Sezona iz snova najboljeg svjetskog vratara: ‘To je povijesni uspjeh koji će jako teško netko ponoviti‘

Posljednjih godina, pa praktički već desetljeće, postoji hrvatska vaterpolska molitva koja se izgovara uoči utakmice nacionalne momčadi, a počinje...

- U ime Oca, i Sina i Marka Bijača.

Nadamo se da nas nitko neće optužiti sada za blasfemiju jer je to zadnje što nam je na pameti, odnosno uopće i nije na umu. Možemo se valjda malo i našaliti, nasmijati. Iako, pa i nismo baš daleko, ako o "molitvi" govorimo. U svim loptačkim, ekipnim sportovima, a u kojima postoji gol kao temeljni cilj uspjeha igre, vratari su doista ključna karika. Ne umanjujući važnost i značaj svake pozicije u momčadi, bez kvalitetnog, u biti bez vrhunskog vratara, nisu i ne mogu biti i takva, vrhunska ostvarenja. Jednostavno, zaboravite na medalje olimpijske i svjetske, ponajmanje ne zlatne. To je jednostavno tako. Mi u hrvatskom vaterpolu blagoslovljeni smo što od početka samostalne države (iako je jasno i ranije bilo vrhunskih vratara), imamo na ovom mjestu klasne čuvare mreže svjetske razine - Posinković, Balić, Školneković, Vićan, Pavić... Zadnjih 11-12 godina, odnosno od 2013. to je Marko Bijač.

TOM DUBRAVEC Cropix

Nećemo uopće o prijašnjim godinama, turnirima, medaljama, prvenstvima. Prisjetimo se samo ove 2024. Bio je najbolji kad je bilo najteže, kad nam je najviše trebao. Na Europskom prvenstvu u siječnju, u četvrtfinalu protiv Grka (13:8) imao je 10 obrana. Pamtimo onu obranu Papanastasiou, "zicer" Grka, pri rezultatu još 4:4. "Cima ga Grk, cima", ali Marko ne pada. Grk na 2 metra, sam kao duh, ma to je milijun posto bolje i od peterca. Bijač je obranio, ali tako da mu je "stisnuo bananu" poput Stojka Vrankovića. Na tom EP, Bijač je proglašen najboljim vratarom natjecanja. Njegovo već drugo uzastopno EP, nakon Splita 2022. s takvom nagradom.

Dva-tri tjedna kasnije, Doha, Svjetsko prvenstvo opet je najbolji. Ne službeno, ali po nama apsolutno. U Parizu na Igrama čudesan. Ondje je "izludio" Mađare kao rijetko tko ikad. U polufinalu je imao 11 obrana, a 2 obranjena peterca (Vamosu i Manherczu). S tim da su Mađari imali čak tri peterca, ali i onaj treći nisu dali (Vamos u vratnicu). Strah je utjerao u kosti sjevernih susjeda. U svim eliminacijskim i utakmicama za konačan poredak ove godine (dakle, od četvrtfinala preko polufinala do finala), Bijač je na više od 50 % obrana. Još preciznije, prema njegovim, našim ili hrvatskim vratima je upućeno u tim susretima 172 šuta, a on je imao 90 obrana. To je 52 %. U vaterpolu, pa onda još za ovakve susrete, "strašan" postotak. Nije onda baš nikakvo čudo da je uz Lorena Fatovića jedan od petorice kandidata za najboljeg igrača na svijetu 2024. u izboru World Aquatics. U idealnoj svjetskoj vaterpolskoj postavi ove godine već jest. Nema koga može tu istisnuti.

Malo prije Božića, pronašli smo ga doma, u Dubrovniku napokon. U biti, od ljetos je napokon doma, u Hrvatskoj. Nakon 6 godina vani, po tri u Pro Reccu odnosno Olympiacosu. Je li konačno sad ipak i najsretniji, doma je?

- Skupilo se dosta iskustva, poznanstava, svega, ali mislim da je došlo pravo vrijeme da se vratim doma. Pogotovo radi sina, obitelji. Ipak je sve dosta jednostavnije tu, kod nas, nego vani. To su bile stvari koje su prevagnule u odluci povratka doma.

TOM DUBRAVEC Cropix

Marko je u ljeto 2024. napustio Pirej i Olympiacos, te u jednom od najjačih vaterpolskih transfera godine pojačao državnog prvaka, splitski Jadran. Nego, koliku je ulogu u privlačenju u Jadran odigrao Loren Fatović, vaš prijatelj? Pričali smo s njim na tu temu, prije nekog vremena, pa je rekao da ste razgovarali, ali da nije on taj koji vodi Bijačevu karijeru.

