U puku se veli: "Vrijeme liječi rane". Ma je, vraga. Utjeha bez temelja ili utjeha samilosnih. Valjalo je ući u singapurski hotel Barakuda dan nakon poraza u četvrtfinalu, pa se uvjeriti u suprotno od onoga o značenju narodne poslovice. Glave pognute, korak težak, lica nisu smrknuta nego su baš onako... tužna.
Sjećamo se siječnja prošle godine u Zagrebu, hotel Sheraton, jutro nakon izgubljenog finala EP-a od Španjolaca. Tada je Ivica Tucak izgovorio.
- Zbog jutra nakon poraza, mrzim biti trener.
Posudio je tada naš vaterpolski izbornik ovu izreku koja izvorno inače potječe od nogometnog mu kolege, Zlatka Dalića. Tada smo zapravo vidjeli Tucka nikad utučenijeg, no sada, u Singapuru... Činilo se malo gore. Otuda i pitanje: Je li teže izgubiti finale ili četvrtfinale?
- Ovo je teže! Sigurno je ovo bolnije. Definitivno najgore - kao iz topa će odagnati svaku sumnju ili dvojbu po ovom pitanju, izbornik Ivica Tucak.
- Srećom, ja i ovi momci nemamo puno ovakvih trenutaka, iskustava, ali kad izgubiš finale... Ipak si osvojio medalju, došao do finala. Srebru se naravno nikad ne raduješ, raduješ se zlatu, pa i bronci, ali ipak igrao si finale nekog velikog natjecanja, osvojio medalju, a ovo je ono... Utakmica koja te praktički ne vodi nigdje. Sada slijedi ovo "mrcvarenje" pomalo, od 5. do 8. mjesta, niti imaš pojma zašto to igraš, ali opet, moraš igrati. Na nama je, ponavljam to, da ovo sad sportski odradimo do kraja.
Iz ovih slova da se razabrati unutarnje stanje izbornika, cijele momčadi. Sumnjamo da ovome treba išta više dodati, pojasniti, objasniti. Ono što sad slijedi i što je najveći, u biti, zadatak cijelog stručnog stožera, što je brže, bezbolnije, jednostavnije ipak "vratiti" igrače, "očistiti" malo glave, pokušati izbrisati memoriju i odigrati prvo protiv Amerikanaca, pa kasnije još jednu. Za sebe, za svoj ponos. Jest da s ovog konkretno SP-a, peto ili sedmo mjesto ne donosi baš ništa ni u smislu kvalifikacija za neko buduće natjecanje. Baš ništa, ali opet, ovo je sada određeni test volje i mentalne snage.
- Nitko se ne sjeća ni četvrtog, a kamoli nižeg mjesta i da se sad ne ponavljam. No, sportski je učiniti sve da se sve završi onako kako je zamišljeno. Igra se i mora se igrati. Teško nam je. Dat ćemo sve od sebe, izvući sve iz i od sebe, da tu utakmicu s Amerikancima pobijedimo. Pokušat ćemo na najbolji način završiti sve ovo. Bit će vremena za analizu kasnije, što se i kako moglo bolje. Mađarska je s onakvim šutom u nedjelju, onakvom realizacijom jednostavno nepremostiva. Pokušavali smo sve, tražili... Jednostavno, bili su bolji.
Kad smo kod sljedećih suparnika, momčadi SAD-a, za američke sportašice i sportaše se kaže da oni uvijek i neovisno o plasmanu, sportu, disciplini igraju istom snagom, žestinom.
- Ako je to njihova prednost, možda, ali mi smo sigurno kvalitetnija reprezentacija od njih. Na nama je da se skupimo u ovo malo vremena do te utakmice.
I onda ipak i malo optimizma, mi bismo dodali i realnosti.
- Nije sve u životu crno, niti mislim da treba od ovoga raditi neku tragediju. Je, teško mi je, meni je užasno teško kao i svim igračima. Trebat će dana i dana, možda i mjeseci da se vratiš u neku normalu. Barem ja to tako doživljavam. Meni svaki poraz teško padne, ali život ide dalje. Nismo ni mi reprezentacija koja je projektirana da uvijek mora osvojiti medalju. Pita se i druge.
Osobito bitna poruka, za sam kraj, uoči borbe za utješni poredak.
- Na nama je prije svega da budemo sad pravi sportaši. Idemo dati sebe, sve od nas. Igramo za Hrvatsku, igramo za svoju zemlju. Imamo svoj grb na srcu, imamo svoju kapicu na glavi s nacionalnim obilježjima i idemo odigrati to do kraja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....