S 37 godina po novu medalju: ‘Nakon krize i povlačenja iz reprezentacije opet sam se zaljubio u vaterpolo‘

Hrvatski vaterpolo nikada nije oskudijevao centrima, vrhunskim, globalno klasnim. Iako, nakon silaska s reprezentativne scene divova na 2 metra, poput Mile Smodlaka, a 2012. i Igora Hinića, bilo je razumljivo biti u manjoj nedoumici. Hoćemo li opet imati takve? Odgovor je stigao u hipu i u njegovu liku. Liku Luke Lončara.

Rođeni Zagrepčanin (26. lipnja 1987.) istini za volju nije baš bio nepoznanica ni prije nego što je 2013. čvrsto ugrabio, “zacementirao” svoj položaj sidraša u Barakudama. Jedino što na početku karijere nije bio niti centar, niti su mu baš proricali takvu blistavu karijeru ili je barem nisu vidjeli, prepoznali.

Luka Lončar počeo je kao branič. Igrao je za Mladost, pa malo i posudbe u Medveščak, Solaris... Kao da uz Savu nisu ozbiljno računali na njega, iako je s tim klubom bio osvojio dva trofeja. Luka je bio vrlo, vrlo dobar bek, pouzdan, ali ne i branič za reprezentaciju u to doba. Odlazak u Italiju, u momčad Brescie, na određeni mu je način promijenio karijeru. Upravo je ondje postao centar, Talijani su u njemu vidjeli “materijal” za nešto veliko, što je Luka vrlo brzo i dokazao.

Od dolaska Ivice Tucka za kormilo hrvatske reprezentacije, Lončar je među Barakudama, centar naše najbolje momčadi. Centarski tandem znao se ponekad i mijenjati, odnosno na 2 metra su igrali i Dobud i Paškvalin i Krapić, sada je tu Vrlić, ali jedan je cijelo vrijeme konstanta - Luka Lončar. Među Barakudama ustaljen je od jeseni 2012. i od tada ima s Barakudama 15 medalja, od kojih je za izdvojiti dva olimpijska srebra i dva svjetska zlata.

No, nakon Igara u Tokiju 2021. napravio je stanku. Objasnio ju je baš početkom ovoljetnih priprema za Singapur.

- Imao sam jednu krizu u smislu motivacije za težinu priprema, za ljeta koja su većinom bez odmora. Nakon Tokija sam se povukao iz reprezentacije, baš zbog toga. Onda, kad je to razdoblje od godinu-dvije ili tri prošlo, stvarno sam se ponovno zaljubio u vaterpolo. Sve ono što mi je dotad bilo teško, sad mi je... nikad ljepše! Stvarno. Možda i zato jer znam da sam lagano pri kraju i svaki dan, svaki trening, svaka utakmica je kao jack-pot za mene. Uživam u tome i pokušat ću što duže mogu odigrati na ovoj razini.

Tako je Luka zborio još u Zagrebu, prije mjesec i pol dana, na početku priprema. A razina na kojoj igra... Ona se ovdje, u Singapuru, iskazuje na najbolji način. Kvaliteta neosporna, ali kad se na nju nadodaju godine iskustva, uz savršenu, očito tjelesnu spremu, dobivate centra par excellence. Upravo nas je, između ostalog, i ovaj igrač “čupao” i vadio iz nekih neugodnih situacija u skupini. Kako protiv Crne Gore (gol za izjednačenje na 7:7), protiv Grka (pogodak za smanjenje suparnikova vodstva na 5:4). To je, kad su golovi u pitanju, a o obrambenim zadacima ni nećemo.

- Mi smo ovdje onaj prvi, minimalni cilj ostvarili osvajanjem prvog mjesta u skupini, odnosno ulaskom u četvrtfinale. Lakše je ipak ići u četvrtfinale s tri pobjede bez obzira na to što igra, ne skrivamo se, nije bila dobra, odnosno nije bila odlična. Opet, lakše je s naše strane ispravljati te naše pogreške s pobjedom, nego s porazom. Takvi sad ulazimo u to četvrtfinale koje nam je najbitnija utakmica na turniru.

