Jednom, neke godine u budućnosti, kada ćemo vrtjeti neke "stare slike u spomenaru ili foto-albumu" (da, svjestan sam da takvo što više teško da postoji u digitalnoj eri), no... jednom kada ćemo se prisjećati zime 2024., prvih tjedana te godine, mora da ćemo zaustiti...
- "Čekaj, čekaj, jel‘ to bilo onda kada je u bazenu mjesec i pol dana stvarana bajka? Zimska bajka Barakuda?".
Doista, ovo što smo živjeli prvih mjesec dana ove godine je toliko nestvarno, čarobno, a opet toliko lijepo da nalikuje na bajku. Najljepše ulje na platnu. Ne - najljepši bal na vodi. U mjesec i pol dana, dva velika prvenstva, dva velika finala, srebro pa zlato. Samo su Hrvati ove godine igrali velika vaterpolska finala.
Sada se možda nekome vrati "film" na utorak, 16. siječnja u Zagrebu. Onu večer kada je bazen uz Savu gromoglasno zanijemio jer su nam Španjolci "uzeli" zlato. Dobro, nisu uzeli. Osvojili su to ljudi. Tako se valja u sportu izražavati. No, sada se možda u nekoga probudi žal što nismo i tada osvojili zato jer bi onda imali dva...
Ne, ne. Pogrešno. Ne bi imali. Da su kojim slučajem (u redu, ne bi baš bio slučaj), Barakude tada u Zagrebu osvojile europsko zlato, bilo bi sjajno, ne velimo ništa protiv. Slavili bi prvake Europe i imali vizu za Pariz. No, u Dohu bi u tom slučaju poslali kombiniranu, B reprezentaciju, odmarali najbolje igrače. Ta momčad sigurno ne bi prošla četvrtfinale.
Ovako su dečki, malo nesretni i utučeni jer su zamislite, osvojili "samo srebro", odtugovali onog Granadosa i njegovu šraubu desetljeća, otpuhnuli, skočili opet u bazen i nastavili još jače. Epilog znate. Znate koliko jako, koliko dobro. Da nije bilo Granadosa, danas ne bi pričali da imamo prvake svijeta! I doprvake Europe! Mnoge druge reprezentacije to ostvare jednom u 4 godine. Ovi "luđaci" u manje od dva mjeseca.
Iako, nije uopće djelovalo prije polijetanja za Katar da bi to moglo tako izgledati. Naime, mnogi zaboravljaju, ali na tek minulo SP u Kataru smo otišli bez dvojice vrlo bitnih igrača. Bez drugog vratara Popadića koji je vratarske klase Bijača, bez čovjeka koji nas je u Rotterdamu 2021. odveo do OI u Tokiju. Doma je ostao, na operaciju otišao i Luka Bukić. Standardni član udarne sedmorke. Umjesto Popadića je krenuo Mate Anić. Danas svi i svatko pričaju o Mati, hvale ga u nebesa, ali prije tri tjedna osim obitelji, prijatelja i zagriženih vaterpolskih zaljubljenika, tko je znao za Matu. A taj nam Anić skidajući peterce, odvede reprezentaciju prvo u finale, a onda pripomogne bogami i do zlata.
Ne zaboravimo kako osim Bukića u Dohu nije otišao niti Maro Joković. Pričalo se i o njemu, mogućnosti da pripomogne, "da ruku" već sada, na Bliskom istoku. No, zato se u svom svjetlu "razmahao", raširio i zasvijetlio Marko Žuvela, klasu potvrdio Rino Burić, sjajno lijevu stranu pokrio Franko Lazić, odlično je na braniču, ali i u napadu odigrao Matias Biljaka. Uz Lorena Fatovića, Filipa Kržića, Zvonimira Butića... to su sve igrači za najmanje još dva olimpijska ciklusa.
Kad odvrtimo film čarobne vaterpolske bajke u Hrvata, možemo se slobodno vratiti malo i u prosinac 2023. Tada je, početkom priprema, izbornik završio u bolnici, na operaciji, ugradnji stenta. Vratio se dan nakon operacije na trening. Trebao je realno izbjegavati stres, ali umjesto toga on je "uletio" u grotlo Gruža, Save, kasnije Dohe. Sa svim šokovima zadnjih sekundi, peteraca, preokreta...
Trener sa stentom, dvojica igrača nakon prvog turnira na operaciji, ostatak premoren od zaista ekstremnih napora, u sportu koji ima daleko najveći broj utakmica, natjecanja, prvenstava... Zakukali nisu niti jednom, ali zato medalju osvojili jesu. Pardon, ne jednu. Dvije! Europsko srebro, svjetsko zlato! Čarobna priča. Nestvarna i lijepa do boli.