Hrvatski vaterpolo definitivno ulazi u sasvim novu eru. Točnije ona prijašnja, zlatna, iz minulih desetljeća i pol u kojem su od 2007. do 2021. osvojene 23 medalje i u kojoj najviše sjaje dva olimpijska finala (zlato 2012. i srebro 2016.), dva svjetska zlata (2007. i 2017.), te jedno europsko zlato (2010.) je - okončana!
Barakude i definitivno ulaze u kompletan redizajn momčadi, pomlađivanje, smjenu generacija. Smjenu koju je jednostavno nametnula biologija. Godine čine svoje, igrači koji su sve minulo doba bili nositelji kvalitete silaze s reprezentativne scene. Neki su to doduše učinili već i ranije, slijedom različitih okolnosti u kojima nisu isključivo godine to nametale (primjer je Sandro Sukno poradi zdravstvenih problema). Nakon Igara u Tokiju oprostio se od vaterpola jedan naturalizirani igrač koji se Hrvatskoj pridružio 2016. (Garcia), te jedan koji se bio vratio za Igre u Japanu (Obradović).
Okretanje budućnosti
No, sada je i definitivno jasno da pod hrvatskom kapicom nećemo više vidjeti ni kapetana Andra Bušlju, njegovog zamjenika Maru Jokovića, centra Luku Lončara...
- Još sam ostavio lagano otvorenu opciju s Jokovićem i Lončarom, ali načelno da. To je to - potvrdio je izbornik Barakuda Ivica Tucak.
- To su jednostavno igrači koji su dali svoje što se reprezentacije tiče, koji su u određenim godinama, umorni, zasićeni i mi se moramo okrenuti budućnosti. To je ono što mi je i sam Lonac (Lončar, op. a.) rekao “Ajmo probati nešto drugo, ja više ne osjećam, odnosno nije stvar u osjećaju, već u umoru, godinama”. To treba shvatiti, ja shvaćam. Moramo se pokrenuti u novom smjeru. Uvijek sam govorio i to tvrdim ponovo, vrata reprezentacije će uvijek biti otvorena za eventualne neke korekcije, ako vidimo da smo na nekim pozicijama tanki ili da nemamo odgovarajuća rješenja. Međutim, moramo napraviti zaokret - napominje šef stručnog stožera reprezentacije, ali i nastavlja.
- Ono što je sigurno, u reprezentaciju se vraća Ivan Krapić.
Podsjetimo, riječ je o riječkom centru, igraču koji će u veljači navršiti 33 godine, koji danas igra u francuskom Noisy-le-Secu, a koji je činio centarski tandem s Lončarom na SP u Budimpešti 2017. i tadašnjem osvajanju naslova svjetskog prvaka. Kasnije ga je istisnuo Josip Vrlić.
- On se sada vraća u reprezentaciju, obavio sam s njim razgovor. On svojom energijom, radom i profesionalnim osobinama, može puno ponuditi, dati ovoj reprezentaciji.
Što je s Josipom Vrlićem? Naime, ako nema više Lončara koji ima 34, kakvo je stanje onda s Vrlićem koji je i godinu dana stariji, ima 35.
- Planiram uskoro otići u Beograd i ondje razgovarati s Vrlićem. Naime, s tim starijim igračima o njihovom angažmanu, igranju, nastupanju za reprezentaciju volim razgovarati ne putem telefona, već se osobno naći s njima. Uostalom, tako sam razgovarao i s drugim igračima.
Trebat će strpljenja
Što ako neće moći niti Josip Vrlić? Koje je onda rješenje jer tada bismo ostali bez obojice centara iz Tokija, a zasad vraćamo samo jednog, Krapića.
- Ma, mi i nadalje kako pratimo, tako računamo i na ostale i mlađe. Od Luke Lozine (Vouliagmeni), Antonija Duževića (Jadran), mladog Lovre Paparića (Vouliagmeni).
Izbornik Tucak je protekle godinu-dvije, pa tako i uoči odlaska u Tokio, te i nakon Igara širio optimizam glede sastava igrača, pa i smjene generacije, kvalitete, a posljedično svemu rezultata. No, kada se pogleda na papir pa krenemo s nabrajanjem koga sve više nema, samo u odnosu na OI u Tokiju (Bušlje, Joković, Garcia, Lončar, Obradović...), javnost, navijači, svi kojima je stalo do vaterpola i koji su se minulih 10-15 godina veselili nastupima, uspjesima naše vaterpolske vrste, nužno će postaviti prvo pitanje, s blagom dozom skepse, hoćemo li se moći zadržati u vrhu svjetskog vaterpola?
Počev od sljedeće godine koja nosi dva velika natjecanja, Svjetsko prvenstvo u japanskoj Fukuoki i Europsko prvenstvo kojem smo domaćini u Splitu?
