Kraj na najljepši mogući način! Samo smo maštati o njemu mogli, u najluđem se snu možda nadati. Sada, kad se prisjetim najava uoči Prvenstva, u Dohu se išlo prije sveg s ciljem plasirati se na Olimpijske igre u Parizu, a mi se onda vratili sa zlatom. To je ono što je rijetko tko mogao zamisliti da će se dogoditi. Naravno, svi smo se mi možda mogli potiho nadati, intimno, da ćemo otići što dalje, da se nećemo zadovoljiti samo olimpijskom vizom nego otići i dalje i više, ali ovo što smo uspjeli postići jer stvarno fenomenalan uspjeh. Kada vidite koje su sve velike reprezentacije ostale iza nas, po drugi put u mjesec dana. Nakon svega, glupo je uopće išta komentirati. Petica čista svima, od prvog do zadnjeg. Teško mi je išta dodati, mislim da su riječi suvišne, a da su oni sve rekli i pokazali u bazenu.
Izdvajati ikoga niti neću, niti bi bilo primjereno, ali vidim kako mnogi sada pričaju o Mati Aniću kao otkriću, iznenađenju... Mene nije iznenadio. Možda i zato jer sam mu bio trener u klubu. U polufinalu protiv Francuske, vidjelo se pri petercima da Marko Bijač nije bio, kako bi rekao, blizu to obraniti. Sve je branio fenomenalno, "držao" nas na životu cijeli turnir, ali tada, te peterce nije bio blizu. To se moglo vidjeti. Nakon drugog peterca protiv Francuza, doma sam gledao i govorim samo - "Mate Anić, Mate Anić". Svi me gledaju i pitaju "kakav Mate Anić"? No, znam Matu, pratim ga i ove godine, vidim koliko je samo ove sezone peteraca obranio. Zato nisam šokiran, pozitivno iznenađen. Protiv Francuske je imao jedan obranjeni peterac, jedini put kad je stao braniti. Sad se u finalu mijenjao s Bijačem, te je natjerao Echeniquea da pogodi gredu, a onda obranio Di Fulviju. Mislim, ako sam dobro izračunao, ha to je tri peterca - niti jedan primljeni gol! To je... ne znam kako to nazvati. Drago mi je radi njega. Marko Bijač je dokazana, potvrđena veličina, a Mate Anić je cijelu svoju karijeru nekako nastupao iz sjene. Uvijek on čeka priliku kao drugi, dugo ju je čekao i u Jadranu, dočekao ju je. Dobio je priliku u reprezentaciji i nije ju mogao bolje iskoristiti. Izniman mladić, pošten prema radu i svima.
Sjajnih mjesec dana, a sada ide jedan teži dio, što je pak vaterpolska realnost. Valja se za samo 10 dana vratiti, nastaviti s klupskom sezonom. To nije čak niti teško, već je neshvatljivo. Nakon ovolikih napora, potrošnje fizičke i mentalne, sad pritisni dugme i napravi reset. Posložiti stvari u glavi i mišićima kao da se ništa nije dogodilo, pa iz početka. To je velik problem ovog sporta. Nadam se samo da se nitko neće teže ozlijediti ili nešto i lošije. To je ono što me muči, ali to je tako u nas i dulje vrijeme. Jedino što ispada kako valjda što je teže, mi smo bolji. Možda nam paše ovaj ritam, stvarno. Najveća prednost ove Hrvatske, ove naše reprezentacije je njihovo zajedništvo, boravak od dva i pol mjeseca čak. Nama to očito dobro dođe jer oni djeluju, žive kao jedna skladna obitelj. Sve funkcionira odlično, odnosi između stožera i igrača, između samih igrača. Nema tu zvijezde, nema iskakanja. Imamo igrače koji zaslužuju zvjezdani status, međutim oni se tako ne ponašaju. Njima onda nije problem biti zajedno dva i pol mjeseca zatvoreni.
Mislim da oni uživaju u svemu tomu, u društvu, u treningu, utakmicama. To je naša najveća snaga i prednost. Posebno kod ovakvog sustava natjecanja gdje se juri s jednog prvenstva na drugo. Malo je reprezentacija koje dišu kao jedno, ovako kao naša. To je jako važna komponenta, jer ako nisi zadovoljan, ako ti nije ugodno, onda se to osjeti i u bazenu, u terenu. Jasno da tu onda idu sve zasluge osim igračima naravno i stožeru. Od Ivice do pomoćnika mu Jure, preko Kuterovca, Peze, Dambe, Renca... Svima. Cijeloj toj ekipi oko njih koja se brine da im bude ugodno, a pod tim ne mislim da im bude zabavno. Jako je bitna radna atmosfera i bitno je da ona takvom ostane na visini. To u nas odlično funkcionira. Bez toga sigurno ne bi bilo moguće napraviti ovo što smo mi napravili. To je meni glavna stvar. Pustimo priče igrač više, igrač manje, imali smo taj dio u dva mjeseca i grozno i sjajno. Pobjeđivali smo s lošim i gubili s odličnim igračem više, ali to sve ide u drugi plan. Bitno je što se vidi da se ovi dečki ne predaju, da se "grize". Može se izgubiti, može doći loš dan, to ne sporim. Ključna je bila ona utakmica protiv Španjolske što smo izgubili. Mi se nakon toga nismo ugasili. E, tu je snaga ove momčadi i tako se osvaja zlato.