Doslovno je nevjerojatna. Sjeća li se netko onih vremena kada su hrvatski vaterpolisti tijekom 1990-ih osvajali neka velika odličja, kao što je olimpijsko srebro iz Atlante 1996., europsko srebro iz Firence 1999., a zatim u nastavku novog milenija novo europsko iz Kranja 2003.?! Naravno da se neki malo stariji sjećaju. Bilo je to vrijeme kad su hrvatski vaterpolisti pokušavali, ali samo pokušavali, nastaviti svijetlu tradiciju uspješnog YU vaterpola, ali nije išlo baš najbolje.

"Drvene medalje"

U onom desetljeću ranije - tijekom 1980-ih, hrvatski su vaterpolisti predvodili reprezentaciju Jugoslavije, te su nakon tri uzastopna europska srebra osvojili i zlato u Ateni 1991. Bilo je to vrijeme kada su u "osamdesetima" u Madridu 1986., a zatim i u Perthu 1991. osvojena dva svjetska zlata. Bilo je to, uostalom, vrijeme kad su, najprije u Los Angelesu 1984., a zatim u Seulu 1988. osvojena dva olimpijska zlata. Bilo je to neko pobjedničko vrijeme, nakon čega je uslijedilo desetljeće relativnih neuspjeha, u kojem je, osim tri spomenuta srebra u Atlanti, Firenci i Kranju, naš vaterpolo zapao u krizu zauzimanjem mnogih loših plasmana, vrijeme u kojem su, osim ta tri izgubljena finala, izgubljene brojne velike utakmice, a naši su vaterpolisti, premda su i dalje bili svjetski vrh, nazivani pomalo pogrdnim izrazima - kao što je onaj - "drveni". Osvajali su, naime - "drvene medalje" i često završavali na najgorem, četvrtom mjestu. Uredno bi gubili one najvažnije polufinalne utakmice i utakmice za odličja, kao one na EP-ima 1995. u Beču, 1997. u Sevilli te 2001. u Budimpešti, ili na SP-u 1994. u Rimu. A i tada smo imali generacije nadarenih vaterpolista. Nedostajala je najčešće ona "najvažnija karika" - nedostajao je trener pobjedničkog mentaliteta.

TONCI VLASIC Cropix

Hrvatski ga je vaterpolo 2005. dobio u liku velikog Ratka Rudića, najtrofejnijeg trenera na svijetu. Nakon prve, također "drvene" medalje u Montrealu 2005. i posrtanja na EP-u u Beogradu 2006., Rudić je vaterpoliste odveo do zlata na SP-u 2007. u Montrealu, do zlata na EP-u u Zagrebu 2010., i onog najsjajnijeg - olimpijskog zlata u Londonu 2012. "Usput" je uzeo i svjetske bronce u Rimu 2009. i Šangaju 2011. Odlučio je Rudić tada otići, i svi su pomislili da je došao kraj jednoj lijepoj "eri". No, to se nije dogodilo. Dapače. Rudića je zamijenio Ivica Tucak u "smjeni" punoj dvojbi i sumnji, koje su se pokazale apsolutno neprimjerenima. Hrvatska je dobila još uspješnijeg trenera. Dobila je čovjeka koji je od 2013., kad je na SP-u u Barceloni osvojio svoju prvu broncu, osvojio zamalo dvostruko više odličja od Rudića. Osvojio je, nakon Budimpešte 2017., sada u Dohi i drugo svjetsko zlato, dodao je tome svjetsko srebro iz Kazanja 2015. i svjetsku broncu iz Gwangjua 2019. Uzeo je zlato s EP-a u Splitu 2022., broncu iz Barcelone 2018., srebro s EP-a u Zagrebu ove godine. Osvojio je olimpijsko srebro u Riju 2016., osvojio je čovjek čuda. I očito ne misli stati. Zaključio je tako Tucak nakon Dohe:

Još olimpijsko zlato

- Moja životna želja je olimpijsko zlato. Dok ga ne osvojim, neću biti miran. Nadam ga se osvojiti s Hrvatskom. Olimpijske igre su moj san, i napravit ću sve da uzmem i to zlato...

Možemo li vjerovati Tucku?! Moramo, barem oni koji se sjećaju Budimpešte 2017., kad je od starta SP-a ponavljao da ide po zlato usred "hrama" mađarskog vaterpola. I uspio je. Zato mu treba vjerovati.

- Nedavno su mi ugradili stent pa sam rekao igračima da me ne bacaju u bazen, ali me Fatović svejedno bacio. Možda me se želi riješiti.

I to je, naravno u šali, rekao Tucak nakon zlata iz Dohe.Tko bi ga se, takvog, želio riješiti?! Nek‘ sam ode, bude li to poželio, nek‘ ode nakon zlata u Parizu ovog ljeta...