. godina u Riju kada su Srbi dominirali, a mi smo bili samo suparnici u finalu. Sad je bila obratna situacija ili trebala biti takva, ali opet naglašavam, svaka medalja, pa onda još srebrna na olimpijskim igrama je vrhunska i momcima svaka čast.
Imate podosta godina iskustva, ali i različitih liga i država u kojima ste igrali, za pokoju riječ o vaterpolu, koliko se on mijenja ili ne. Igrali ste naime jasno kod nas, ali i u Italiji, Grčkoj, Rumunjskoj čak...
- Vaterpolo se mijenja, puno je brži nego prije, fizička snaga je puno bitnija. Puno je više ulazaka, tih uplivavanja sa strane pa na 2 metra. Vidjeli smo ovog ljeta da je Ferencvaros praktički bez centra osvojio Ligu prvaka. To je totalni vaterpolo, zapravo. Možda više nego ranije dolazi do izražaja snaga i eksplozivnost. Meni je drago da sam prošao više različitih liga i škola. U Italiji sam dosta igrao M-zonu u obrani, što kod nas nije bilo toliko uobičajeno, iako sam vidio da smo čak i mi počeli u reprezentaciji tako igrati. Sve više momčadi to prakticira. Baš iz razloga što vam takva obrana pruža mogućnost otiči u kontru.
Koliko vama iskustvo pogoduje u tom natjecanju snage, a posebno brzine? Možete li nešto predvidjeti, laički rečeno.
- Sjetim se često kad sam došao s 19 godina u Mladost, pa je tu bio Zdeslav Vrdoljak koji je imao 37-38. On je za sebe rekao da je kameleon, da se prilagođava. To mi je ostalo u glavi, pa tako nekako i ja. S Jokovićem se čujem stalno, evo i on je u naponu snage. Pokušavam iskoristiti iskustvo i malo mi je lakše jer znam dozirati, znam kad je malo lakše, kada treba "stisnuti". Naravno, ako fizika to ne prati, onda iskustvo ne može pomoći. Srećom, tu se osjećam vrhunski i nemam problema pratiti mlađe igrače. Zapravo... oni mene trebaju pratiti, ha, ha.
Ima jedna zanimljivost koju sami ne znamo odgonetnuti, pronaći odgovor. Vaterpolski kalendar je prenatrpan natjecanjima, utakmicama i tako dugo već. Međutim, silno je puno igrača koji i dalje igraju i to igraju genijalno, a prešli su 36 ili 37, pa igraju i s 40. Vi ste sad u toj kategoriji, ali i jedan Joković, Josip Vrlić, Felipe Perrone, Ivović... A govorimo o sportu koji je, znanstveno čak dokazano, jedan od fizički najtežih na svijetu. Po nekim parametrima čak i najteži. Kako sad to?
- Da, imate Jelaču, prije godinu dana je bio u Mladosti i još igra, on je u 42. Marko Elez ima 41 i sad je završio. Stefano Tempesti ima 45 i još brani! Prije bi se u svakom sportu završavala karijera s 28-30, pa onda se produžilo do nekih 32-33. Sada je općenito drukčije. LeBron James još igra, upravo je osvojio olimpijsko zlato. Ne znam iskreno je li to do manjka mlađih koji nas ne uspijevaju toliko izgurati ili se napredovalo općenito s brigom o tijelu, načinu treninga da duže trajemo. Naravno, ako ti se s 35-36 dogodi ozljeda pa da moraš na operaciju, jasno da je kraj. Evo, ja sam više ozljeda imao od 20. do 25. godine nego zadnjih 5-6 godina. Po meni je to iskustvo i da znaš brinuti o sebi. Meni je Xavi Garcia pričao kako je zadnje 2-3 godine imao svoj set vježbi, treninga ujutro koje mora napraviti inače... nije dobro. Tako ja, čim se probudim malo vježbam. Prije treninga. Nekome to sa strane možda zvuči čudno, ali ja ako to ne napravim onda je gotovo, ne mogu više igrati. Rutina i briga o tijelu je ta koja nosi izdržljivost. Dosta njih koji se i ostavilo sporta, vrhunskog, ostavilo se više zbog "glave" nego zbog tijela. Meni je još glava sasvim čista, željna, a tijelo to prati.
Zdravstveno je, fizički, mentalno Buljo dakle kao mladić. No, oni koji sjećaju Buljubašića iz prijašnjih godina u Mladosti, u reprezentaciji, sada bi se mogli iznenaditi kako izgleda. Nitno promijenjen. Naime, prije godinu, godinu i pol utvrđena mu je autoimuna bolest koja se zove – alopecija. Nije zarazna, nije smrtonosna, nije bolna, no riječ je o bolesti u kojoj osoba izgubi kosu. Dapače, u najtežem obliku, a to je ovaj koji ima Buljubašić, sve dlake na tijelu. Do trepavica i obrva. Sve.
- Znate što ću vam reći... Mislim da sad još brže plivam.
Pa, to nam je palo na pamet. Buljo je sad aerodinamičniji.
- Je, sto posto. Sad "letim" po bazenu. Daj mi reci jednog plivača koji ne bi želio ovako izgledati, a ne da se mora brijati svaki dan - s osmijehom je završio Ivan Buljubašić.
Pozlatio je svaku momčad u kojoj se pojavio, za koju je igrao. S iznimkom matičnog makarskog Galeba, pa onda splitskog Jadrana koji ga je iznjedrio za hrvatski vaterpolo. Zagreb, Rijeka, Bukurešt, Atena, Trst... U svim sredinama mora da se ponekad sjete i njega uz primjerice i opet, Pink Floyda, te "Wish You Were Here"... Gdje god da došao, Buljubašić je bio jamac slavlja. Pa, možda onda i...