StoryEditor
 KHALED DESOUKI AFP
NAJBOLJI SVIH VREMENA

VIZIONAR SPORTA U KOJEM JE OSVOJIO BAŠ SVE, ALI PRIJE SVEGA - GOSPODIN! Ratko Rudić je više od trenera: 'Išao je u korak s nama, slijedio nas je'

RATKO RUDIĆ Karizmatični vaterpolski strateg od utorka je ponovo u Zagrebu, napustio je Italiju i tamošnji klub Pro Recco, a na pragu 72. rođendana vrlo je vjerojatno time i završio svoju grandioznu trenersku priču u kojoj je osvojio sve moguće
Piše: Dean BauerObjavljeno: 08. svibanj 2020. 00:02

Vratio sam se doma. Došao sam ovdje jednog dana završiti karijeru.

Ovo nisu “svježa”, jučer ili prekjučer izgovorena slova Ratka Rudića. Ovo je Ratko rekao 15. prosinca 2004. Također u Zagrebu kojem se vratio preksinoć kasno, letom iz Genove preko Milana i Frankfurta. Epizoda s Pro Reccom je završena, ugovor mu istječe za koji mjesec, a do jeseni ove godine vaterpola u Italiji ionako neće biti. No, Ratku je bilo dosta. Dosta Italije, države koju obožava i koja njega beskrajno cijeni i dan-danas, drži ga svojim. Ima odavno i njihovo državljanstvo, ali... Zadnja dva mjeseca življenja u izolaciji talijanskog doma, s minimaliziranim izlaskom svaka 2-3 dana i samo po namirnice, potpuno sam i tek u telefonskom, skype ili kakvom već kontaktu s prijateljima u domovini, to je vjerujemo bilo teško i psihološki izdržati.

- Joj, da mi je barem Bono tu (njegov pas, border collie), pa da imam izgovor više za koju šetnju.

U korak s vremenom

Tako nam je prije kojih mjesec dana jednom zavapio Ratko iz Italije, dok smo se čisto privatno, s vremena na vrijeme čuli.

- Ma, da sam u Gorskom kotaru, tamo okružen šumom i jezerom, u kućici... bilo bi mi neusporedivo. No, ne mogu nikako odavde, sada kada je “buknuo” virus. Stanje je jako, jako loše i ozbiljno, a čuj, i ja sam u rizičnoj skupini sada, ha, ha - koji tjedan kasnije će opet Ratko iz talijanskog doma.

Varazdin, 160315.
Na Gradskim bazenima Varazdin trenira vaterpolo reprezentacija Hrvatske uoci sutrasnje utakmice s Francuskom. Danas su odigrali pripremu s reprezentacijom Brazila koju vodi Ratko Rudic.
Na fotografiji: treneri Hrvatske i Brazila Ivica Tucak i Ratko Rudic.
Foto: Zeljko Hajdinjak / Cropix *** Local Caption ***
Zeljko Hajdinjak / CROPIX CROPIX
 

Nije potonuo, jasno, uvijek se on znao i malo našaliti, ali nedostajala je Hrvatska, Zagreb, prijatelji, pa taj njegov privatni čarobni kutak raja u Gorskom kotaru. Čuli smo se ponovno ovog tjedna, u ponedjeljak. Zajednički poziv, Dude Šimenca i ovog novinara. Videopoziv zahvaljujući kojemu smo se uvjerili u ozareno lice Ratka Rudića.

- Sutra idem doma, za Zagreb - s ponosom će Ratko.

Neovisno o tome što ga i u Zagrebu opet jasno čeka 14 dana života u izolaciji, a i stan u središtu grada, u Ilici koji je potresom kako sam veli dosta oštećen, no... Vraća se. Odnosno, vratio se. Taj povratak nas onda opet vraća na onaj prosinac s početka priče. Prosinac prije 16 godina i riječi: “Vratio sam se doma. Došao sam ovdje jednog dana završiti karijeru”.

To je bilo izrečeno 15. prosinca 2004. kada je Ratko Rudić istupio pred javnošću, neposredno nakon potpisa ugovora temeljem kojeg je postao hrvatski izbornik. Tog je trenutka naš vaterpolo, taj u biti savršeni bolid najboljih aerodinamičnih osobina, vrhunskog dizajna, snažnog i pouzdanog motora, odličnih inženjera i izdržljivih guma dobio konačno možda ono jedino što sve godine dotad nije imao. Savršenog pilota! Inovativnog, iskusnog, sportski drskog koji zna kada valja prikočiti, ali i kada s unutarnje strane prestići konkurenta na njegovo sveopće iznenađenje.

