Ivica Tucak je punih 13 sezona na klupi nacionalne momčadi. U tom razdoblju poveo je Hrvatsku na 3 OI, 7 SP i 6 EP. Svjetsko prvenstvo u Singapuru mu je, dakle, 17. veliko natjecanje. Baš toliko ima i medalja na klupi Barakuda, kad smo već kod brojki.

No, kad spominjemo pripreme, a one za Singapur su sada jasno i službeno završene, odbrojavamo sate do starta protiv Kineza, nameće se pitanje jesu li, te ako jesu, u kolikoj mjeri, ove pripreme koje su iza njega i 15 odabranika za Singapur drukčije od prijašnjih, različite?

- Načelno, pripreme se čak i ne razlikuju previše - veli Tucak.

Uvijek postoji formula

- Uvijek postoji formula po kojoj radiš plan i program, a u odnosu na vrijeme, pa čak i igrače koje imate na raspolaganju. Ovisi o završetku sezone, hoće li ona završiti 10 dana prije ili kasnije. Opet, imate neke pripreme koje smo obavljali i usred sezone jer je tako “palo” samo natjecanje. Prisjetimo se samo prošle godine i EP i SP koji su igrani u siječnju, odnosno veljači. To su neki minimalni detalji koji su promjenjivi. Prva faza je uvijek malo regeneracija, ali i bazični dio, rad na stjecanju snage, dok je finalni dio uvijek taktičko-tehnički. Mi smo, recimo, zadnjih 10-12 dana prije Singapura tek počeli pomnije s videoanalizama, temeljitije u nekim detaljima.

Jeste li ipak morali nešto više poraditi po pitanju modifikacije treninga zbog nekih izmijenjenih okolnosti poput kraćeg terena, pa i malo smanjenog napada...?

Ivica Tucak

BOZO RADIC Cropix

- To da, i to smo već u Puli, na početku priprema, prakticirali, na večernjim treninzima. Kako bismo se što prije adaptirali na teren od 25 metara, na kraće vrijeme napada. U Puli, nažalost, nismo imali još riješen tehnički vremenski sustav mjerenja vremena napada od 28 sekundi, odnosno 18 s igračem više, pa smo to rješavali ručnom štopericom.

Postoji ipak posebnost priprema koje su za vaterpoliste ovog ljeta.

- Velik broj trening-utakmica. Namjerno sam izostavio ovaj put nastupe na turnirima, želeći što više trening-utakmica. Mislim da smo to dobili u sparingu i s Mađarima u Rijeci, Crnom Gorom u Splitu, pa Italijom u Rimu i Šibeniku, te s Amerikancima u Hong Kongu. U čemu je razlika? Vi na turniru odigrate 2-3 utakmice i to je to, a mi smo ovdje ipak imali 2 službene utakmice plus 4-5 trening-utakmica u kojima smo mogli ponavljati igrača više, manje u dogovoru s kolegom Campagnom. Ista stvar s trenerima Dejanom Savićem i Zsoltom Vargom. Tu smo napravili odličan posao.

Želio sam najjače suparnike

Jesu li, shodno tomu, onda ovo bile i najjače pripreme?

- Moguće. Nisam želio gubiti vrijeme u pripremama sa slabijim suparnicima. Želio sam najjače. Imao sam ponuda od nekih reprezentacija koje nisu baš iz vrha svjetskog vaterpola, možda to nije korektno ovako reći, ali niti ne imenujem ih. Nisam to prihvatio, zahvalio sam se svojim kolegama, siguran sam da se nisu ni naljutili. Otvoreno sam rekao kako želim što više jačih utakmica. Želio sam dobiti pravu sliku. Jer, nekad kad se pripremaš sa slabijima, možeš dobiti i krivu sliku. Zavaravajuću, a ovdje smo ipak dobili jasniju sliku. Rezultat mi nije bio bitan, apsolutno, ali suparnici su nam bili po mjeri i iz vrha svjetskog vaterpola.

U konačnici, tako ste pripreme i zaključili, s vrlo jakom momčadi SAD, brončanima iz Pariza s OI.

- Namjerno sam njih ciljao, to ću sada prvi put ovako reći. Namjerno zbog njihovog stila igre, puno fizičkog vaterpola. Pritom ne želeći ponoviti pogrešku koju sam napravio 2023. prije SP u Fukuoki, a kad smo otišli u Kaliforniju. To sam odmah rekao i američkom izborniku Dejanu Udovičiću dogovarajući Hong Kong, “ako idemo tamo, idemo s dvojicom međunarodnih sudaca. Jedan hrvatski, jedan američki”. Sa sucima koji će biti i u Singapuru, odnosno koji su vrhunski suci, jer mi smo te 2023. u Kaliforniji pogriješili. Imali smo suđenje sudaca s američkih koledža koji su pustili ono... “klanje” u bazenu. Onda smo došli u Fukuoku, s podsvjesnim onim kalifornijskim suđenjem, ali na SP je bilo sasvim drukčije. Imali smo 15-20 isključenja, nismo se adaptirali na pravi način i to smo tada “platili glavom” – priznaje izbornik Barakuda.

Ivica Tucak je u Šibeniku još, kada je otkrio s kojih 15 igrača odlazi u Singapur, spomenuo kako “...imao sam neke dvojbe, ali ću ih zadržati za sebe”. Apsolutno pravo trenera, baš kao što je onda novinarski bilo istraživati, pokušati odgonetnuti koje su to dvojbe bile. Pa smo tako zapisali, objavili u SN da su moguće dvojbe bile, na vratarskom mjestu Popadić - Jurišić; u vanjskom redu Brubnjak - Bašić, od braniča možda Biljaka - Akrap. Jesmo li bili na pravom tragu? Mislim, sad možemo o tomu pričati, singapurski turnir samo što nije počeo...

