Utakmica koju će u našem stručnom stožeru raščlanjivati ne danima, već doslovno mjesecima i svako malo se na nju vraćati. Stoga donositi duboko misaone zaključke koji bi trebali biti nepromjenjiva vrijednost, a sve samo nakon 3-4 sata nije baš oportuno. Ono što bi mnogima prvo moglo pasti na pamet, a prisjećajući se nekih izjava nakon prvog tjedna o “rušenju forme” nema nikakve veze. Iz dva razloga.
Prvo, “rušenje forme” je samo sportska fraza koju ne treba doslovno shvaćati i koju možemo podrobnije objasniti u danima koji dolaze. Igrače je u tri slobodna dana (s Kazahstanom) to je i četiri, trebalo dodatno “razonoditi” kroz malo više teretane, kombinacije treninga. Uostalom, forma se ne postiže za tri ili pet dana, pa se onda tako brzo ona ne može ni izgubiti.
Famozna M zona
Drugo, tražiti u “rušenju forme” uzročnik poraza je krivo i kada se pogleda pomnije jučerašnja utakmica. U kojoj su Španjolci opet bili natplivani. Oni nisu isplivali ni jednu kontru, a kontraška su momčad. Hrvatske protunapade niste zamijetili, ali ne zato što ih nije bilo, već stoga što su prekriveni toliko traljavim šutevima, krivim odlukama da ih mnogi nisu ni zamijetili.
Po nama možda ključan razlog poraza je u famoznoj španjolskoj M zoni za koju se znalo da je Španjolska ima, prakticira i da je u tomu jaka. Takvu obranu je Španjolska igrala u travnju u Zagrebu, u polufinalu Europa kupa protiv Hrvatske. Utakmica koju smo dobili tek u zadnjoj četvrtini s vanjskim šutom i dvije kontre koje su završile golom.
Prije mjesec dana u Beogradu, opet polufinale s njima, opet M zona, ali su bili izneređeni s pet brzih i lakih golova Barakuda u prvoj četvrtini i tu je Španjolska tada poražena. Kada se Furija pribrala i odigrala pravu M zonu, znate li kako su završile zadnje dvije četvrtine? Sa 5:2 za Španjolsku! Samo, kada ukupno utakmicu dobijete 10:8, kao što je bilo te beogradske večeri, tada ne naglašavate ovaj detalj. Ta famozna M zona se razbija uvlačenjem igrača u napadu, u liniju između obrambenih igrača. Toga jučer nije bilo. Ili kada je i bilo, šut je bio katastrofalno loš.
Teško breme favorita
Tu dolazimo i do sljedećeg problema. Jedine napadačke prijetnje Hrvatske su bile Joković i Vukičević. Nije bilo Fatovića uopće, Garcia ne može više na takav način prijetiti, ima neke druge odlike, a ni Miloša nije bilo za vidjeti, Šetka je podbacio. Španjolci su logično, snažno pokrivali Vukičevića, čak i malo puštali Garciju. Na čemu smo ostali? Na Jokoviću. Da, on je svoja tri “isporučio”, ali to je malo. Malo je ostati na jednom raspoloženom.
I jasno, ima još jedan važan detalj, ma koliko bježali od njega i u našem ga taboru negirali. Bilo je užasavajuće teško nositi se s bremenom glavnog favorita. Nakon Srbije koja je objavila B postavu, isti su tren svi, ne samo kod nas, Hrvatsku pogurali na broj 1. Onda je u prvom tjednu Hrvatska “mljela” i pojačala takav dojam, ali je i breme opterećenja bivao sve teži. Osvanuo je drugi tjedan i neka druga Hrvatska. Njemačka je problem naznačila, a Španjolska ga samo ogolila.