- Naravno da je tu ulogu odigrao i Lolo. On je jedan od mojih najboljih prijatelja. Dosta tih njegovih iskustava iz prošle sezone je pozitivno utjecalo na moju odluku o dolasku u Jadran. Ova prva 3-4 mjeseca koje sam proveo u Splitu, u Jadranu, potvrdila su mi samo kako sam donio ispravnu odluku.

Sad, jedino ne znamo koliko ste znali kakva će biti momčad za sljedeću sezonu, jeste li bili upućeni u popriličan egzodus igrača i Jadrana jer otišli su Bukić, Harkov, J. Vrlić, Marcelić, Biljaka, Đ. Radović, Anić...

- Znao sam da će Loren biti tu, znao sam za još neke igrače. Naravno da me malo iznenadilo kad se toliko momčad promijenila, ali opet mislim da ova momčad koja je tu, koja je sastavljena, da je jednostavno sjajna. S puno karaktera i to se potvrdilo više puta ove sezone. Jest, prošle sezone je u odnosu na ovu Jadran možda bio malo jači, ali naši rezultati ipak potvrđuju da smo itekako kvalitetni i ove sezone.

Sada u Jadranu imate punu minutažu, za razliku recimo od Olympiacosa gdje ste branili samo utakmice Lige prvaka uglavnom. Što vama više odgovara? Biti "ubranjen" maksimalno, stalno nastupati ili pak silno odmoran igrati samo velike utakmice, turnire?

- Meni više odgovara ovaj ritam utakmica, odnosno branjenja kako je sada u Jadranu. Mislim da je svakom sportašu veći gušt igrati nego trenirati, spremati se za nešto što se dogodi svakih 15-20 ili mjesec dana. Osobno stvarno uživam u utakmicama, iako je ipak kalendar malo pretrpan. Utakmica je previše. Opet, da kogu birati, uvijek bi izabrao igrati.

TOM DUBRAVEC Cropix

Po obrana i formi u Jadranu, skloni smo zaključiti da je sve u redu s leđima, ali ipak... kakva su leđa, koliko ih morate paziti? Sjećamo se priprema u Šibeniku uoči OI u Parizu, za potrebe novina i snimanje na treningu, otišli ste u teretanu ispred fotoreportera podignuti određeni teret, sagnuli se i... više se niste ispravili. "Uhvatila" su vas tada leđa, do te mjere da ste u početku dozirali čak i branjenje u Parizu, na Igrama.

- Bogu hvala, s vježbama koje stvarno redovito radim, u redu. Većinom i dvaput dnevno. Shvatio sam da je to jedini ispravan put da se bez većih problem nastavim baviti sportom. Zasad je i više nego dobro. Evo, cijelu polusezonu nisam imao nikakvih problema, osim što sam dan uoči Superkupa s Jugom osjetio malo bolova, ali i to je prošlo u dan-dva. Čak sam i igrao tu utakmicu.

Tko je ostavio na Marka Bijača u formativno doba najveći utjecaj od trenera? Je li to bio netko u Dubrovniku još, u Jugu ili Renco Posinković u Mornaru gdje ste kao jako mlad bili posuđeni svojedobno?

- Renco je jako važan, on mi je zapravo prvi dao priliku u seniorskom vaterpolu, u Mornaru. To su bile sezone 2010./11. i 2011./12. Bio sam ja ranije ponešto odigrao za prvu momčad Juga, ali ne redovito. Samo ponekad. U Moraru sam baš počeo seniorsku karijeru. Renco Posinković je prepoznao moj talent. Iako, ne smijem dakako zanemariti ni Mara Balića u Jugu koji je u mojim počecima, ali i kad sam se vratio u Jug, bio najviše uz mene i najviše sa mnom radio. Onda kasnije dolaze i stariji kolege od kojih sam imao priliku učiti, prvenstveno mislim na Franu Vićana i Josipa Pavića. Od njih sam jako puno naučio baš u tom segmentu postajanja kvalitetnog vratara. Tu četvoricu ljudi bi istaknuo kao one koji su najviše utjecali na moju karijeru.

TOM DUBRAVEC Cropix

Kad se priča o hrvatskom vaterpolu, a na koncu 2024., nezaobilazne su jasno "postaje" tri finala na tri najveća natjecanja - EP, SP, OI. Jako puno se o tomu pričalo, puno smo i sami pisali, malo je što još ostalo neispisano (ako i išta, zapravo). Hrvatski vaterpolisti su ostvarili ove godine ne samo nešto što nitko neće više nadmašiti u ovom sportu, nego u niti jednom loptačkom sportu. Primarno stoga što nam je nemoguće pojmiti da će se iste godine održati EP, SP i OI. Nemoguće! No, čak i da se to dogodi, ne vjerujemo da će ikoja reprezentacija igrati sva tri finala. Hrvatska je to uspjela u vaterpolu. U konkurenciji koja doista nije bila nikad izjednačenija, jača, veća. U konkurenciji Mađarske, Španjolske, Italije, Grčke, SAD, Crne Gore, Srbije, pa čak uostalom i silno jake Francuske (4. na SP u Dohi). Jedno ne možemo proniknuti - kako? Kako ste to ostvarili?

