Prije početka Svjetskog prvenstva u Fukuoki, četiri smo reprezentacije svrstavali u favorite za osvajanje medalja. Italiju i Španjolsku kao sastave koji su najviše pokazali u kontinuitetu zadnje 3-4 godine, ali odmah do njih Grčku i Mađarsku.
Kvartet momčadi koji danas predstavljaju elitu odnosno istinski planetarni vrh. Od 1. kola smo Mađare počeli nazivati uz Španjolsku najvećim favoritima za zlato. Njihova međusobna utakmica, polufinale Fukuoke je to i potvrdila, a završni pogled na postolje potvrdio je naša predviđanja - Mađarska, Grčka, Španjolska.
Ona jedna jedina koja je "putem ispala", momčad Italije imala je samo jedan vrlo loš dan. Taj im se dogodio u četvrtfinalu protiv Srbije. Utakmica u kojoj su primili izjednačujući gol u zadnjoj minuti, pa onda izgubili petercima. Na taj je način Srbija završila u krugu četiri, međutim doista, ne poradi ikakve malicioznosti ili omalovažavanja ikoga, Srbi danas (baš kao ni mi uostalom) ne spada u vrh svjetskog vaterpola.
Jaka momčad, nema protiv njih opuštanja, ali to je negdje na 50% nekadašnje snage i kvalitete. Dokaz tomu su njihove zadnje dvije utakmice u kojima nisu imali mrvice šanse. U polufinalu ih je Grčka "razmontirala" (13:7), a za broncu ih je Španjolska nonšalantno, po drugi put na SP nakon skupine, pobijedila (9:6). S čak tri poraza na koncu su završili četvrti.
Daleko najbolja, najljepša utakmica ne samo Fukuoke, nego najbolja zadnjih godina bilo je polufinale Mađarska - Španjolska. Divota! Ako baš volite vaterpolo, a niste to gledali, preporuka. U današnje doba neće biti nikakav problem pronaći na YouTube-u ili gdje već. Ta silina, brzina, umijeće, modernost, savršenstvo napada i obrane je toliko da smo gledajući tu utakmicu zaključili samo jedno - ovo je neki drugi vaterpolo!
Ruku na srce, takav vaterpolo mi Hrvati ne igramo. Nismo na toj razini. Nije sramota priznati, ali bi bila ludost to pomno ne proučiti i pokušati im se približiti. To je bilo finale prije finala, doslovno!
Zadnjih godina, uoči svakog europskog i svjetskog prvenstva, doslovno svi izbornici u najavama su zborili "ovo je najjači turnir ikada". Ne možemo reći da u tomu nije bilo istine, ali ponekad možda mrvicu pretjerivanja.
Sada... e, sada je tomu doista tako. Svjetsko prvenstvo u Fukuoki je bilo iznimno neizvjesno i vrhunske, ali što je za ovaj sport osobito bitno, proširene kvalitete.
Izuzmemo li autsajdere tipa Južna Afrika, Kina, Argentina, Kanada i Kazahstan, većina je utakmica završavala s golom do dva razlike, u jednoj lopti, odlukama u zadnjim sekundama ili pak petercima. Završilo je doba kada su ovim sportom vladali Hrvatska i Srbija, a ostali su se borili za jednu još medalju. Španjolska i Italija imaju svoju najbolje momčadi zadnja dva desetljeća. Mađarska pršti od brzine, snage, kvalitete i moći.
Nisu bezrazložno svjetski prvaci i europski doprvaci. Grčka je nekima možda iznenađenje, ali ne, oni su već neko vrijeme vrhunska kvaliteta. Kako momčadski, tako pojedinačno. Reprezentacija SAD raste iz godine u godinu i baš tipično za njih, s primicanjem OI postaju sve ozbiljniji, jači.
Uostalom, pa oni su jedini u Fukuoki ozbiljno namučili finaliste, Grčku i Mađarsku koju je u četvrtfinalu malo "pogurao" sudac. Možda i ne baš tako malo. Obje su utakmice izgubili gol razlike, u zadnjoj minuti. Protiv Grka u zadnjoj sekundi (Papanastasiou). U Svjetskoj ligi su ovog ljeta osvojili broncu pobijedivši Mađarsku. Zapamtite, Amerikanci će u Parizu biti vraški opasni, još jači.
Na Igrama su SAD uvijek najjače, a na klupi im je europski stručnjak, Srbin Dejan Udovičić. Još je jedna nova, jaka momčad - Francuska.
Milimetri i sekunde su ih dijelili od prvorazredne senzacije, izbacivanja Španjolske u četvrtfinalu. Vodili su 6:4 početkom zadnje četvrtine, a izgubili 7:6. Na koncu su završili na 6. mjestu, njihov najviši plasman na svjetskim prvenstvima! Nije baš slučajno pomoćni trener ondje, a u biti čovjek koji vuče glavne konce, Vjekoslav Kobešćak. Ono što Francuzima još nedostaje za veće domete je iskustvo.
Ovom bi popisu pridodali još Hrvatsku i Srbiju kao momčadi koje nisu više top-klasa, ali ne znači da nisu konkurenti i za medalju. Pridodajmo ovom nizu Crnu Goru i Australiju (bit će 2024. jači za Aarona Youngera), dvije reprezentacije koje nisu baš "materijal" za medalju, ali jesu plutajuće mine svim najjačima, imate konkurenciju kakvu vaterpolo nije imao zadnjih najmanje 30-40 godina.