Nije Zagrepčanin Karlo Požarić jedini Hrvat koji na ovom Svjetskom prvenstvu igra kao naturalizirani igrač, pod nečijom stranom zastavom. U Australiji su, recimo, trojica. Andrej Grgurević, rođen u Sydneyu, istina, no dijete je hrvatskih roditelja, a u reprezentaciju ga je prvi uveo još Elvis Fatović kada je ondje bio izbornik. Drugi je Hrvat Luka Krstić koji je ušao u momčad nakon loma prsta Luke Pavillarda. No, treći Hrvat u Australiji je puno poznatiji od Grgurevića i Krstića. To je Jacob Merčep.
Dijete Dubrovnika, mladi gospar (26 ljeta), je ponikao u Jugu i ondje započeo karijeru kao vrlo mlad igrač. Bio je član hrvatske juniorske vrste (do 18 godina) koja je osvojila naslov svjetskog prvaka u Podgorici, pobijedivši Crnu Goru 16:13. Tada su za Hrvatsku, koju je vodio trener Joško Kreković, igrali – od sadašnjih Barakuda – Zvonimir Butić, Franko Lazić i Matias Biljaka. U finalu je Merčep tada dao tri gola, koliko i Biljaka.
Jacoba je kasnije studij odveo u SAD, u Kaliforniju. Godine 2018. je sa svojom sveučilišnom momčadi Južne Kalifornije osvojio naslov NCAA prvaka zajedno s još dvojicom Hrvata, Dubrovčaninom Lukom Karamanom i Zagrepčaninom Marinom Dašićem. Jedan od trenera tada je bio Zagrepčanin Marko Pintarić.
Toliko uvoda glede Jacoba. Ovaj vrlo dobri ljevak se nakon SP u Dohi prošle godine vratio doma, u dubrovački Jug Adriatic osiguranje. Međutim, već u ljeto 2024. preselio je u Rumunjsku, u bukureštanski Dinamo. Isto to ljeto, reprezentacija Australije je na Olimpijskim igrama u Parizu kreirala senzaciju. Pobijedili su u skupini Srbiju čak 8:3, nakon što su u drugoj četvrtini vodili nevjerojatnih 6:0. Generalno, igrali su u Parizu vrlo solidan vaterpolo. Ovdje, u Singapuru, zauzeli su zadnje mjesto u, istina, jakoj skupini s Mađarskom i Španjolskom, ali izgubili su i od Japana. Veći je problem što Australci poprilično često mijenjaju momčad, igrače, i to se lagano osjeti.
- Činjenica je da se kod nas nakon svakog olimpijskog ciklusa momčad poprilično izmijeni - veli Jacob Merčep.
- Mi smo za Singapur dosta izmijenjeni. Otišao nam je kapetan Blake Edwards, on nije ovdje. Zatim Chaz Poot koji je imao zamjetnu minutažu, pa onda i drugi vratar. Uz sve nam se Luke Pavillard, koji je naš vođa, na Tajlandu na pripremama slomio prst, protiv Srbije. Zato je potpuno izmijenjena momčad. Sad je na nama boriti se s time, nekako nositi i pokušati napraviti najbolje što možemo.
Već smo spomenuli, sreću sa ždrijebom niste imali jer vas je dopala vrlo teška skupina.
- Ma, ono protiv Mađarske (6:18) nije nikako izgledalo, ali već protiv Španjolske, barem drugo poluvrijeme je već bilo nešto (7:10). Malo smo se probudili, ušli u prvenstvo, da bi onda došao Japan koji smo izgubili jedan razlike. Tako da...
Frustrira li malo ta česta izmjena momčadi?
- Da, ali to je jednostavno tako u državama u kojima vaterpolo nije profesionalan sport. Ljudi, mislim, da uopće ne razumiju kakva su, kolika su to odricanja. Naš kapetan, Blake Edwards, recimo, on se budi u 5 ujutro kako bi radio, otišao na posao i radio prije 8 kada mi idemo na trening. Još je puno teže kada imate obitelj. Evo, baš Edwards, kojeg sam spominjao. Rodilo mu se dijete nedavno, pa je kupio kuću malo podalje od bilo kakvog bazenskog kompleksa i sada, unatoč tomu što radi 10 sati dnevno, morao bi se onda još uz obitelj, posao, fokusirati i na vaterpolo... Jednostavno, to ne ide. To je teško fizički i psihički, a ovi ljudi, dečki oko mene u reprezentaciji, tako rade i po 10 godina. I sad, ako odustaneš nakon jednog olimpijskog ciklusa, ne možeš više, potpuno razumijem zašto se to događa.
Sada shvaćate koliko ste "blagoslovljeni" što ste Hrvat i bavite se vaterpolom, u državi i podneblju u kojem se od vaterpola ipak donekle može i živjeti. Ili barem nastaviti trenirati bez nužnosti istodobnog zaposlenja.
- Ha, ha, sad smo bili na pripremama u Tajlandu. Nakon jedne utakmice smo otišli malo podalje šetati i kad sam vidio to... Tada sam još više shvatio što sam sretan i blagoslovljen da sam iz Dubrovnika.
Čuli smo da uzimate, kao reprezentativca, Kanađanina, centra Nicolasa Constantina Bicarija (33).
- Da, on je u procesu dobivanja sportskog državljanstva. Nije bio u kombinaciji za Singapur, ali za dvije godine, na idućem SP-u, bi trebao biti s nama.
Dosta o Australcima, uz dužno uvažavanje. Jacob je malo prije Singapura potpisao za Romu. Drugim riječima, novi klub, nova država. U godinu i pol već treći.
- Ma, meni je bilo super u Rumunjskoj. Samo, Italija je jača liga, dakako, novi izazov meni, a i bliže sam doma, ha, ha. Trener mi je tamo Alessandro Calcaterra. Prošle su sezone igrali jako dobro, samo su pali malo pred kraj, posljednjih nekoliko kola. Zato su pali s 4. na 7. mjesto, ali momčad mi se baš čini puna potencijala. Mislim, jedna jako lijepa priča.
Nas donekle samo zanima, iznenadio nas je vaš odlazak iz redova jugaša prije godinu dana. Naime, tek ste stigli u rodni grad i matični klub, nakon dugih godina izbivanja, što studija u SAD-u i da ne nabrajamo dalje, a radi se o klasnom ljevaku. Mislili smo da ćete ostati u Gružu duže. Zašto niste?
- Tako se "potrefilo". Život ponekad piše neobične priče, ali ja ne gledam naprijed, okrenut sam samo onome što je ispred mene. Okrećem se novim izazovima.
Velimo, malo intrigantno jer na desnoj strani valja razmisliti o nekome tko će naslijediti mjesto legende kakav je Maro Joković. U redu, stasa i sve je bolji mladi Ante Jerković, ali ipak je još odveć "zelen" - 18 godina, iako strašnog potencijala.
- Jug je super bio i stao. Sjajne su rezultate ostvarili prošle sezone, pa i prijašnjih. Sada im se vratio i Bušlje, još uvijek imaju jezgru domaćih igrača. Jug može biti samo bolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....