Trenutak koji je definitivno promijenio kotač naše nacionalne vaterpolske povijesti. Ratko se nije premišljao nakon primitka poziva iz domovine. Zvali su ga njegovi igrači, bivši učenici, oni koje je on dva desetljeća ranije zvao - Bukić, Sukno, Bebić, Roje...

I tako je počelo. O ne, nije bilo nimalo jednostavno i lagano. Nisu mu ružine latice obasipale stazu kojom je kročio prve dvije-dvije i pol godine. Danas nema Hrvata koji ga ne hvali, ali ovaj narod osim što ima kratko sjećanje, još nam je kraći fitilj strpljenja. Tako je u ljeto 2006. Rudić bio “ni sjena nekadašnjeg Ratka”, “trener kojeg je pregazilo vrijeme”, “nismo ga trebali ni dovoditi”... Nacija je tog ljeta, nakon neuspjeha na EP-u u Beogradu pokazala palac dolje i tražila smjenu.

Samo ga je jedan čovjek ustrajno branio i sačuvao. Tadašnji predsjednik HVS-a, Perica Bukić. Izbornik Rudić je ‘preživio’, ali i pokazao odliku koja ga bitno razlikuje od drugih stratega. Osim što stalno uči i preispituje se, iako se to ne bi dalo za očekivati od ikojeg trenera nakon tolikih uspjeha, on se i mijenja. Ide u korak s vremenom. Uvidio je da neke stare metode ne ‘pale’ kod sadašnjih, modernih generacija.

Croatia's coach Ratko Rudic (C) celebrates after he was thrown into the pool by his players after the European Waterpolo Championships mens final match against Italy in Zagreb, on September 11, 2010. Croatia won 7-3 to win the championship.  AFP PHOTO / ATTILA KISBENEDEK (Photo by ATTILA KISBENEDEK / AFP)
ATTILA KISBENEDEK AFP
 

Mora pucati od zdravlja

- To je njegova najveća odlika. On nam je uvijek bio šef i autoritet, ali to nije nametao silom i ograničenjima, već je išao u korak s nama. Slušao nas je, promatrao i shvatio. Velik trener - puno će kasnije na ovu temu Igor Hinić.

Ujedno, uvodio je inovacije. Od psihologa, pa čak donekle i do odabira igrača u kojem je i visina igrala ulogu. Za njegove smo ere imali šest dvometraša u reprezentaciji, pa su ih na putovanjima mnogi brkali s košarkašima.

- Ja sam jednostavno stava da sportaš, bilo koji, mora tako i izgledati. Mora biti snažan, izgrađene muskulature, spretan, visok, mora pojavom iskazivati da puca od zdravlja, da je sportaš. Posebno u vaterpolu - sjećamo se njegovih riječi s jednog od bezbroj intervjua.

Na dužim pripremama i turnirima, svakih nekoliko dana su igrači mijenjali ‘cimera’ u sobi, pa bi se nakon 2-3 tjedna cijela momčad još više zbližila, bolje upoznala. Godine 2005. uoči Svjetskog prvenstva u Montrealu, ovaj je novinar bio jedini hrvatski izvjestitelj koji je pratio Barakude dva-tri tjedna prije svjetske smotre. Bili smo u New Yorku, Long Islandu, Torontu. Tada je i sam novinar, hoćeš-nećeš, uletio u Rudićev ritam. Svaki sam tjedan imao drugog cimera. Ne igrača, već nekog iz stožera.

No, sjećamo se i polaska iz Zagreba. Istog trenutka nakon potvrđivanja karte za let prema Amsterdamu i dalje New Yorku, Rudić je nasred zrakoplovne luke sazvao sastanak s igračima. Mislimo si u sebi - “što im sada pobogu trener ima reći, pa putujemo preko Atlantika, svi smo na broju, prvi trening je za dva dana, a utakmica za tri...”. Ipak, poluzamjetno smo se približili jer nas je zanimalo što će sada Ratko...

- Momci, zapamtite ovo što je jako bitno. Sljedećih pet tjedana smo mi sami u svijetu, ali nismo posve sami jer smo obitelj. Međutim, u inozemstvu smo, dugo odsutni od doma. Pazite, čuvajte jedan drugoga. U šetnji, na putovanju, autobusu, hotelu, pomognite onom prvom do sebe. To vam nije samo suigrač, to vam je član obitelji...

