TONCI VLASIC Cropix
ŽETVA MEDALJA

Ovo je prava zimska vaterpolska bajka! To smo uspjeli samo mi, Hrvati

Ovo što smo živjeli prvih mjesec dana ove godine je toliko nestvarno, čarobno
Piše: Dean BauerObjavljeno: 18. veljača 2024. 09:25

Jednom, neke godine u budućnosti, kada ćemo vrtjeti neke "stare slike u spomenaru ili foto-albumu" (da, svjestan sam da takvo što više teško da postoji u digitalnoj eri), no... jednom kada ćemo se prisjećati zime 2024., prvih tjedana te godine, mora da ćemo zaustiti...

- "Čekaj, čekaj, jel‘ to bilo onda kada je u bazenu mjesec i pol dana stvarana bajka? Zimska bajka Barakuda?".

Doista, ovo što smo živjeli prvih mjesec dana ove godine je toliko nestvarno, čarobno, a opet toliko lijepo da nalikuje na bajku. Najljepše ulje na platnu. Ne - najljepši bal na vodi. U mjesec i pol dana, dva velika prvenstva, dva velika finala, srebro pa zlato. Samo su Hrvati ove godine igrali velika vaterpolska finala.

Sada se možda nekome vrati "film" na utorak, 16. siječnja u Zagrebu. Onu večer kada je bazen uz Savu gromoglasno zanijemio jer su nam Španjolci "uzeli" zlato. Dobro, nisu uzeli. Osvojili su to ljudi. Tako se valja u sportu izražavati. No, sada se možda u nekoga probudi žal što nismo i tada osvojili zato jer bi onda imali dva...

image
TONCI VLASIC Cropix

Ne, ne. Pogrešno. Ne bi imali. Da su kojim slučajem (u redu, ne bi baš bio slučaj), Barakude tada u Zagrebu osvojile europsko zlato, bilo bi sjajno, ne velimo ništa protiv. Slavili bi prvake Europe i imali vizu za Pariz. No, u Dohu bi u tom slučaju poslali kombiniranu, B reprezentaciju, odmarali najbolje igrače. Ta momčad sigurno ne bi prošla četvrtfinale.

Ovako su dečki, malo nesretni i utučeni jer su zamislite, osvojili "samo srebro", odtugovali onog Granadosa i njegovu šraubu desetljeća, otpuhnuli, skočili opet u bazen i nastavili još jače. Epilog znate. Znate koliko jako, koliko dobro. Da nije bilo Granadosa, danas ne bi pričali da imamo prvake svijeta! I doprvake Europe! Mnoge druge reprezentacije to ostvare jednom u 4 godine. Ovi "luđaci" u manje od dva mjeseca.

Iako, nije uopće djelovalo prije polijetanja za Katar da bi to moglo tako izgledati. Naime, mnogi zaboravljaju, ali na tek minulo SP u Kataru smo otišli bez dvojice vrlo bitnih igrača. Bez drugog vratara Popadića koji je vratarske klase Bijača, bez čovjeka koji nas je u Rotterdamu 2021. odveo do OI u Tokiju. Doma je ostao, na operaciju otišao i Luka Bukić. Standardni član udarne sedmorke. Umjesto Popadića je krenuo Mate Anić. Danas svi i svatko pričaju o Mati, hvale ga u nebesa, ali prije tri tjedna osim obitelji, prijatelja i zagriženih vaterpolskih zaljubljenika, tko je znao za Matu. A taj nam Anić skidajući peterce, odvede reprezentaciju prvo u finale, a onda pripomogne bogami i do zlata.

image
TONCI VLASIC Cropix

Ne zaboravimo kako osim Bukića u Dohu nije otišao niti Maro Joković. Pričalo se i o njemu, mogućnosti da pripomogne, "da ruku" već sada, na Bliskom istoku. No, zato se u svom svjetlu "razmahao", raširio i zasvijetlio Marko Žuvela, klasu potvrdio Rino Burić, sjajno lijevu stranu pokrio Franko Lazić, odlično je na braniču, ali i u napadu odigrao Matias Biljaka. Uz Lorena Fatovića, Filipa Kržića, Zvonimira Butića... to su sve igrači za najmanje još dva olimpijska ciklusa.

Kad odvrtimo film čarobne vaterpolske bajke u Hrvata, možemo se slobodno vratiti malo i u prosinac 2023. Tada je, početkom priprema, izbornik završio u bolnici, na operaciji, ugradnji stenta. Vratio se dan nakon operacije na trening. Trebao je realno izbjegavati stres, ali umjesto toga on je "uletio" u grotlo Gruža, Save, kasnije Dohe. Sa svim šokovima zadnjih sekundi, peteraca, preokreta...

Trener sa stentom, dvojica igrača nakon prvog turnira na operaciji, ostatak premoren od zaista ekstremnih napora, u sportu koji ima daleko najveći broj utakmica, natjecanja, prvenstava... Zakukali nisu niti jednom, ali zato medalju osvojili jesu. Pardon, ne jednu. Dvije! Europsko srebro, svjetsko zlato! Čarobna priča. Nestvarna i lijepa do boli.

Linker
10. studeni 2024 01:40