- Stvarno je povijesni uspjeh koji mislim da će biti jako teško ponoviti. Pogotovo to znaju ljudi koji prate vaterpolo jer mi po nekim tim imenima, prije svih tih natjecanja kada su se spominjali favoriti, posebno prije EP i SP, mi nismo bili među najvećim favoritima za osvajanje medalja. Naravno da smo uvijek opasna momčad, svima i da nas svi tako gledaju, ali sumnjam da je bilo tko pomislio da bi Hrvatska mogla osvojiti sve tri medalje. Pogotovo još u sva tri finala! Osim... osim nas samih! Mi smo vjerovali da to možemo. Uistinu jesmo. A ključ je prvenstveno da smo u važnim, eliminacijskim utakmicama po tko zna koji put pokazali da smo pogodili formu i da smo bili najbolji na svim natjecanjima onda kad je bilo najpotrebnije. Prvenstveno tu mislim na Olimpijske igre u Parizu koje su turnir na kojem je teško, teško tijekom cijelog turnira držati visoku formu. Najvišu. To je gotovo i nemoguće. Mi smo u eliminacijskoj fazi, četvrtfinale i polufinale, a to su strašno zahtjevni susreti gdje smo igrali protiv Španjolske i Mađarske koje možda čak na papiru izgledale i kvalitetnije momčadi, tu smo mi bili stvarno fantastično pripremljeni. Fizički, ali i psihički. Isto je bilo i u Dohi i Zagrebu. To je mislim jako bitna stavka. Bili smo najbolji u eliminacijskim utakmicama i to je velika kvaliteta ove reprezentacija. Nešto što je potvrđeno već i u Splitu na EP 2022. kada smo također bili zlatni. Nakon Igara u Tokiju 2021. se sastavila sjajna momčad, puna karaktera i to smo potvrdili tijekom kasnije tri godine.

NIKSA STIPANICEV Cropix

Je li teže spremiti se, iščekivati i igrati četvrtfinale ili finale?

- Ha, teško je i jedno i drugo. Svaka utakmica nosi svoju težinu. Naravno da je najveći ulog u četvrtfinalu jer te ono vodi ili u borbu za medalju ili borbu za peto mjesto. Ali, kad već dođeš u finale, naravno da je to utakmica koja nosi veliku težinu. Ono što je dobro što većina nas stvarno ima dosta takvih utakmica iza sebe i mislim da smo se i kao pojedinci i kao momčad naučili nositi s tim pritiskom. Pokazali smo to više puta.

Koliko igraču realno treba vremena za odmoriti se nakon jedne teške, jake utakmice? Recimo, odigrali ste četvrtfinale Olimpijskih igara u Parizu protiv sjajne Španjolske, aktualnog prvaka Europe i sad imate polufinale s Mađarima. Za 48 sati. Je li to dovoljno?

- Naravno da nije. Ne možeš se oporaviti 100 % pogotovo što iza tebe nije četvrtfinale nego još prijašnjih 4-5 utakmica u skupini, teških, napornih. Opet, kako nama, tako i suparnicima. Važno je zato prvenstveno pogoditi formu za tih nekoliko eliminacijskih utakmica. To nije lako. Onaj tko to uspije, u velikoj je prednosti. Drugo, onaj tko je bolje fizički pripremljen, naravno da će bolje podnijeti napore. Sve su to elementi koji pridonose rezultatima, medaljama. Mislim da je to ono što smo mi jako dobro odradili tijekom sva tri natjecanja. Ali vratit ću se na pitanje, nema šanse da se itko u 48 sati može oporaviti 100 %. Nemoguće.

Pretpostavljali smo dakako, a sad kad se sjetimo da ima u vaterpolu natjecanja (jako puno), pretežito klupskih s utakmicama svakog dana, a nerijetko s dvije utakmice dnevno... Ne želimo širiti temu, ali se odmah naljutimo. Marko, spominjali ste fizički u psihičku pripremu. Za onu prvu je zadužen Pero Kuterovac, vrhunski, jedan od najboljih kondicijskih trenera na svijetu. S kime ili kako radite psihičku pripremu? Svojedobno je s Barakudama, tamo negdje do 2019. radila psihologinja, dr. Renata Barić.

- Ja sam uvijek govorio da se u pogledu psihološke pripreme najviše oslanjam na svoje suigrače, plus vlastita priprema. Teško da mi netko drugi može jako puno utjecati, ja barem tako mislim. Tako je i danas, mislim da imamo igrače iznimne kvalitete, na vrhunskoj razini. Mi unutar momčadi puno razgovaramo prije i nakon utakmica, naravno i s izbornikom. To je ta neka grupa koju smo prvenstveno mi uspjeli sastaviti. To naše zajedništvo koje nas onda drži u najtežim trenucima, to vam je po meni najbolja psihološka priprema koja nam daje čvrstinu i sigurnost. Ukoliko netko zakaže, odmah drugi uskače i to je ogromna snaga ove momčadi.

