Hrvatska ne gubi glavu kad je gusto, zna igrati četvrtfinala, ali omjer s Mađarskom daleko je od pozitivnog

Prošle godine na tri najveća natjecanja (EP u Dubrovniku i Zagrebu, SP u Dohi i OI u Parizu) - tri finala. U jako je živom još sjećanju europsko finale u Spaladium Areni prije tri godine. U konačnici, ma koliko daleko to bilo, čak i površni pratitelji vaterpola pamte olimpijska finala iz Londona 2012. i Rija 2016. Kao i finale EP uz Savu, godine 2010. Da ne spominjemo tek finale s kojim je počeo zlatni plov Barakuda, Melbourne daleke 2007.

Sve su to (tek neki) od najvećih rezultatskih uspjeha, dometa, ostvarenja hrvatskih vaterpolista. Finala je ono čega se ljudi sjećaju, čak i neovisno konačnom epilogu ili rezultatu. U konačnici, pa ne vrijedi to samo za vaterpolo već za svaki sport. Finala su daleko najpamtljivija, ponekad koje polufinale, ali četvrtfinale... Teško, jako teško. Ivanišević je u Wimbledonu u finalu donio Raftera, ali je li se možete sjetiti odmah sad, onako iz prve, koga je dobio u četvrtfinalu? Svi se sjećaju našeg košarkaškog finala Igara u Barceloni s Amerikancima. Mnogi čak i polufinala sa ZND, ali četvrtfinale? Najšira javnost, sigurno ne.

NIKSA STIPANICEV Cropix

Sve ovo spominjemo jer su četvrtfinala doista jedna posebna priča. Nose posebnu dozu, razinu emocija, stresa, opterećenja, treme, nervoze. Tko izgubi polufinale, još mu uvijek predstoji borba za broncu. Poraženi u finalu je tužan tog trenutka, ali ipak ima medalju. Četvrtfinale... ono nudi ili ostanak u borbi za sam vrh, za medalju, koračić do postolja ili odbacivanje podalje. U borbu za mjesta koja se ne pamte. Mjesta koja uostalom niti jedan sportaš u momčadskim sportovima neće navoditi kao osobit domet, niti će ijedan novinar upisivati u tzv. osobni karton sportaša, pod najveće uspjehe, da je netko bio 4. ili 7. U Europi, na svijetu, ma može i u galaksiji. Koga briga.

- "Svi kada pričaju o nama, onda navode finala, polufinala, o tomu se piše, izvješćuje, to se analizira. Međutim, naše najveće pobjede su zapravo bile četvrtfinala. To treba znati odigrati. Mi smo toliko takvih utakmica odigrali, toliko ih dobili, u njima smo zapravo pokazali svu snagu i kakva smo mi momčad" - ovo su riječi koje smo jako dobro zapamtili, a izgovorio nam ih je Loren Fatović, krajem prošle godine, na Noći hrvatskog vaterpola u zagrebačkom Westinu. Kada se sažimala čudesno trofejna 2024. godina, proslavljala kroz reminiscenciju sva slavlja Zagreba, Dohe i Pariza.

ANIKO KOVACS/HVS

- "Treba se znati izboriti s tim stresom i opterećenjem. Da, kasnije su slijedile jednako teške utakmice, možda i teže, pa ona i medalje, ali toga ne bi bilo bez četvrtfinala".

Ovih nepodnošljivo sparnih singapurskih dana, u iščekivanju četvrtfinala, nismo se jednom sjetili ovih Fatovićevih riječi. To je prokletstvo, a istodobno čar sporta. Jedna samo utakmica, jedan uski tunel na kraju kojeg su vrata široka taman dovoljno ili koliko je potrebno za jednoga. Nema mjesta za drugog, neovisno što se i taj drugi pripremao pomno i dugo, iscrpljujuće i ustrajno. Dalje ide samo jedan. No, nastavno na Lorenove riječi, zavirili smo malo u naša četvrtfinala. Ne baš "od stoljeća sedmog", ali unazad 10-ak godina

2015. SP Kazanj: Hrvatska - Crna Gora 10:4

2016. Beograd: Hrvatska - Mađarska 5:8

2016. OI Rio de Janeiro: Hrvatska - Brazil 10:6

2017. SP Budimpešta: Hrvatska - Italija 12:9

2018. EP Barcelona: Hrvatska - Crna Gora 9:7

2019. SP Gwangju: Hrvatska - Njemačka 10:8

2020. EP Budimpešta: Hrvatska - Grčka 14:11

2021. OI Tokio 2021: Hrvatska - Mađarska 11:15

2022. SP Budimpešta: Hrvatska - Srbija 14:12

2022. EP Split: Hrvatska - Gruzija 15:5

2024. EP Zagreb: Hrvatska - Grčka 13:8

2024. SP Doha: Hrvatska - Srbija 15:13

2024. OI Pariz 2024: Hrvatska - Španjolska 10:8

ANIKO KOVACS/HVS

U 13 četvrtfinala, 11 pobjeda! Ne znamo kako vama, ali nama se čini dojmljivim. Iz ovog se da za izvući zaključak samo jedan, a da nije pretendenciozan. Ova se momčad zna nositi s pritiskom i nadvladati stres. Ova momčad ne gubi "glavu" kada je "gusto". Ovim momcima ne drhte ruke kada semafor "gubi" zadnje sekunde. Ne, ne tvrdimo da su nepobjedivi jer takvih u sportu nema. Još manje bi tvrdili da se ostali prestraše kada s druge strane ugledaju Hrvate. Ali da ova momčad, da Barakude znaju igrati ovakve susrete, da znaju igrati četvrtfinala... to su dokazali. Ma štogod da se dogodilo u nedjelju u jugoistočnoj Aziji.