Hrvatska (opet) slavi svoje vaterpoliste. Mediji ih žele, navijači čestitaju, mnogi su ih čak počeli i raspoznavati, pa i imena su upamćena. Ovo potonje dvoje je još prije samo dva-tri tjedna bila znanstvena fantastika. Razumljivo, jer ih nisu imali priliku vidjeti na velikim natjecanjima tipa OI, SP i EP. Zato što je i velik broj tih dečki to gledao na TV. Danas, u danima Barakudinih slavlja, prisjećamo se jednog sadržajno identičnog pitanja koje smo izborniku postavili dvaput. Koji tjedan nakon Igara u Tokiju, u ovo doba 2021., pa ponovo u proljeće ove godine. Izbornikov je odgovor bo u vlas isti oba puta, u razmaku od 5-6 mjeseci.
- Hrvatska će i dalje biti i ostati u svjetskom vrhu, boriti se za medalje na svakom turniru, do zadnjeg dana. Možda neće uvijek biti medalja, ali u krugu četiri ćemo ostati.
Bit ćemo sasvim otvoreni i bez imalo muljanja. Nismo vjerovali. Ne zato što nismo htjeli, jer nismo željeli takvo ostvarenje, ne daj Bože. Međutim, nametalo se pitanje-dva. Kako? S kojim snagama, igračima? Trebali podsjetiti, nakon Tokija smo ostali bez igračkih veličina par excellence. Karijeru je okončao Garcia (38), reprezentativnu su karijeru završili kapetan i najtrofejniji reprezentativac Bušlje (36), zamjenik kapetana i najtrofejniji hrvatski vaterpolist svih vremena Joković (34), centar Luka Lončar (35), napadač razornog šuta Paulo Obradović (36).
Tu nije bio kraj, jer se u kasno proljeće ove godine ozlijedio i prvi branič Hrvoje Benić. Tucak više nije zvao Marka Macana, niti Lovru Miloša. Štoviše, nakon SP u Mađarskoj, otpao je i Ante Vukičević zbog hipertenzije, povišenog krvnog tlaka. Od 13 igrača iz Tokija, na SP u Mađarskoj je Tucak imao njih 5 (tu je još bio Vukičević), ali uoči EP u Splitu ostao je na 4 (Bijač, Fatović, Bukić i Vrlić) Manje od jedne trećine iz Tokija. Kako onda ostati u svjetskom vrhu? Tim prije što je Tucak i sam, u nekoliko navrata, a posljednji put koji dan uoči Splita za SN izjavio neprijepornu istinu.
- “Iskreno, mi više nemamo ekstra pojedince na čiju smo se individualnu moć mogli pozivati”.
Nije bilo nekog “wunderkinda” klase Sukno, Bošković pa da na njemu temeljimo vjeru i samopouzdanje. Doduše, postoji jedan koji bi mogao, vjerujemo da i hoće uskoro biti igrač nad igračima (Marko Žuvela), ali sada on to još nije. Ne još. Zato smo zapisali na početku ljeta, prije odlaska u Mađarsku, bez da smo i jednom spomenuli medalju, “napad na tron” i slično - idemo se radovati, pljeskati na svakom bloku, obrani, golu, oduzetoj lopti. Svjesni da ovoj momčadi slijedi paklena, mukotrpna borba i bjesomučni rad.
Tucak je prije 10 mjeseci u cijelosti redizajnirao momčad. To je precizniji izričaj jer ona nije u tolikoj mjeri pomlađena. U njoj je i jedan Marinić Kragić (31) i Andrija Bašić (27), ali obojica debitanti na velikoj sceni. Baš kao Rino Burić (25), Franko Lazić (24), Matias Biljaka (23), Marko Žuvela (21). Šestorica debitanata! Plus Konstantin Harkov (25) koji nikada nije igrao na SP, a ujedno je ove godine tek stekao pravo nastupa za Hrvatsku. Kad su se početkom lipnja okupili na pripremama, iza sebe su imali... 0 zajedno odigranih utakmica! Malo pretjerujemo jer imali su ih, okvirno 6-7. Prijateljskih. Ne više. Naime, Ivica Tucak je od studenog prošle godine “grabio” svaki trenutak pa da na barem 2-3 dana okupi momčad i malo po malo, utrkujući se s vremenom kojeg nije imao i problemima kojih je bilo previše, pokušao uigravati momčad. Ma, da se uopće upoznaju. Kada su se tijekom zime i proljeća Barakude svako malo okupljale, u redakciji su znali pitati. - “Za koji se vrag ovi tvoji opet okupljaju? Stalno neke mini-pripreme”. Odgovor je - evo za koji vrag. Za SP u Mađarskoj su se pripremali 10 dana!? Više ih jednostavno nije bilo.