Opet sad slijedi jedan velik suparnik, ali sasvim drukčiji od prijašnjih. Želimo reći, Crnogorci i Grci su poznati kao momčadi sa sjajnim i jakim centrima, a Mađari... pa, tu su ipak malo tanki. Tanji od Grka i Crnogoraca, sigurno. Zatim, ljevaka Zalankija nema jer malo odmara, na Malti igra Ljetnu ligu. Bez dvojice prvih vratara.

- Je, ali i takvi kakvi su imaju drukčije konture igre, no to ne znači da je kvalitetom to lošije. Dapače. Taj ljevak koji je zamijenio Zalankija, iz Barcelonete, Burian, igra odlično. Ima vrhunski ritam i drukčiji je tip igrača. Centri? Imaju jednog vrhunskog, to je Kovacs, a svi ostali igrači, idemo reći, “gađaju” pojedince iz suparničkih redova kako bi ih opteretili osobnim pogreškama.

Svakako su odlična momčad sa specifičnim načinom igre, znaju što rade. Uostalom, pokazali su da su ravnopravni Španjolcima, koji su možda glavni favoriti za zlato. Čak su Mađari trebali i pobijediti, po mojem skromnom mišljenju.

Gdje su pogriješili ili zašto nisu dobili? Je li sve baš ovisilo toliko o Granadosu i vrataru Aguirreu koji je doista “skinuo” nekoliko “zicera”?

- Tu se nešto pita i Španjolce koji su se transformirali u visoki presing i u tom se Mađari nisu dobro snašli. Podignuli su i oni ritam, fulali gol, primili kojeg igrača više i za čas se uvuče nervoza. Nisu imali mirnoću i koncentraciju u ključnim trenucima. Ali glede kvalitete, pokazali su je i na individualnoj i momčadskoj razini, da su na jako visokoj razini. I bit će nam jako teško u četvrtfinalu.

Kakva je koncepcija naše igre, u smislu orijentacije igre u napadu na centre? Dosad je to često bila jedna od temeljnih značajki, sada možda nešto malo manje. Možda svjesno ili ne, varamo li se...

- Uvijek velim da se pita nešto i suparnika. Dobivamo puno isključenja bez lopte zato što ti bekovi “jašu” po nama cijeli napad, bez obzira na to što je plitka zona. Opet, to daje priliku našim šuterima za pucanje po golu. Zapravo nam u ovakvom vaterpolu vanjska linija baš i nema neke prilike za dodavanja. Nema prostora. Na taj način dobivamo malo više isključenja, više ih zaradimo, ali to nam ne smeta. Najbitnije je da mi otvorimo prostor, da taj dio odradimo. Sva trojica, jer je i Bura (Rino Burić, op. a.) počeo igrati na centru, pomaže nama. Dobri smo u tom dijelu.

Navijači doma vas gledaju kroz oko kamere, prate se zbivanja u bazenu, ali što se zbiva kad se kamere ugase, odnosno ondje gdje vas kamere i novinari ipak ne prate ili u konačnici i ne mogu pratiti?

- Ha, ha, u načelu mi nismo stvarno stigli ni obići ovaj Singapur. Družimo se uz kavu, najviše u sobi našeg fizioterapeuta Dambe (Damir Luketić, op. a.). Tamo provodimo vrijeme i kratimo dane, smanjujemo nervozu pred utakmicu. Tada manje pričamo o vaterpolu nego o nekim drugim životnim temama.

Drugim riječima, želite reći da vaš fizio, čovjek koji vas masira svakodnevno, koji ima najviše opreme na svakom natjecanju, koji nosi 4-5 kofera, stol za masažu itd., da ste njemu “utrapili” još i automat za kavu?

- Pa, to mu je najveća, prva zadaća - uz osmijeh će Luka Lončar.

Jedan od najiskusnijih u momčadi, 37-godišnjak koji je inače silno omiljen u momčadi zbog širenja dobrih, pozitivnih vibracija, ali jednako tako i cijenjen poradi pravodobnog ukazivanja na maksimalnu ozbiljnost kada situacija to zahtijeva.