Zagreb, 100910.
Hotel Westin, Savska ulica.
Konferencija za medije Hrvatske vatrepolo reprezentacije.
Na slici s lijeva na desno: Ratko Rudic i Samir Barac.
Foto: Bernard Covic / Cropix
Bernard Covic / CROPIX CROPIX
 

Znaš, nije to bilo lijepo

Ljudski, normalno, a opet takvo što nismo čuli od drugih trenera. Barem ne dotad. U biti, na toj sjevernoameričkoj turneji, kada s nekim živiš zajedno vrlo intenzivno više od mjesec dana, najbolje smo upoznali Rudića. Najviše o njemu čuli, spoznali, uvjerili se iz “prvog reda” kako to djeluje i radi taj magični zlatni brk.

Sjećamo se jednog jutra u Torontu. Doručak u hotelu. Prilazi našem stolu za kojim još polusnen novinar “maže” po nekim kobasicama, špeku i jajima. Tipičan “light” doručak.

- Dobro jutro. Čuj, jel’ tebe igrači pozdravljaju?

Malo upitnika iznad novinarove glave. Rudić nastavlja.

- Mislim, jel’ te evo sad, kad te vide pozdrave s ‘dobro jutro’?

Još uvijek nismo shvaćali, ali kako smo progutali komad špeka, mogli smo i odgovoriti.

- Pa, da.

Zatim slijedi Ratkovo pojašnjenje.

- Ma zamisli molim te, pa ja sam im morao kada sam došao govoriti da je uljudno, normalno, pristojno ujutro kada nekog vidiš, pozdraviti s ‘dobro jutro’ ili ikog drugog kojeg znaju, tijekom dana, da pozdrave. Pa mislim, to su osnove ponašanja. Ne možemo prolaziti jedan pokraj drugoga kao da smo neznanci. Na taj način nikada neće biti momčad, nećemo ostvariti ništa. Nevjerojatno da sam im i to morao govoriti.

To je samo tako, neka sitnica iz načina rada i razmišljanja Ratka Rudića. Ona koju ne prikazuju, niti mogu dočarati TV kamere, koja nije vidljiva s tribina, za utakmice...

Ratko Rudić je, pak, u odnosu prema novinarima uvijek iskazivao silnu razinu profesionalnog i pristojnog, vrhunski kulturnog odnosa. Nije mu se uvijek sviđala baš svaka naša rečenica. Recimo, ljeto 2009. Rim. Sutradan počinje Svjetsko prvenstvo. Godina ranije je bila rezultatski loša. Četvrti na EP-u u Malagi, ispali u četvrtfinalu OI u Pekingu. Novinar se dao u seciranje razloga hrvatskih vaterpolskih neuspjeha. Od “stoljeća sedmog” na ovamo. Sve faktografski savršeno točno, ali nije baš zgodno kada takvo što osvane dan uoči početka novog Svjetskog prvenstva, na dvije stranice, a urednik traži “veliki intervju s izbornikom”.

Nazvasmo Rudića, bez problema je pristao, našli se u kafiću preko puta hotela reprezentacije, u ljetnoj vrevi Vječnog grada. I onda krene Ratko...

- Slušaj prvo, moram reći da ono što si napisao nije bilo lijepo, odgovorno i motivirajuće uoči natjecanja, za igrač, momčad i da... - i tako krene jedno 2-3 minute.

Smirenim tonom, s cigarom u ruci, iznosi svoj stav. Novinar sluša jer svatko ima pravo iskazati svoje mišljenje. A onda...

- OK, to sam ti mislio samo reći, samo da znaš i to nije za novine, a sad idemo napraviti intervju.

Ni mrvica ljutnje, “spuštenog nosa”, “silenzio stampa”... Od gospodina, gospodski.

Istina, znao je Ratko iskazati i ljutnju, srdžbu, silne emocije. Mitsko je finale OI u Barceloni 1992. kada se zamalo tijekom utakmice potukao sa španjolskim izbornikom, a to je tada bio drugi Hrvat - Dragan Matutinović. Ili kada je nakon izgubljenog četvrtfinala OI u Sydneyju 2000. žestoko na press konferenciji “opalio” po sucima i FINA-i, te im rekao sve što misli, a što misli o njima i dobar dio vaterpolskog svijeta danas. Tada su mu “opalili” jednogodišnju suspenziju i zato je i napustio Italiju, te otišao u SAD.