Sad, kako su uspjeli? Tucak i njegove Barakude? U prvom je tu planu, kao i nerijetko - trener. Mora imati “petlju”, vjeru u igrače, u mladost, te ideju. Ivica Tucak niti jednog trenutka nije zdvajao nad svojom sudbinom, kukao koga nema, tko je sve otišao. Ne, okupio je najbolje mlađe, ali i one starije koji su se nametnuli i počeo raditi i graditi. U tišini. Naglasak je stavljen na obranu. Ona je u svakom loptačkom sportu koji ima gol ili koš za cilj, osnova. Bez obrane nema uspjeha. Dosad smo se mi u vaterpolu mogli “izvlačiti” s malo slabijom obranom jer smo u napadu uvijek imali tipove koji će dati barem jedan više od primljenog. Uostalom, kada se sjetimo one napadačke lepeze iz 2017., s lijeva na desno - Fatović, Vukičević, Sukno, Garcia, Joković - pa to je topničko-raketni divizijun. A onda još iz pozadine su znali zapucati Bušlje i Buljubašić. Sada smo ostali samo na Fatoviću. Zato je Tucak inzistirao na obrani, ali prateći suvremene vaterpolske trendove, tražio i pronašao igrače koji mogu uz obrambenu, braničku rolu odigrati i neku drugu (Žuvela i Burić na 2 metra), baš kao što je od vanjskih igrača napravio i solidne braniče (Lazić, Bašić). Obrambenu su zadaću dakako imali i Bukić, Harkov, a podrazumijeva se Biljaka. Nikad više bekova. Između SP-a u Budimpešti i EP u Splitu, prateći im pripremne utakmice, uočili smo tu veliki napredak, silnu razliku. Obrana je bila fanatična, čvrsta, igrali su je svi i to smo isticali prije Splita kao najveći pomak.
Upravo je na obrani, na čelu s dakako čudesnim Bijačem iskovano splitsko euro-zlato. I sad, to ovako ispisano djeluje sve vrlo jednostavno, ali prije 10 mjeseci ničeg od ovog nije postojalo. Upravo stoga razumijemo one Tuckove riječi u Splitu, nakon finala.
- “Ovo je moj najveći rezultat”.
Da, vodio je olimpijsko finale, a medalja na Igrama uvijek ima posebnu, težinu više. Pa i od europskog zlata. Bio je svjetski prvak, s genijalcima koje je predvodio Sukno. No, ljeto 2022. u kojoj je bio 4. na svijetu u 1. u Europi, s desetkovanom momčadi u odnosu na Tokio 2021., mnoštvom debitanata i neiskusnih mladića... To je s trenerskog, stručnog stajališta, veći uspjeh. Netko će se možda upitati, je li to trebao učiniti i za OI u Tokiju već? Pa, teško. Prvo, tada su nam trebali i Joković i Garcia jer Harkov još nije imao pravo nastupa. Zatim, kako se samoinicijativno odreći jednog Bušlje koji je i dan-danas, potpisujemo, najbolji branič na svijetu. Obradović nam je bio nužan jer nam je trebao šuter s vanjske linije koji još uz to uplivava na 2 metra. Marinić Kragić se recimo i to, nametnuo prošle sezone koju je odigrao fenomenalno. Isto još više vrijedi za Žuvelu koji je lani prvi put (za U-20 reprezentaciju, pa onda u Jugu AO) zaigrao na svi pozicijama. I da, tek je prošle sezone dobio punu minutažu u klubu.
Zanimljivo je međutim da je donekle slične poteze vukao Zsolt Varga u Mađarskoj. On je imenovan izbornikom nakon SP gdje su Mađari bili tek 7. Prvi njegov čin je bio, zahvala uz ljubazna objašnjenja (iako smo svi znali pravi razlog) najvećim zvijezdama - Denesu Vargi i ljevorukom bombarderu Martonu Vamosu, ali i obojici centara, Mezei i Harai. Okupio je mlađe, ne toliko afirmirane igrače, ali dečke pune želje za uspjehom momčadi, a neopterećene vlastitom statistikom. Došao je i s jednim samo centrom (Toni Nemet).
- “Za uspjeh momčadi je potrebna kemija, osjećaj zajedništva i vjere u ostvarenje mogućeg”.
To nam je nakon 1. kola u Splitu rekao Zsolt Varga za obrazloženje odabira. Zato nam je još više drago da su se u Splitu u finalu našle baš takve dvije momčadi i takva dvojica trenera. Za učiniti takvo što treba imati odvažnosti, čvrst stav. Jasno, treba imati povjerenja u mlađe igrače, dati im priliku, ali pritom ih značajno korigirati, uputiti, ponešto im novog dati. E sad, za takvo što treba imati trenersku žicu odnosno znanje. Ivica Tucak, olimpijski srebrnjak i svjetski prvak, sada je s ovim europskim naslovom koji je osvojio s “izmišljenom momčadi”, jednom i za sva vremena potvrdio svoj status jednog od najvećih trenera koje je Hrvatska ikada imala. Ne samo u vaterpolu. U cijelom sportu, uopće i ikada!
