Veliki borac i dugogodišnja 'barakuda' priznao: 'Ne glumim, ne mogu više podnositi bol'

Nije baš prevelik broj vaterpolista, dapače, hrvatskih sportaša u momčadskim sportovima uopće, koji su za relativno kratko vrijeme uspjeli ostaviti pečat u reprezentaciji. Do te mjere da njegov odlazak iz izabrane vrste izaziva nevjericu, šok, mnoštvo pitanja, počevši od onog tko će ga mijenjati. Sve iz razloga što je riječ o igraču koji je “desetljećima tu”... Onda se pogleda kad je debitirao pa slijedi iznenađenje, “zar je moguće da je tu tako malo?!”

Paulo Obradović, za prijatelje i suigrače Medo, prvi je put kapicu s kockicama seniorske vrste navukao na glavu u siječnju 2009. Prije sedam godina. Nekome se čini puno, osobno bismo rekli malo. Prvo, što je to prema Hinićevih i Smodlakinih 20 godina igranja za Hrvatsku? “Debelo” više od jednog desetljeća su igrali i Kobešćak, Barač, Šimenc, a toliko još uvijek igra Pavić... Ima ih još dosta s duljim stažem.

Oblijepljen flasterima

Zato se tih sedam ne čini puno. Još više pak jer se u tih sedam ljeta Medo naosvajao medalja, trofeja, do te mjere uspinjao na postolja da je postao jedan od trofejnijih hrvatskih vaterpolista. Statistički neosporno, ma što god tko o tomu mislio.

Jednostavno rečeno, naviknuli smo se protokom godina, različitih turnira, gradova i bazena na konstantu - Obradović u Barakudama.

Do sredine prosinca i njegova poziva izborniku Tucku i otkazivanja reprezentacije. Možda riječ “otkazivanje” zvuči grubo, pa stoga... objašnjenje iz prve ruke.

- Na početku bih naveo jedno. Nakon te odluke u vijestima se provlačilo sve osim jedne stvari, one najbitnije i koja je svima vrlo dobro znana. To je moja ozljeda! To je da su moja koljena u lošem stanju. Nešto što vrlo dobro znaju kako u reprezentaciji, tako klubu i, rekoh, cijelom vaterpolu.

Nakon uzimanja daha, Obradović je nastavio.

- Ni jednog trenutka nije bilo manjka želja igranja za reprezentaciju. Barem sam ja to godinama pokazivao igrajući za Hrvatsku. Oni koji me znaju i kao čovjeka i kao igrača, znaju da nikad ne glumim. Dapače, ljetos sam na SP u Kazanju igrao s istom ozljedom, sa solidnom boli. Godinu dana trpim bolove. Sada je došlo do toga da stiskanje zubi, kako se kaže, više ne dolazi u obzir. Bol je postala nepodnošljiva. S njom idem spavati, s njom se budim, nije dobro. Došao sam do zida. Posebno to dolazi do izražaja u reprezentaciji koja igra turnirski, dakle, dan za danom. Sada mi to definitivno ne odgovara. U klubu, gdje imam utakmice samo vikendom, nekako “stisnem”. Mogu u 5-7 dana doći k sebi, izdržati. Sad sam odlučio da počnem malo misliti i o svojom zdravlju. Na hrpu natjecanja dolazio sam “zavezan”, “zakrpan”, flasterima oblijepljen... i po nogama, i po ramenima, rukama, leđima. Nikad se nisam štedio, ali sad više ne mogu.

Pogriješio sam

Ovaj nam je dio razumljiv, ali jedan nije. Trenutak donošenja odluke. Dan uoči polaska reprezentacije na pripreme, k tome ne baš u Sloveniju, nego u SAD. Drugim riječima, ostavili ste momčad s igračem manje na pripremama, nije bilo vremena popuniti to mjesto nekim mlađim...

- Jesam, tu sam pogriješio. Ali bila je to teška odluka. Dvoumio sam se milijun puta, uvijek razmišljao “sutra ću, sutra ću”, plus što sam čekao liječničke nalaze. Zato sam otkazao dan uoči odlaska na pripreme u Ameriku. Samo zato. Nije bilo namjere, takvu odluku ne donosite preko noći, nije jednostavna. U redu, opet priznajem, pogriješio sam utoliko što je moglo biti i malo ranije, ali nije bilo nikakve zle namjere.

Je li to i konačan oproštaj od Barakuda?

- To ne! Ova odluka najbolja je kako za mene - jer se moram oporaviti, tako i za reprezentaciju - jer joj ovakav ne mogu pomoći. Međutim, nisam se odrekao reprezentacije. I dalje želim nastupati, želio bih igrati u Riju, želim se nametnuti izborniku. U konačnici, kada smo izbornik Tucak i ja razgovarali, iznio sam mu tu svoju želju i rekao da ću mu se javiti čim budem bolje i osjetim da mogu pomoći. Naravno da izbornik može računati na mene.

Nema konkurencije

Vidite li neke nove, mlađe snage na obzorju Barakuda?

- Iskreno, s iznimkom ovih koji su sada u ili pri reprezentaciji, baš i ne vidim. Tu bismo se mogli i malo zabrinuti.

Održava li se to malo na sadašnjih 13? Nisu li se, ne svi, ali jedan dio malo uspavali? Kao da su svjesni da to nije situacija kao na EP u Eindhovenu 2012. kada je Rudić šest mjeseci uoči Igara izmijenio 2-3 igrača. Ali ti novi koji su došli bili su “face” kao što su Hinić, Vićan...

- Znao sam što ćete reći, znao sam. Da, malo su opušteniji jer nema konkurencije. Konkurencija bi dobro došla, trenutačno je nema pa onda dolazi do opuštanja, to je činjenica. Zadovoljan si, dobro je, a ako i nije, nema veze ja ću biti tu jer boljih nema. Mislim, to je tako. Samo ponavljam, konkurencije i nema baš, jer da je ima, vjerujem da bi je izbornik Tucak registrirao. Možda se stanje popravi za godinu-dvije.