- Mi ovo moramo obaviti, a sad što će javnost misliti ili što se pita... Ja donekle stvarno i razumijem i takvo pitanje kod ljudi koji vole sport, prate vaterpolo. Ovo je, međutim, neminovnost. Mi ne možemo ići dalje više s ljudima koji imaju 37-38 godina. Ne ide više. Ne da mi ne možemo, nego niti oni više ne mogu. To je neminovno u svakom sportu, međutim nisam pesimističan ili da mislim da nam slijedi ne znam... debakl. Trebat će jasno vremena malo i strpljenja da se to posloži. Neke igrače već imamo od ranije, na njih računamo, a sada idemo s priključivanjem novih. Mi ćemo početkom studenog imati okupljanje, 2-3 dana. Sredinom studenog nam je u planu da nam na pripreme dođe i Pro Recco u Zagreb, na 4-5 zajedničkih treninga. Između Božića i Nove godine će u Zagreb doći i talijanska reprezentacija. Početkom 2022., od 3. do 5. siječnja je plan otići u Srbiju na sparing s njihovom reprezentacijom. Dakle, imat ćemo ipak nešto vremena, prilika za uigravanje te nove momčadi, što prije, što bolje, što više. Nemam razloga za pesimizam, čeka nas samo puno rada. Imaju slično stanje i mnoge druge reprezentacije, od Srbije do Mađarske, makar posvetimo se mi samo nama. Moramo napraviti neki zaokret, došli smo do kraja jednog olimpijskog ciklusa koji, nažalost, nije rezultirao medaljom - veli Tucak.
Da, bit će teško, ali...
- Ponavljam opet, to nam je bio neuspjeh, ali izuzev neuspjeha u smislu neosvajanja medalje u Tokiju, mi smo i dalje u svjetskom vrhu. Kako god to tko shvatio, protumačio, ali to je činjenica. Naime, u tom olimpijskom ciklusu koji je počeo nakon 2016., mi smo bili svjetski prvaci 2017., osvojili broncu na Europskom prvenstvu 2018., pa svjetsku broncu 2019. Uzmimo u obzir Srbiju koja od 2017. nije osvojila medalju na SP, koja nije osvojila, kao ni mi, medalju ni na EP 2020. Istina, osvojili su onu najbitniju, olimpijsko zlato 2021. Da ne spominjem Talijane, Crnu Goru... Evo, sad je po nekima Crna Gora sjajna, velika i uspješna, a u cijelom olimpijskom ciklusu je osvojila jednu medalju. Broncu u Budimpešti 2020., na EP. Sad su oni uspješni, a mi smo neuspješni! Pa, nije baš tako. Pogledajmo brojke. Ili ne znam, Mađari koji su od četiri velika natjecanja, čak dva igrali kod kuće, SP 2017. i EP 2020. Pritom su izgubili od nas finale SP 2017., ali izgubili od nas i za broncu na Svjetskom prvenstvu u Gwangjuu 2019. To su činjenice koje ne može nitko osporiti. Da će biti teško, bit će. Čeka nas sigurno naporan ciklus, ali sada priliku dobivaju mlade snage koje su inače već i bile tu, oni su praćeni, sudjelovali su oni svi u radu seniorske reprezentacije, bili na širem popisu.
Kreće novo poglavlje
Na koje mlade računate?
- Rino Burić, Marko Žuvela, Franko Lazić. To su momci koji moraju dobiti priliku, a koji svojim igrama u svojim klubovima to zaslužuju. Uz ove koji će ostati (Fatović, Bukić, Vukičević, Bijač, Marcelić, Macan...), pa onda i onog koji nam dolazi, mislim na Konstantina Harkova. To su sve igrači koji igraju značajne uloge u svojim klubovima, igraju i Ligu prvaka.
Računate li i na Jerka Marinića Kragića iz Jadrana koji svojim igrama u zadnje vrijeme skreće pozornost na sebe?
- Da, na njega računam. Marinić Kragić ima 30, dakle nije jedan iz plejade baš mladih ili jako mladih, ali to je igrač kojeg ja pratim od 2008., iz juniorske reprezentacije još. Momak koji svojim igrama definitivno zaslužuje da ga se prati. On je danas jedan od glavnih igrača u Jadranu. On zaslužuje biti u kadru reprezentativaca, a hoće li se izboriti, to će se vidjeti kroz pripreme.
Generacija do dvije koji su činili, tvorili zlatnu epohu hrvatskog vaterpola su za nama. Hrvatski vaterpolo, jedan od apsolutno najtrofejnijih sportova u nas, na reprezentativnom i klupskom planu, otvara novo poglavlje. Počinje nova era, a kako će, kojim bojama ona biti orisana, to je sada na izborniku Tucku, novim mu pomoćnicima i nekoj novoj generaciji igrača pod nacionalnim kapicama.
