Kako su hrvatske vaterpolistice nakon godina borbe i predrasuda ušle u povijest i zaustavile podsmijeh

Europsko prvenstvo 2010. godine u Zagrebu uklesano je u mramorni zid hrvatske vaterpolske povijesti zbog dva detalja. Ako je uopće primjereno to nazvati "detaljima".

Prvo, tog rujna, prije 15 godina, na otvorenom plivalištu uz Savu, u montiranoj vodenoj areni, Hrvati su prvi put postali prvaci kontinenta. Barakude, pod vodstvom izbornika Ratka Rudića, objesili su euro-zlato oko vrata, prekinuvši time niz posrtanja u kontinentalnim finalima, nakon Firence 1999. i Kranja 2003.

Drugi važan trenutak koji je Zagreb 2010. podario povijesti hrvatskog vaterpola jest prvi nastup ženske vrste na nekom velikom, seniorskom natjecanju. Tada su se djevojke nadmetale na EP samo zbog činjenice da smo bili domaćini. U kvalitativnom pogledu još nisu bile zrele za najviše domete, turnire. Bio je to tek početak. Sjećamo se tada i suza ondašnjih djevojaka, danas već zrelih žena, kada su gubile s 20 i više razlike. Ali, tvrdili smo, doslovno pisali i tada - "nema veze, to je početak, to su djevojke koje su tek počele krčiti put". Neka se svatko od nas prisjeti svojih početaka, prvih koraka u poslu koji danas obavljamo. Jesmo li briljirali odmah, iz prve? Je, malo sutra.

Danas, 15 godina kasnije, gotovo na drugom kraju svijeta, novi povijesni trenutak hrvatskog vaterpola. Ženskog. Hrvatska reprezentacija prvi put je na seniorskom Svjetskom prvenstvu! Hrvatska i još 15 država svijeta. U krugu najboljih 16! Vrlo važno, ovaj plasman je izboren, ostvaren u bazenu, ne zbog domaćinstva. Prije 15 godina, pa i prije 10, pa i 5 i koju godinu manje, na svoje smo uši čuli od zluradih lagana ismijavanja, podsmijeh u stilu "da, Hrvatska i ženski vaterpolo", "nije to za nas"; a to su one koje gube 20 razlike" i u tom stilu.

Cure, to je sad već i više generacija prošlo, sigurno su toga bile svjesne. Dopiralo je to do njih i sigurno im je smetalo, boljelo. No, one su vrijedno, naporno radile, trudile se, borile, trenirale, padale i dizale se. Tako, malo po malo, došli smo do 2024. godine u kojoj su nam dvije generacije djevojaka došle do polufinala velikih natjecanja, borbe za broncu. Kadetkinje (do 16 godina) na SP-u u turskoj Manisi, te mlađe seniorke, do 19 na EP-u u Zagrebu. Nestao je podsmijeh, nema više omalovažavanja.

Ne, ne glorificiramo ih, niti zanemarujemo probleme s kojima se susreću, a koji nisu maleni (mizerno malen broj klubova, vrlo rano odustajanje u dobi od 20 do 23-24 godine, te djevojke nemaju u klubovima ni deseti dio novca kao muškarci...). Međutim, ženski vaterpolo neosporno napreduje. Ne stagnira, razvija se. Polako, ali sigurno.

Tako valja promatrati i ovu sadašnju generaciju, reprezentaciju u Singapuru na Svjetskom seniorskom prvenstvu. Iako su one najmanje seniorke. Zato ne treba imati prevelika rezultatska očekivanja na ovom SP-u od naših, Jadranskih sirena. Kako je to dobro i iskreno rekla njihova izbornica Mia Šimunić prije polaska iz Zagreba.

- Ovo su juniorke u biti, jer nemamo mnoštvo starijih koje su bolje. U seniorskom uzrastu mi nikada nismo pobijedili niti jednu jaku i moćnu reprezentaciju. Sve nam je ovo prvi put.

To je konačna istina. Možda imaju manje godina i još manje iskustva od vrhunskih sastava, ali imaju srce, volju, htijenje, borbenost. Ne znamo koje će rezultate ostvariti, ali znamo da će se boriti do zadnje sekunde, za svaki četvorni centimetar bazena. A to je sve. U sportu je to sve.

Doduše, imaju one i neke ciljeve, ambicije, sportske želje. Pobijediti Japan. U skupini u kojoj se nalazimo, to je jedina reprezentacija s kojom se moguće nositi. Jedino što su stilom igre specifične, kao i muška japanska vrsta. "Zujalice", plivaju posvuda, silno pokretljive, teško ih je "pohvatati".

- Nitko u svijetu ne igra taj njihov vaterpolo, pa se za njih teško i pripremiti. Baš s njima otvaramo SP i tu tražimo prolazak dalje. Naime, dva dana kasnije nas čeka iznimno jaka Grčka, pa onda kasnije i još jača Mađarska. S te dvije reprezentacije će biti jako teško igrati. Japan smo pobijedili u juniorskoj kategoriji, u seniorskoj ne. Izgubili smo 18:26 prije šest mjeseci u Istanbulu. Tu su nas malo iznenadile u početku, ali cijele pripreme smo proveli praktički u vježbi za njih. Tu tražimo prolazak dalje - veli izbornica Šimunić.

Pobijede li cure Japan, tada bi kao gotovo sigurne trećeplasirane u C skupini, u "lažnoj" osmini finala išle na drugoplasirane iz D skupine (vjerojatno Francuska ili Velika Britanija). U suprotnom bi nam slijedila borba za poredak u "donjem domu", počevši od četvrtoplasirane iz skupine D (pretpostavka, Južna Afrika).

Načelno, imperativa prema ovoj našoj reprezentaciji nemamo. Nikakvih velikih očekivanja. Veselit ćemo se svakom njihovom golu, a njima zaželjeti samo da igraju s osmijehom na licu.

Kad ih ugledamo u Singapuru, u petak od 10.00 sati na bazenu, prije tekme, s rukom na srcu i himnom na usnama, prostrujat će nam mislima slika iz Zagreba 2010. S početaka. Vau, kakav su put one prešle u 15 godina. Samo 15 godina!