Kakvo je to veselje bilo u petak kasno navečer kada je u Dohi minula utakmica Kina - Brazil (10:8). Skakanje, zagrljaji i ljubljenje, povici, visoko uzdignute ruke. Kinezi koji inače baš i ne iskazuju emocije tako javno, jasno i glasno, otpustili su sve kočnice ako ih imaju. Potpuno shvatljivo.
Ulazak Kine u tzv. lažnu osminu finala (naime, samo su 4 para u razigravanju za četvrtfinale jer pobjednici skupina su se izravno plasirali dalje), jedan je od najvećih uspjeha u povijesti kineskog muškog vaterpola. Rijetko je kada ova država u muškom vaterpolu otišla toliko daleko. Ako pogledamo malo u povijest, Kina jednom bila 10. na SP, ali daleke 1982. u ekvadorskom Guayaquilu s malo drukčijim sustavom. Jednom su bili 12., u Rimu 2009. Ženska je reprezentacija druga priča. Kineskinje su bile svjetske doprvakinje u Šangaju 2011., na OI su stalno u četvrfinalu. No, muškarci... Oni su u Kini kada je vaterpolo u pitanju u debeloj sjeni zadnja dva desetljeća. Do ovog trenutka, kada su dospjeli do za njih ludo visokog kruga 12 najboljih.
Sada ih je do toga doveo jedan Hrvat. Splitski strateg Ivan Asić, bivši trener Primorja EB, pa Jadrana (do siječnja 2020.) istinski je isijavao srećom, ponosom, pun zadovoljstva. To je još i malena riječ, zadovoljstvo, za ono koliko se slavilo u kineskom taboru. Ivan Asić i pomoćnik mu Marin Kliškinjić odveli su Kineze do razine o kojoj nisu niti sanjali. Izbacili su, pobijedili momčad koja je bila barem blagim favoritom, momčad Brazila. Jasno, nije to isti onaj Brazil kojeg je na OI u Riju vodio Ratko Rudić, kada su u skupini "skinuli" i jednu Srbiju. Tadašnji Brazil je imao i Perronea i našeg Vrlića i na vratima, Srbina Soru, ali i ovaj Brazil, sada sazdan od isključivo svojih igrača i u sportu koji nije baš tako nerazvijen ondje (baštini ga u velikoj mjeri njihova ratna mornarica), ipak je bio favoritom na papiru. Dok se nije skočilo u vodu i dok se nisu namjerili na jednog Hrvata.
- Ovo je za nas velik, grandiozan uspjeh. Prvi put da je Kina otišla ovako visoko. To je i odličan poticaj za dalje, za više. Nagrada za naš rad i trud. Drago mi je zbog svih mojih igrača - prvo je što je uspio izustiti Asić, fa bi pojasnio kako su došli do pobjede.
- Puno smo se mučili, Brazil je bio favorit, ali vjerovali smo u sebe do samog kraja. Urodila je plodom promjena naše obrane, onda kada smo prešli na M-zonu. Tu smo ih iznenadili, postigli neke lagane pogotke iz kontri i to je "prelomilo" pobjednika.
Asić je time svoju momčad doveo u sučeljavanje sa svojom domovinom, s Hrvatskom!
- Izuzetno sam sretan da smo prošli dalje, da možemo igrati s Hrvatskom. Mislim, Hrvatska je jasno apsolutni favorit, ta će utakmica za nas biti jedno učenje, škola. Dat ćemo mi sve od sebe i naravno ako se ukaže ikakva prilika možda, ali nama je velika čast igrati s Hrvatskom. Za naše momke jedno veliko iskustvo. Nema predaje unaprijed, ali veliko nam je zadovoljstvo što uopće imamo priliku igrati protiv Hrvatske.
Je li za vas bilo ikakvog pritiska uoči ove utakmice, jeste li si nametnuli ikakav imperativ?
- Više sam to ja samom sebi dao neki motiv. Kada smo vidjeli skupinu, mi smo odmah odlučili baviti sve adute a utakmicu protiv Brazila. Oni su na papiru bolja momčad, ali to ništa nije značilo u bazenu jer smo stvarno odigrali u obrambenom dijelu dosta dobro. Borbenost je presudila. Morate znati da su naši momci jako neiskusni, oni imaju jako malo utakmica iza sebe i njima je jako teško igrati na natjecanju poput ovog. Oni su manje-više koncentrirani samo na Aziju i kada dođu na svjetsko prvenstvo, oni su malo impresionirani time. Tako da je ovo za njih povijesna pobjeda.
Kada spominjete da oni igraju malo utakmica, koliko je to malo? U brojkama?
- Vrlo malo. Oni godišnje u Kini odigraju 6 utakmica.
Samo malo, možda nismo dobro čuli, koliko utakmica...?
- Šest. Jednom godišnje odigraju turnir gdje se nađu sve te četiri momčadi koliko ih ima u Kini, odigraju dvokružno i to je to. A reprezentacija ne odigra niti jednu! Evo, za Dohu smo mi bili na pripremama, bilo smo u Herceg Novom, ali nismo odigrali niti jednu službenu utakmicu. Niti jednu! Bila je jedna-dvije trening-utakmice, ali ne službena. Od Azijskih igara prošle godine kada smo osvojili srebro, nismo trenirali mjesec i pol dana, okupili smo se 4. prosinca u Pekingu, trenirali mjesec dana tamo, pa onda mjesec dana na sparing u Herceg Novi što nam je dosta pomoglo, ali velim, bez utakmica! Za Dohu smo tempirali formu i dapače, mislim da smo jako dobro izgledali tri četvrtine i protiv Francuske. Vidi se jedan napredak.
Razgovarali smo prije koji dan u Dohi, općenito o kineskom vaterpolu, ali nam nije palo na pamet nešto pobliže o momčadi. Osim što znamo da u cijeloj Kini ima 70-ak registriranih vaterpolista, ali da nema kadeta i juniora, to ne postoji, možda koje slovo više.
- Dečki dolaze iz dva kluba, iz Šangaja i Guangzhoua. To su dva najveća kluba. Imamo još tri igrača iz druga dva kluba. Više klubova i igrača ni nema u Kini.
Ivan Asić je sada skoro dvije godine u Kini, kako komunicirate s igračima? Nešto smo primijetili tijekom susreta da im govorite, vičete na kineskom.
- Preko prevoditelja komuniciram i to je najveći problem, a za vrijeme utakmice znam neke fraze samo. Sve smo sveli i kroz oznake brojeva da oni mogu znati koju akciju igramo. Jezična barijera je jako velik problem jer skoro nitko ne govori ni riječ engleskog.
Možda će s vremenom početi učiti hrvatski jezik. Ne bi bilo zgorega. Jedan ih je Hrvat naučio vaterpolu, pa nek i oni odu korak bliže njemu, za početak s jezikom.