SN
 

Osvojio je baš - sve

Trener? Da, ali ima jako puno trenera. Ratko Rudić kao što je bio uvijek ispred vremena, tako je i iznad svih trenera. Strateg. Mudrac vaterpola. Ili možda jednostavno, genijalac. Danas, kada se oprostio od Pro Recca, vratio doma, držimo da je blizu, jako blizu okončanja trenerske karijere. Teško je to kod njega baš predviđati sa sigurnošću jer rekao je da je kraj i 2012. nakon Londona, pa je osvanuo u Brazilu. Pa je nakon OI u Riju 2016. rekao da je dosta, ali je 2018. otišao u Pro Recco, što mu je tek drugi klub u karijeri koji je uopće vodio, nakon Partizana 1989. No sada... sada nekako mislimo da je ipak kraj.

Sljedeći mjesec će navršiti 72 godine, vidio je sve (po nekoliko puta), osvojio još i više (po još više puta) i... čeka ga Gorski kotar, njegov Bono u Zagrebu, stan koji treba “zrihtati”, a mi ćemo se i opet naći, čim se otvore kafići. Tamo negdje u našem kvartu, na Cvjetnom placu, možda svratimo do Bulldoga. Nismo još pretresli sve vaterpolske teme.

Oproštajno pismo: Kada su treninzi stali, nestali su i naši snovi

Profesionalac do posljednje minute. Koji sat nakon dolaska u Zagreb čuli smo se s Ratkom, dogovarali za razgovor. Prihvatio je bez zadrške, uz samo jednu opasku.

- Može, ali prvo se moram službenim pismom, priopćenjem za klupsku stranicu Pro Recca oglasiti. To je u redu i ispravno, moram biti korektan do kraja - obrazložio je Rudić.

Jučer poslijepodne aktualni talijanski vaterpolski prvak objavio je službeno pismo svojeg sad već bivšeg trenera, a prenosimo neke dijelove pisma.

“Odluka da okončam karijeru kao trener došla je i prije nego što je izbilo izvanredno stanje s koronavirusom i to sam rekao predsjedniku kluba Felugu. Želio sam završiti svoju karijeru sjajnim rezultatom i staviti se na raspolaganje klubu u nekoj drugoj ulozi.... Final 8 Lige prvaka smo trebali organizirati kod kuće, u svom bazenu Punta Sant’Anna. Sve je bilo spremno sjajan sportski show. Međutim, kada su treninzi stali, zbog pandemije, nestali su i naši snovi. Sigurno su se s pandemijom mnoge stvari promijenile, budućnost je neizvjesna i vidjet ćemo kako će biti organizirana svaka daljnja aktivnost.”

Rudić se u nastavku zahvalio glavnom sponzoru kluba Gabrieleu Volpiju, predsjedniku Felugu, svim igračima na velikoj profesionalnoj razini, kao i svojim suradnicima iz stručnog stožera te svim zaposlenicima u klubu i, jasno, navijačima.

“Ovdje sam se osjećao kao kod kuće i jednom kada se završi ovo izvanredno stanje, vratit ću se u grad ne bih li s ljubavlju sve pozdravio”, stoji u pismu Ratka Rudića objavljenom na mrežnoj stranici Pro Recca.

 

Natjerao HOO da mu u Olimpijskom selu izračunaju brzinu - dizala

Bio je Rudić i inovator. Išao je na neka prvenstva sa samo jednim vratarom, kako bi imao igrača više u rotaciji. Na EP-u u Zagrebu 2010., ali i na SP-u u Šangaju 2011. Baš su zbog njega FINA i LEN godine 2012. unijeli pravilo da svaka momčad obvezno mora imati dvojicu čuvara mreže.

Najjedinstvenija je priča iz Londona, nekoliko mjeseci prije OI 2012. Boravio je u inspekciji Olimpijskog sela u dva navrata. Provjeravao svaki detalj, pa je tako dao nalog HOO-u da mu izračuna točno u sekundu koliko treba vremena dizalu u paviljonu u kojem će bi smještena reprezentacija tijekom Igara, da mu spusti cijelu momčad!?

- Nije bez veze. Znam kako je, gužve su velike, mnoštvo sportaša, svi nekud idu. Sad zamislite da mi moramo stići na autobus za trening, utakmicu i “zapnemo” već na liftu - pojašnjavao je RR.

Da, dobio je točan podatak iz HOO-a, u sekundu precizan.

 

Linker
19. kolovoz 2020 21:01