Bilo je to 29. srpnja ove godine, do početka Igara u Rio de Janeiru je tada bio tek koji dan. Ratka Rudića uhvatili smo telefonski u Salvadoru. Ne državi, već gradu, točnije glavnom gradu brazilske savezne države Bahije.
Ondje je provodio završne pripreme svoje momčadi, brazilske vaterpolske vrste, za Olimpijske igre. Upravo se u Salvadoru spremao dočekati i naše Barakude. Pričao je o Riju, vaterpolu, Hrvatskoj, olimpijskim igrama, o tome kako najbolje dane života proživljava svake četiri godine kada se bliže i održavaju igre.
Nije propustio nijedne, što kao igrač, što kao trener, još od Moskve 1980. S tim da je sudjelovao i 1972. u Münchenu, a zbog ozljede s tribina pratio Ciudad de Mexico 1968. No nama je ljetos na kraju razgovora rekao:
- Nakon Rija vraćam se u Hrvatsku!
Obećano - učinjeno. Nakon što je neko vrijeme proboravio kod kćeri u Italiji, pa opet skoknuo nakratko do Brazila ne bi li se razdužio s domaćinima (od ugovora, stana, automobila...), prije koji dan Ratko Rudić se vratio. Tu je, doma, u Zagrebu.
- Sad tu moram prvo ponešto i dovesti u red u stanu. Promijeniti prozore... Ma, nebitno, to vas ne zanima.
Pa, recimo i da je u pravu. No zato Ratka Rudića vaterpolo itekako zanima. Uvijek i vječno.
- Ima li sad koja utakmica na Savi? - sijevnulo je njegovo pitanje.
Kako da ne, kao naručeno za Rudića, zgodan kvalifikacijski turnir dvaju hrvatskih klubova, pa jedan veliki Posillipo, nešto manji BVSC.
- E, OK, onda se vidimo tamo.
Može. Dogovori s Ratkom uvijek su bili tako jednostavni i brzi. Ujedno, na najboljem mjestu. Najboljem barem za one koji vole taj specifičan šum bazenske vode, miris klora, koji nekima smeta, dok je ostatak već imun. Ratko se pak nije uopće izmijenio, fizički ni najmanje. Poput slike Doriana Graya. Godine kao da su zamrznute iako je proteklo lijepih dvije i pol...
- Ustvari, gotovo tri. Počeo sam raditi u Brazilu u siječnju 2014.
Ostvario sam viziju
Od prije koji dan i službeno više nije izbornik brazilske vrste, čak pete državne momčadi, a s trećeg kontinenta, koju je vodio nakon negdašnje Jugoslavije, pa Italije, SAD-a i Hrvatske.
- Danas, kada sve sažmem, bilo je to vrlo intenzivno vrijeme, posao s napornim ritmom. Morao sam rješavati puno stvari koje baš i nisu u domeni trenera, ali u svakom slučaju, što sam u početku odmah i uočio, imao sam viziju. Do ostvarenja te vizije smo manje-više i došli jer smo na koncu pronašli način kako pripremiti momčadi da ostvari zacrtani cilj. On je bio ući među osam momčadi na Igrama u Riju.
To je bio glavni cilj, ali postoji tu još nešto detalja. Rudić je u Brazilu 2015. osvojio nagradu Brazilskog olimpijskog odbora za trenera godine, osvojio je i naslov prvaka Južne Amerike, srebro 2015. na Panameričkim igrama. No, dva rezultata sjaje za sva vremena - ona vaterpolska u Brazilu. Godine 2015. njegov je Brazil pobijedio Hrvatsku nestvarnih 17:10 u Bergamu i osvojio broncu u Svjetskoj ligi (jedinu uopće svjetsku medalju brazilskog vaterpola), da bi na Igrama u Riju pobijedio i Srbiju 6:5! Jedini poraz olimpijskim pobjednicima te svjetskim i europskim prvacima cijele ove godine, jedini, jasno, i na Igrama, nanio je upravo Rudić. Drugim riječima, ovaj je čovjek sa svojim učenicima “skinuo” dvije najjače vaterpolske vrste svijeta, olimpijske finaliste, Hrvatsku i Srbiju.
Brazilska ostavština
Malo ćemo sad svjesno pretjerati, ali ovaj trener da dobije sedam neplivača, i od njih bi napravio prvake.
- To je veliko pretjerivanje, haha. Na stranu što sam dobio trojicu igrača sa strane, vratara Sora iz Srbije i našeg centra Vrlića, plus Perrone koji jest Brazilac, ali je prije igrao za Španjolsku, dakle osobno najveći napredak koji ja vidim u igri Brazila jest upravo u svim tim ostalim igračima. Oni su se podignuli. Nije problem za Perronea ili Soru ili Vrlića, oni su prošli kroz školu, velika natjecanja, klubove, imaju iskustvo, ali ovi drugi ništa od toga nisu imali. Kad se takva momčad pojavi na olimpijskim igrama, to je i opasnost jer... U čemu je tolika vrijednost OI-a koja nije usporediva ni s jednim drugim natjecanjem, iako se na igrama može naći reprezentacija koja po sastavu i kvaliteti nije nužno najjača? Poanta je u natjecanju! Olimpijske su igre natjecanje s najvećom psihološkom težinom. Niti jedan SP ne može se usporediti s težinom, opterećenjem, pritiskom koji nose OI. Dalje, ono što inače vaterpolisti nisu uopće naviknuti, nigdje i ničiji, to je velika pozornost javnosti i medija. Stalno smo bili u novinama. To je za njih sve novost. Igre dakle nisu priprema samo u tehničko-taktičkom i fizičkom smislu, tu je neizmjerno važna i priprema da bi ti igrači mentalno očvrsnuli, da bi mogli u takvim okolnostima igrati. Posebno onda kada ste i domaćin. Sad uzmite sve to u obzir na jednoj strani, a na drugoj činjenicu da sam u momčadi imao samo trojicu igrača koji su imali to iskustvo, s tim da su čak i našem Vrliću to bile prve igre. To je po meni najkvalitetniji dio rada koji sam napravio s brazilskom reprezentacijom.
