Kako se bliži borba kraj Svjetskog prvenstva, tako i nama kraj dvotjednog boravka u Dohi. Načelno, toliko vremena nije baš dostatno za “dubinsko snimanje” nekog podneblja, grada, države, njihove kulture, običaja ili tradicije. Opet, određeni je dojam stečen.
Na mrežnim stranicama Sportskih novosti, s vremena na vrijeme smo kroz nekoliko kratkih video zapisa pokušali dočarati samo neke zanimljivosti, sitnice, detalje. Koji opet teško da dočaravaju cijeli ovaj grad. Koji je zapravo, gotovo isto državi. Katar površinom spada u manje države, u Dohi živi gotovo pa cjelokupno pučanstvo ili 2,3 od ukupno 2,6 milijuna.
Dvije su stvari karakteristične za Dohu - ekstremna čistoća i isključivo moderna, suvremena arhitektura. Sve je ovdje novo, uostalom i država je utemeljena prije malo više od pola stoljeća, 1971. Najveći razvitak se dogodio u posljednjih 20-30 godina, ovdje teško da će te i pronaći išta starije od 20 ljeta. Budući da im novac nije baš nikakav problem poradi enormne zarade temeljene na izvozu plina i nafte, što čini Katar jednu od najrazvijenijih država na svijetu s navodno najvećim BDP po stanovniku na svijetu, onda su takve i građevine. Kada imate investitora (to je država) koji ima neograničen proračun, onda se Doha pretvara u igralište iz snova za arhitekte. Neboderčine najrazličitijih oblika, od bisera do konjske potkove (to je inače hotel sa sedam zvjezdica). Arhitekti mogu ovdje ostvariti svoje najsmjelije zamisli jer novac nije u pitanju.
Ono što nas je ipak najviše dojmilo, odudara od prvotne predodžbe prije dolaska ovdje, u arapski svijet jer čistoća kojom bi Švicarska pozavidjela. Nevjerojatno! Od ulica, mostova, parkova, o sportskim objektima i hotelima da ne govorimo. U dva tjedna ovdje uistinu i doslovno nismo vidjeli niti jedan papirić, opušak na cesti. Nema! To ne postoji ovdje i nije moguće.
Tri razreda u metrou
Promet je pak iznimno gust i ovdje se u biti svi voze u automobilima, japanskima, korejskima, ponešto američkih. Ovdje europskih automobila nema. Premaleni su im. Samo veliki i skupi terenci. A ceste? Gotovo pa sve imaju po 4-6 traka, ali u jednom smjeru! Ima i jedna s osam traka u jednom smjeru, pa toliko u drugom. Pješačkih prijelaza je malo ili nimalo, kada na njih i naletite, zeleno svijetlo traje 6-8 sekundi. Na “knap” za stići s jedne na drugu strane takve avenije. Što će im “zebra” i semafori za pješake kada se svi voze.
Da, postoji i nešto što smo vidjeli samo ovdje i nikad čuli za išta slično. Metro s razredima!? Da, postoji metro (dvije linije) s klasom “standard”, zatim “family” i prvi razred ili “Gold Club”. U metrou! Sa sjedalima kao u prvoj zrakoplovnoj klasi. Jednom smo dakako, ne znajući, pogreškom ušli u “Gold Club”. I odmah upozoreni, audio-sustavom (jer tu se sve nadgleda) da nam tamo nije mjesto. Ne možemo vam to video-dokumentirati jer je snimanje unutar metroa - zabranjeno! Osim ako zatražite dozvolu prije dolaska u Katar. Sama podzemna željeznica je posebna priča. Prvo, to je besposadni metro, odnosno svime upravlja računalo. Putnika je jako malo, uglavnom turisti jer... svi ostali se voze, naravno! Postaje su sve u mramoru, osvijetljene kao Times Square za Novu godinu, blještavilo, divovski veliko, prostrano. I prazno! Nije ih briga. Dok ima plina i nafte.
žU posljednje vrijeme i turista, pa je razvijena hotelska infrastruktura u kojoj nema hotela ispod četiri zvjezdice, većina ih je s pet zvjezdica, dok su cijene neusporedivo niske u odnosu na Europu. Nije tako bilo za vrijeme SP u nogometu. Tada je hotel u kojem smo smješteni, u kojoj je odsjeo i Neymar i društvo, dakle brazilska reprezentacija koštao 500 dolara. Noćenje s doručkom. Sada, malo više od 100 dolara. Za taj novac u Zagrebu neće naći smještaj u niti jednom hotelu s pet i četiri zvjezdice. Poglavito ne ovako luksuzan.
Zašto? Zato jer mogu!
Ono što Dohu i Katar “zabavlja”, barem one koji Katarom upravljaju su organizacije velikih sportskih natjecanja. Dok smo bili ovdje održavao se Azijski kup u nogometu, SP u vodenim sportovima, kao i WTA turnir. Međutim, ako se pitate koliko je tu ljudi bilo... Tenis i vodeni sportovi ništa. Nitko od domaćih. To ih uopće ne zanima. Nogomet malo više, ali ne toliko Katarane koji su ionako manjina, već strance koji ovdje rade. Tu mislimo na Filipince, Indijce, Pakistance, Nepalce... Uostalom, pravih Katarana je ne više od 230.000. Oni, ali i ostatak stanovništva se uopće ne razumije u sport. To se najviše dalo primijetiti na SP u vodenim sportovima. Naime, kada bi i dovukli ponešto ljudi, nekad djece, nekad skupine učenika, studenata, ovi bi počeli pljeskati u krivo vrijeme misleći da se dogodilo nešto sjajno. Recimo, kad bi plivači skočili u vodu na početku utrke - pljesak! Na cilju ne. Očito plješću hrabrosti da je netko skočio u silnu vodu. Na skokovima u vodu su morali čak i ponavljati neke skokove jer su opet domaći svojim usklicima ushita u krivi trenutak, kad skakač dolazi na dasku ili toranj, dok se priprema za skok, koncentrira, ovi počeli skandirati, davati neki svoj ritam pljeskom.
Zašto uopće onda organiziraju sva silna natjecanja? Zašto će u sljedećem desetljeću, da li bi se okladiti, organizirati olimpijske igre? Zato jer mogu! Imaju novac, ne znaju što bi s njim i to im je pitanje prestiža. Ništa više.
Još im se nekoliko stavki ne može osporiti. Silna javna sigurnost, gostoljubivost i komunikativnost. Ovdje nismo “naletjeli” na nekoga tko ne zna engleski. Možda s pakistanskim izgovorom, ali manje bitno.