‘Jedan dan, samo jedan dan...‘ Koštali ih treninzi u vodi od 38 stupnjeva i taj jedan jedini dan

Neki dan Oliver, a sada Dubrovački trubaduri. Stalno mi je nešto u ušima, u glavi. Neki djelić Domovine. Možete me smjestiti i na Antarktiku, ali Hrvatska će uvijek biti u srcu, mislima, uhu, oku... A da, što od Trubadura? Pa, ona njihova odlična, stara uspješnica.

"Jedan dan, samo jedan dan

Onaj pravi, presudan, čudan dan

Jedan dan, samo jedan dan

Pa da bude sav život radostan..."

Odlazeći oko singapurske ponoći s četvrtka na petak s bazena u Lavljem gradu, uz dužno poštovanje i naklon boljima, a nadasve novom svjetskom prvaku koji fešta s pravom, ne možemo se otrgnuti dojmu da se nama ovdje, na jugoistoku Azije, omaknuo, dogodio, pogodio nas baš samo taj jedan dan.

Nedjelja, 20. srpnja i Mađari u četvrtfinalu. Dan u kojem nismo bili svoji. Dan u kojem Bijač nije branio, blokovi su nestali, šuteri nisu pogađali, a Mađari se razmahali i to baš svi odreda. Recimo, onaj Marton Vamos, ubojiti je ljevak. No, u Singapuru je izgledao jako, jako loše. Sve utakmice, osim jedne. Pogađate, onaj "jedan dan". Protiv Hrvata. Tri gola. Krisztian Manhercz je u finalu dao 0 golova. Nama, onaj "jedan dan" - 4 komada. Ma. Mogli bismo još dugo, iako nećemo više o tom danu. Dovoljno je što nam Trubaduri "pjevaju" u uhu.

Međutim, kada će se sutra ili za 3 ili 6 mjeseci obavljati retrospektiva hrvatskog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Singapuru, doista će se i opet sve svesti na taj "jedan dan". Prije i poslije, Hrvatska je prikazala vrlo dobru, pa i odličnu igru. Požrtvovna obrana, raskriljeni Bijač, odlična izdanja vanjske linije Bukića, Fatovića, Butića, Harkova, pa i Žuvele, ma koliko on bio samokritičan, ljut na sebe. Izbornik koncentriran sve 32 minute svake utakmice. Prave izmjene, odmjerene i precizne, pravodobne reakcije. Dobro "snimljena" igra svakog suparnika.

Osobito izražena karakteristika ove momčadi je što ne gubi glavu u situaciji kada suparnik povede gol-dva, pa može i više razlike. Igrali su strpljivo i snažno, te na taj način mljeli svakog suparnika. To su radili prošle godine. To su radili i na ovom turniru, osim...

Da, tog "jednog dana". Tako su se poklopile zvijezde, iako ne želimo omalovažiti ni suparnika u tom srazu. Mađarska je bila bolja, jača, a i njih je "puknuo" njihov dan. Da su bacili tog dana i "medicinku", onu specifičnu, tešku loptu, ma i ona bi ušla u okvir gola.

Međutim, ne treba baš biti niti toliko površan u nekoj prvoj, inicijalnoj raščlambi. Možda je ipak bilo nečega, pogreške. Na koju se također teško moglo utjecati, ali dogodila se. U Hong Kongu!

Barakude su, naime, pet-šest dana prije dolaska u Singapur provele u Hong Kongu na sparingu s Amerikancima. Primarno su ondje otišli zbog prilagodbe na klimu i drugu vremensku zonu. Sve reprezentacije su to činile! Samo, ondje u Hong Kongu ih je dočekala temperatura vode u bazenu od 38 stupnjeva! Dobro ste pročitali, ne temperatura zraka, nego vode! Juha! Upozoravali su domaćina da spuste temperaturu, ali ni govora. U takvom su bazenu dečki trenirali i što se dogodilo? Svaki je igrač izgubio od minimalno 2-3 pa do 5 kilograma! Neposredno prije početka natjecanja! A ne govorimo o boksu kada se malo i skidaju kilogrami (makar i opet ne toliko) pred meč. Svaki će vam sportski trener, kineziolog, reći koliko to može negativno utjecati.

Ne, nećemo napisati da je to uzrok poraza od Mađara, niti od ovoga stvarati alibi, ali iz razgovora kako s igračima, tako i članovima stručnog stožera minulih dana, shvatili smo da im je to ipak odnijelo određeni postotak sve one akumulirane energije i mišićne mase iz priprema u Hrvatskoj. Je li taj postotak 10 ili 20, teško je procijeniti, ali da je Hong Kong odnio kilograme i svježinu, to jest.

I onda, svemu tomu unatoč, s iznimkom tog "jednog dana", ne možemo napisati neistinu kako Hrvatska nije igrala dobro. Igrala je vrlo dobro, to su nam potvrdili i svi strani stručnjaci, treneri, pa onda čak i kolege novinari. Grčku, koja je ovdje osvojila broncu, Barakude su "riješile" u skupini. Hrvatska, ova momčad sigurno ima "materijal" za medalju. Ima i igru, s određenim finesama i malo većom prilagodbom na kraći bazen, bit će, vjerujemo, samo jači, bolji.

Upravo zato, nismo baš nespokojni. Već smo napisali da i ne moraju medalju osvajati baš na svakom natjecanju. Bilo bi i nerealno, ali ono što nam daje ovakav, na koncu ipak optimističan stav, jest očigledna činjenica. Igra je puno bolja od mjesta koje su na koncu dečki zauzeli. I ne brinite, doći će uskoro opet naši, ali pravi, ne dan, nego dani.