Što od toga sada ondje ostaje? Koja je vaša ostavština u Brazilu? Čujemo da se momčad zapravo raspala, Savez nema novca...
- Ne znam kako će se to iskoristiti u smislu nastavka programa. Ako se ne nastavi, onda se puno toga izgubi, jasno. Ono što se neće izgubiti, to je sigurno, jest to igračko bogatstvo svakog igrača koje oni sada nose sa sobom. Akumulirali su neko znanje, iskustvo, a to je po meni vrlo bitno, posebno stoga što su to mladi igrači. Iako, naravno, ako ne nastave kroz određene kvalitetnije utakmice... mislim da se neće iskoristiti u mjeri u kojoj bi se moglo. Recimo, Amerikanci su to sjajno iskoristili. Otišao sam 2004, nakon četiri godine, ali ostao je rad, program, sustav koji su oni njegovali dalje, da bi u Pekingu 2008. osvojili srebro. Nimalo slučajno.
Mađari me nisu zvali
Vas nisu pokušali zadržati?
- Jesu. Bio sam nakon Igara u Brazilskom olimpijskom odboru jer sam s njima imao ugovor, oni su bili vrlo, vrlo zadovoljni. Htjeli su da nastavim i dalje, ali u Vaterpolskom savezu ima problema. Postoje određene borbe, sad slijede izbori, postoje lokalni interesi, interesi pojedinih klubova... Sve dok se ti problemi ne riješe, utjecat će na mnogo toga u vaterpolu, a morate znati da u Brazilu rješavanje problema uvijek ide sporo. Užasno sporo, to se s nama ne da usporediti.
Okolišamo previše oko pitanja koje nas najviše zanima. Rekli ste prije tri mjeseca da se vraćate, pa će te vidjeti što dalje. Vratili ste se, pa... gdje ćete i što sada?
- Nisam ništa planirao. Iza mene je razdoblje u kojem sam se dosta angažirao. Naime ja kada uzmem klupu, onda sam sto posto unutra. Ja ne mogu malo raditi. Meni je teško za vrijeme priprema otići na, što ja znam, npr. neku opuštajuću večeru. Zato što mi je glava sto posto negdje drugdje, s momčadi, na pripremama. Dakle, bio sam zadnje vrijeme pod, neću reći stresom jer to je nešto ja volim, ali pod jednom iznimnom motivacijom. Koja iscrpljuje. Psihički, fizički. Zato nisam ništa planirao, nikoga kontaktirao, približavao se vaterpolskim krugovima. Valjda ću negdje biti koristan.
Intrigira li vas klupa još uvijek?
- Zasada ne, ali hoće li se ta moja ovisnost ponovo probuditi...
Upražnjena je klupa jedne velike momčadi. Mađarska je bez izbornika.
- Ma je, baš mi je rekao sad na bazenu Tamás Märcz (trener BVSC-a i bivši veliki mađarski reprezentativac) da se u Mađarskoj priča... Ne, nitko sa mnom nije razgovarao, zvao. Ja sam jako dobar prijatelj s Dénesom Keményjem, sadašnjim predsjednikom Mađarskog saveza, njihovim bivšim izbornikom, ali nisam imao nikakvih kontakata sada. Morate znati i da Mađari nikada nisu imali stranog izbornika. Inače, zanimljivo da je vaterpolo sada u najboljem stanju baš u Mađarskoj. A i sport uopće. Još dok sam kod nas bio savjetnik pri Ministarstvu za sport, kada sam gledao način financiranja i ulaganja u sport po Europi, tu Mađarska odvaja najviše, a vaterpolo je u prvoj skupini sportova. Ulaganja su uistinu velika, individualno imaju perfektne igrače, ali ne ostvaruju rezultate kakvi bi se očekivali. Sad, zašto je to tako, to ne mogu baš znati.
Dosta više o vaterpolu i sportu. Slikate li što? Koliko znamo, to vam je također ljubav, strast.
- Ne, nisam još... Odnosno, kada počnem slikati, to znači da nema više vaterpola, haha.
Dobro, pa slikali ste i tijekom silnih godina dosadašnje karijere.
- Jesam. Onda kada bih imao pauzu. Da, možda je sad taj trenutak.
Volim Verdija
Uz slikarstvo, druga vam je strast glazba. Ne svirate, ali obožavate slušati glazbu. Ako se ne varamo, preferirate jazz i klasičnu glazbu.
- Sad sam dosta slušao i bossa novu. Logično, kada ste u Brazilu. Imaju oni i jednu vrstu stare glazbe, zove se chorinho. Izvorno iz Portugala, nešto kao jazz session. Počne malo s nekim malim gitarama pa improviziraju. Ja pak ne kupujem nešto previše CD-a jer imam internetski radio, pa tako uglavnom slušam jazz. Na putovanju, dok letim, tada volim slušati klasičnu glazbu.
Konkretno...
- Ja sam od onih staromodnih. Volim Verdija.
Teško dostižni Giuseppe je napisao 28. Opera. Ratko ima 26. Medalja, ali samo igračkih. Trenerskih je okruglih 40. Zapravo bi RR mogao biti i VV - Vaterpolski Verdi. Jer, Ratko Rudić jest klasik.