PAUN PAUNOVIC Cropix

Postoji još jedna zanimljivost koju ste iskazali ove godine. Peterci. Oni su nam bili jedno vrijeme, našoj reprezentaciji, "rak-rana". Ove godine ste dobili sve što je došlo do peteraca. Španjolsku u Gružu, u 1. kolu EP, ali onda najbitnije, u Dohi, polufinale protiv Francuza i finale kontra Italije. To ste posebno trenirali, uvježbavali? Svi zajedno, od vratara do strijelaca.

- Je, ali ne volim što se tiče tog segmenta nešto posebno hvaliti. To je dio igre koji se nadovezuje na ono što smo malo prije pričali. Tu dolazi do izražaja sve, od kvalitete naših šutera do kvalitete naših vratara. Naravno, neće uvijek peterci "otići" na našu stranu, da se razumijemo. Slažem se da peterci nisu sreća jer se to i vježba, ali sigurno da ima i jedna doza sreće.

Ono što pouzdano znamo, što su nam ne jednom i ne rijetki igrači iz različitih država govorili kako im nije svejedno baš kada vide Bijača ispred gola, postoji li za Marka neki igrač kojeg nerado vidi ispred sebe, u pripremi za šut...?

- Uh, danas ima baš jako puno igrača, iznimno snažnih, moćnih šutera koji ako imaju dan su gotovo pa nezaustavljivi. Iz svake bi reprezentacije mogao izdvojiti 2-3. Nema smisla sad sve nabrajati, ali ima ih jako puno. Imamo ih i mi, to je bitno.

Dobro, u svakom slučaju vam ide na ruku što je jedan od tih "ubitačnih", vaš suigrač i u reprezentaciji i u klubu.

- He, he, je, je, to sigurno.

Nismo ni naveli, spomenuli njegovo ime i prezime. Sve se zna. Loren "Lolo" Fatović. Za kraj, svjetski i europski vaterpolski čelnici ne pitaju nažalost puno ni trenere, a vas igrače, sportaše nimalo, pa će ovaj novinar zato priupitati sportaša. Da možete, što biste mijenjali (ako bi mijenjali) u vaterpolu?

- Uf... mijenjao bih neke stvari, ali neke koje se ne tiču samih pravila igre. Mijenjao bih... zapravo bih mijenjao dosta toga, ali to bi sad bila jedna druga dugačka priča. Vaterpolo je najslabiji u marketinškom dijelu. Kada vidite prijenose utakmice, recimo Lige prvaka, pa organizacije čak i nekih velikih natjecanja. Evo recimo, Doha. Svjetsko prvenstvo koje je za nas Bogu hvala završila na najljepši mogući način, ali imali su tribinice majušne. Ne znam je li 2.000 mjesta uopće bilo. A onda kada to usporedimo s tribinama u Dubrovniku, Zagrebu, ranije Splitu ili uostalom Parizu s 15.000 ljudi. Kada to usporedite s tom Dohom... Ispada kao da je to neki potpuno drugi sport. Kad pogledate prijenose Lige prvaka, streamove iz Rumunjske da se netko ne nađe uvrijeđenim, ali stvarno... Kad neki potencijalni sponzor vidi tu sliku, ako upali recimo TV i to pogleda, suvišno je trošiti riječi. Sama pravila igre i njihova promjena neće zapravo previše promijeniti taj naš sport. Problemi koje mi imamo unutar našeg sporta su mislim zapravo sasvim drukčiji, oni su na višim razinama i tiče se onog što se zapravo događa oko bazena, a ne unutar njega. Možemo pričati i o kalendaru natjecanja, klupskom i reprezentativnom. To je toliko nabijeno da ljudi koji i žele pratiti, više ne mogu ispratiti natjecanje. Ne zna se više tko, kada, gdje, što... To je postalo stvarno kao neka kaša koju nitko više ne može ispratiti. Ima još tu stvari ovog tipa, ali mislim da je shvaćena poanta cijele priče.

Ispravno zbori Marko Bijač, bez dvojbe najbolji vaterpolski vratar svijeta, a koji je upravo sada prvi put nakon 12-13 godina slobodan za Božić odnosno božićne blagdane.

- Prvi trening mi je tek 3. siječnja. Prvenstveno ću malo glavu odmoriti od svih ovih utakmica.

U potpunosti shvaćamo. A u ljeto, u Singapuru, na SP, ha... znate već osobni protokol prije utakmice.

- "U ime Oca, i Sina i Marka Bijača".