- Neću spominjati imena, ali evo, Savezu ću dati preporuku da budete jedan od kandidata u budućnosti za moje mjesto, ha, ha.

Imao sam dvojbe

OK, ovo preskačemo...

- Ne, ne, želim reći da ne želim o imenima jer to nije korektno prema igračima, s moje strane. Da, imao sam stvarno dvojbe do zadnjih dana i razriješio sam ih sa svojim kolegama, svima u stožeru. Milijun puta sam rekao kako nikada nisam donio odluku da nisam pitao kolege suradnike za njihovo mišljenje. Nikad! To nije moj stil rada. Jest, ja odlučujem, ali uvijek se konzultiram, pitam. Čak sam sklon, kao neki špijun, infiltrirati se među igrače, pa da čujem kako oni “dišu”. Strašno je važno kako momčad reagira. Znam da u neka prijašnja vremena, kojima i ja igrački pripadam, je to bilo drukčije, nepojmljivo. No, danas su neka druga vremena i trebaš čuti glas igrača, vidjeti “govor tijela”, neverbalnu komunikaciju. Vrlo je važno oformiti skupinu ljudi koji su spremni “poginuti” jedan za drugoga. Tu sam nekada spreman napraviti, neću reći kompromis, već vrstu ustupka, ali samo da grupa bude što homogenija. Čak i po cijenu kvalitete. Neke su dileme stvarno bile doslovno do zadnjeg trenutka, ali svi momci, i oni koji su otpali pred kraj ili ranije, još mali Duje Pejković, pa Branimir Herceg, Roko Akrap i mali vratar Jurišić koji je, velim, ugodno iznenađenje, svi su dali velik obol svemu. Ono jedino što ću sada i opet reći, najviše mi je žao zbog Baše (Andrija Bašić) jer stvarno je to momak koji je sa mnom od, ne znam, 2015.-2016. na “bojnom polju”. U Splitu je na EP 2022. bio među najzaslužnijima za zlato. Makar, on je i dalje “tu”. Bašić je i dalje reprezentativac, da se razumijemo. Na koncu, mislim da smo donijeli najbolju odluku za hrvatski vaterpolo i savjest je mirna i čista - zbori Tucak.

Igrač kojeg ste također čekali, odnosno strepjeli lagano do zadnjeg trena, je Konstantin Harkov. Ozljeda prsta pucačke lijeve ruke odmah nas je malo vratila, podsjetila na situaciju iz 2017. uoči Budimpešte kada je Sandro Sukno na pripremama 3 tjedna prije SP slomio prst. Ne uspoređujemo ovu dvojicu igrača jer i nisu usporedivi, ali ova situacija jest.

Hrvatska vaterpolska reprezentacija

NIKSA STIPANICEV Cropix

- Kosta je nama neobično važan s tim šutom, lijevom rukom. Hvala Bogu da smo se prije nekoliko godina odlučili za taj korak, da dovedemo Harkova pod hrvatsku zastavu. Dobili smo jednog predivnog mladića i sjajnog igrača. Kad smo otišli u Rim, on nije bio s nama, meni je profesor Kuterovac rekao kako je on ta dva dana radio u teretani “kao pas”. Samo još jedan dokaz koliko on voli ovu reprezentaciju, koliko je saživio s njom. Sigurno da nije isto s njim ili bez njega, ali igrali smo čak i to, bez njega protiv Crne Gore, pa u Rimu dobili Italiju. To je ono što govorim i na čemu inzistiram. Imati 13 ili u ovom slučaju 15 igrača koji zajedno dišu, koji svi do jednog znaju što moraju raditi i koji uživaju u ispravljanju pogreške suigrača. Uživaju! To je temeljna vrijednost ove reprezentacije. Mi imamo grupu koja je spremna napraviti velike stvari.

Uvijek po pobjedu

Dotaknuli smo se, dakle, i naše skupine u kojoj je Kina jedina slaba momčad. Međutim, tu nije kraj teškoćama jer u četvrtfinalu, bili mi prvi ili drugi, vrlo lako nas mogu dopasti Mađarska ili Španjolska. Budemo li treći u skupini, onda možemo očekivati Italiju ili Srbiju. Kako god da se okrene, četvrtfinale će biti “pakleno”.

- Tako je, kako je. Ovisno o rezultatu u skupini, križali bismo se najvjerojatnije sa skupinom gdje su Mađarska, Španjolska, pa Australija koja je “nagazna mina” i koja, da je osvojila medalju u Parizu na Igrama, po kvaliteti koju su prikazali, ne bi bilo nezasluženo. Mi ćemo u svakoj utakmici ići na pobjedu, nećemo kalkulirati, već nastojati krenuti sa što bolje pozicije. Je, izuzetno je težak put, ali bio je takav nama i u Parizu.

Sjetite se, išlo se ondje na Španjolsku u četvrtfinalu, pa na Mađarsku u polufinalu... Uvijek igračima govorim isto. Bitno je samo da mi budemo pravi, u “glavama” posloženi.

Malo je izbornik zastao, dodatno se uozbiljio i naglasio.

- Mi smo svjetski prvaci. Mi smo europski doprvaci. Mi smo srebrni s prošlih olimpijskih igara. Mi! Ne netko drugi, nego mi. Nitko to nama nije poklonio, nitko to nama nije dao. Mi smo to krvavo zaradili svojim radom i poštenim odnosom. Idemo tako i dalje. Nema nikakve panike, previše razmišljanja. Prvenstveno ćemo razmišljati o sebi, naravno pripremajući se za svaku narednu utakmicu, “podebljati” svoje vrline, ispraviti pogreške. Mi smo bitni, a ako mi budemo na onoj razini za koju vjerujem da možemo biti, straha nema.